Utorak, 17. svibnja 2022.

Alain de Benoist: Populizam razotkriva protuslovlja između demokracije i liberalizma15 min čitanja

Alain de Benoist francuski je mislilac i utemeljitelj europske Nove desnice, škole mišljenja koja kritizira egalitarizam, liberalizam i multikulturalizam, a zastupa povratak pretkršćanskim korijenima i afirmaciju europskoga identiteta. U razgovoru za austrijski časopis Freilich, Benoist govori o populizmu i suvremenoj politici.

FREILICH: Gospodine Benoist, tko je suveren? Tko vlada? Demos ili populus? I zašto demokracija navodno ima velik problem s populizmom?

ALAIN DE BENOIST: Niti demos, niti populus (i najmanje ethnos). Moć se danas nalazi u rukama jedne nove klase oligarha, koja posjeduje svoju vlastitu ideologiju – svaka vladajuća ideologija služi interesima vladajuće klase. Jaz koji tu klasu dijeli od naroda, točnije od mase građana, već desetljećima postaje sve dublji. Elite više ne vladaju na klasičan način nego administriraju i upravljaju. Vladu (government) je zamijenila uprava (governance) i tu se radi o staroj ideji o kojoj je maštao još francuski filozof Saint-Simon.

Dok se u društvu postupak komodifikacije međuljudskih odnosa ubrzava, ta vladajuća klasa upravlja ljudima kao da su zamjenjivi i time ih pretvara u objekte. Demokracija kao takva nema problem s populizmom. Liberalna demokracija tâ je koja ima, jer populizam razotkriva protuslovlja između demokracije i liberalizma.

Je li populizam desničarski ili ljevičarski koncept ili se radi samo o metodi koja je primjenjiva na sve političke struje?

Populizam nije ni desničarski, ni ljevičarski. On može biti i jedno i drugo iz jednostavnoga razloga što populističke ideologije ne postoje. Ono što postoji populistički je stil, određeni način shvaćanja političkoga života odozdo, čime se narodu nudi mogućnost da sâm djeluje kako bi probleme koji ga muče i sâm svladao.

Čini se da se etablirane sile boje naglih političkih promjena. Zašto je populizam važan i kakve on veze ima s narodom?

Osnovna ideja koja čini temelj trenutnoga uspona populizma jest da u demokraciji suverenost pripada narodu. To je istodobno i minimalna definicija demokracije. Liberalizam ne štiti suverenost naroda jer ne priznaje nijedan oblik suverenosti koji bi premašio suverenost individue.

U središtu liberalnoga sustava ne stoji građanin nego samo individuum (pojedinac). Time što se poziva i oslanja na metafiziku ljudskih prava, liberalizam ne priznaje nijednu demokratsku odluku koja bi načelima liberalizma ili ideologije ljudskih prava mogla ići na štetu. Zato liberalizam ne priznaje da bi volja naroda trebala uvijek biti poštovana. Upravo tomu suprotstavlja se populizam.

Razmatramo li zbivanja po Europi, kako biste ocijenili djelovanje raznih populističkih pokreta na desnici u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i Austriji?

Svaki politički pokret nosi otisak svoje nacionalne političke tradicije, što vrijedi i za populizam. Tako je, na primjer, na francuski Nacionalni front znatno utjecalo nasljeđe republikanske i jakobinske misli, dok u Italiji prevladava proturepublikanski sentiment. U gospodarstvenoj sferi raznolikost je između pojedinih pokreta još znatnija. Njemačkim i austrijskim populistima teško je odustati od slijepe vjere u nadmoć tržišta. Ono što je svima zajedničko kritičan je stav prema vladajućoj oligarhiji.

Politički protivnici na ljevici počeli su rabiti pojam populizam na sličan način kao i fašizam. Što razlikuje populizam od klasičnoga fašizma?

Fašizam je bio duboko protudemokratski pokret koji je odbijao pluralizam i zalagao se za jednostranački sustav. Današnji populizam traži proširenje demokracije i cilja na dopunu predstavničke demokracije – koja u današnje vrijeme više ne predstavlja ništa – uz pomoć sudioničke demokracije na svim razinama.

Pripadaju li uopće desne populističke stranke desnoj misli ili predstavljaju nešto sasvim drugo?

Razlikovanje između ljevice i desnice oduvijek je bilo problematično jer Ljevica i Desnica nikada nisu postojale. Postojale su razne struje na oba kraja političkoga spektra koje su često zastupale suprotna stajališta. U današnje je vrijeme ta podjela suvišna. Veliki lomovi koji se vuku kroz cijelo društvo također ostavljaju tragove i na ljevici i desnici: liberali protiv antiliberala, globalisti protiv nativista, kozmopoliti protiv identitarijanaca, anywheres protiv somewheres, itd.

Nemoguće je u potpunosti razumjeti populizam ako ne shvatimo da je nekadašnju podjelu između ljevice i desnice, koja se u prošlosti temeljila na podjeli između velikih vladajućih stranaka (koje se danas nalaze u rasulu), zamijenila nova, vertikalna podjela na one dolje i one gore – podjela na narod i vladajuću klasu.

Imaju li desni populisti saveznike? Kakvi su njihovi odnosi s konzervativcima?

Teško mi je na to dati odgovor jer sama riječ „konzervativno“ u Francuskoj ne znači puno osim što je istoznačnica za „reakcionarno“. Drukčije je u Njemačkoj i u anglo-saksonskim zemljama, gdje je – od Edmunda Burkea do Rogera Scrutona – konzervatizam zauzimao svoje zasluženo mjesto. Konzervativna Revolucija u Njemačkoj 1920-ih godina sadržavala je i elemente koji su u svojoj bîti bili revolucionarni. Stoga se barem jedan dio konzervativaca danas može zbližiti s populizmom.

No, treba također uzeti u obzir i društvene okolnosti. Populizam predstavlja prvenstveno ljude na dnu društvene piramide, dok je konzervatizam češće bio zastupan među pripadnicima srednje klase. Pojam društvene klase slavi svoj povratak nakon što je prerano bio proglašen mrtvim i sahranjen. Svjedoci smo procesa deklasiranja, tj. nestanka sve većega dijela srednje klase stvorene u doba fordizma. U tom smislu, ambicije srednje i radničke klase sve se više približavaju. Zajedno bi te dvije klase bile u stanju napraviti jedan novi „povijesni blok“, čija bi se uloga mogla pokazati ključnom.

Veliko političko pitanje sa strateškim posljedicama: reforma političkoga establishmenta ili revolucija? Biti dio Sustava ili predstavljati mu alternativu?

Riječ „revolucija“ spada u moderno doba, a mi živimo u postmoderni. „Revolucija“ budi asocijacije na nasilje i hoće nas uvjeriti da se radikalne promjene u društvu mogu dogoditi samo na eksplozivan način. U postmodernom dobu svjedočimo sve manjem broju eksplozija, a sve većem broju implozija. Da bi se uspostavio komunistički sustav, u Rusiji je bila potrebna revolucija, dok je kraj komunističkoga sustava bio uzrokovan implozijom. Na sličan se način danas raspad i preobrazba društva odigrava na tihi način, bez nasilnih izgreda, kao jednostavna posljedica novih moralnih vrjednota i jedne rastuće, nekontrolirane imigracije.

Uzimajući sve to u obzir, ne gajim nikakve nade da bi se sadašnje stanje putem reformi moglo promijeniti na bolje. Trenutni sustav zahtjeva jednu globalnu alternativu do koje je moguće doći jedino putem odstupanja od glavnih, prevladavajućih ideologija: ideologije napretka, ideologije ljudskih prava, ideologije robe, prvenstva ekonomije nad politikom, prvenstva pojedinca nad zajednicom, itd.

Za to je potrebno, kao prvi korak, oslobođenje uma: revolucija simboličkoga svijeta predodžbi. Za sve ostalo neka se pobrine konjunktura. Približava nam se konvergencija raznih kriza (gospodarskih, društvenih, političkih, itd.) koja će nas prisiliti da nađemo tu alternativu kako ne bismo potonuli u kaos.

Što razdvaja europsku desnicu i postoji li nešto što bi ju moglo ujediniti? Do koje bi mjere desnica smjela biti pro-europski nastrojena?

Kao što sam već objasnio, ono što ih ujedinjuje otpor je prema vladajućim elitama i volja za vraćanje glasa svojemu narodu. Što se tiče Europe, najvažnije je da se Europska unija ne miješa s Europom. Europa je civilizacija koja svoj identitet vuče iz svoje povijesti i kulture, jedne kontinentalne kulture koja posjeduje svoje jedinstvo i svoju raznolikost. Europska unija od Europe je jednostavno namjeravala stvoriti tržište bez da razvije moć i snagu kako bi postala i autonomna sila u multipolarnom svijetu kakav nam se sprema.

Tko su, po Vama, glavni likovi te političke struje?

Ne zanimaju me previše pojedine osobe. Imali oni svojih prednosti i mana, nije na meni da ih ocjenjujem. Ono što je puno važnije su važni društveni pokreti i opći smjer u kojem se društvo kreće kao cjelina. Onaj koji se previše usredotoči na najaktualnije teme, ne će biti u stanju doživjeti povijesni trenutak u kojem se nalazimo.

Kakvu bi ulogu političke ideje uopće trebale imati za jednu desnu populističku stranku? Čini se da Vas takve stvari previše ne zanimaju. Vrijedi li to za sve? Je li drukčije stanje u Francuskoj nego u Austriji?

Ono što naše postmoderno doba osobito označava propast je velikih narativa i, kao što svatko može osjetiti, nestajanje kulturnih putokaza. Ideološke rasprave po svojoj naravi stvaraju podjele među ljudima, a političkim je strankama u interesu skupiti što više ljudi pod jednom krinkom. To je i razlog zbog kojega ideologija nije prvenstveni interes političkih stranaka. Štoviše, strankama je sve teže mobilizirati glasače, što nije iznenađujuće s obzirom da je dosadašnji koncept stranaka danas također suvišan.

No, to ne spori da je svijet ideja i dalje izuzetno važan. Bez ideja, bez koherentnoga svjetonazora svako političko djelovanje postaje poput čamca bez kompasa i kormila. Praksa bez teorije jednako je neučinkovita kao i teorija bez prakse. Tu bi se trebali uključiti intelektualci i preuzeti ulogu pedagoga koji objašnjavaju dublje uzroke trenutnoga stanja, oslikavaju genealogiju krize, ocjenjuju povijesni trenutak i određuju prirodu aktualne povijesne teme.

Čini se da su se europska društva od 1989. do danas pomaknula udesno, što je doživjelo vrhunac u 2015. Je li došlo do prekida s tim trendom? Koji su razlozi stagnacije desnoga populizma?

Taj pomak udesno nije jednostavno za objasniti. Kakvo značenje pojmovi poput „desnice“ uopće još imaju u doba umjetne inteligencije i neizbježnoga spajanja stroja sa životom?

Ljevica, koja se u Francuskoj još prije 30 godina priključila tržišnomu društvu, na tu nam temu očito ništa više ne zna reći. Neki su „desničari“, iako oni sami ne znaju ništa reći, iz toga zaključili da su oni dobitnici neke bitke koje zapravo nikad nije ni bilo.

Ono što zasigurno stoji jest da sve manje ljudi zaista vjeruje u napredak (boje se budućnosti) te da je većina pučanstva nezadovoljna negativnim posljedicama imigracije po društvo. Također je zanimljivo da se tema „neliberalne demokracije“ sve češće pojavljuje u raspravama. No, sve to nije dovoljno da bi se moglo govoriti o stvarnom pomaku udesno.

Na polju morala i vrjednota bi se posljednjih godina čak moglo govoriti o pomaku ulijevo. Kršćanstvo je na putu da se pretvori u trećesvjetsku religiju. S druge strane, kod nas i dalje prevladava individualizam, a vladavina političke korektnosti i jedinstvenoga razmišljanja jača je nego ikada, dok se antropološki temelji našega društva nalaze pod prijetnjom liberalno-libertarijanskoga transhumanizma.

Zadatak koji je pred nama ogroman je i premašuje mogućnosti običnoga populizma. Nijedan trenutak ne traje vječno i zato jedna od mojih knjiga nosi naslov „Le moment populiste“ (hrv. Populistički trenutak). U mojim očima, populizam je samo privremeni fenomen koji bilježi kraj jednoga svijeta bez da stvara novi, ali ubrzava postupak novoga miješanja i podjele karata, što je također vrlo korisno.

Izgleda da je establishment nakon migrantske krize 2015. ne samo jasno zauzeo stav protiv protiv desnih populističkih pokreta i ideja nego i otvoreno stupio u rat protiv njih. Bismo li se mi kao desničari trebali truditi biti dio javne rasprave ili bi bilo bolje da djelujemo kao protivna struja?

Stare i etablirane stranke širom Europe nalaze se trenutno u defenzivi i naginju stvaranju koalicija kako bi se suprotstavile usponu populizma i bijesu naroda.

Baš u onom trenutku kada se Nacionalni front počeo pretvarati u najsnažniju radničku stranku u Francuskoj, Emmanuelu Macronu pošlo je za rukom ujediniti razne liberalne frakcije s ljevice i desnice. Moglo bi se reći kako je Macron na prijeteći populizam odozdo smislio odgovor sa svojim „protupopulizmom“ odozgo.

Fenomeni poput toga za mene su potvrda da je klasična podjela između desnice i ljevice danas suvišna i taj razvitak mora biti ubrzan, ne odugovlačiti time što se sudjeluje u besmislenim raspravama. Nije i ne bi smio biti cilj da se establishment održi ili reformira nego da potpuno nestane.

Nova desnica uvijek se zalagala za metapolitiku, za kulturnu preobrazbu. Ima li nje negdje na vidiku? Što se promijenilo na desnici otkad ste se vi angažirali kao intelektualac?

Više nego ikada vjerujem u potrebu za jednom vrstom metapolitike, koja nije samo drukčiji način vođenja politike nego koja također ne isključuje djelatno sudjelovanje u politici. Zadatak metapolitike leži u oblikovanju teorije i stvaranju ideološki dobro upućenih žena i muškaraca uz pomoć alternativnoga pogleda na svijet. Tijekom povijesti pokazalo se da su temeljne promjene uvijek bile kulturne naravi i stoga se djelovanje metapolitike uglavnom svodi na polje kulture u najširem smislu riječi. Francuska revolucija ne bi bila moguća bez enciklopedista, koji su odradili svoj dio. Dok su totalitarni režimi s početka 20. stoljeća danas samo sjećanja, dugoročne su posljedice kartezijanske i kantovske revolucije i dan-danas primjetne.

U Njemačkoj se odnedavno sve više čita Dominiquea Vennera i sudjeluje u „pozitivnoj kritici“ (autor se referira na istoimenu Vennerovu knjigu iz 1960-ih koja je zastupala revolucionarni nacionalizam, a koja je posljednjih godina ponovno izdana na nekoliko europskih jezika, op.ur.). Je li to uopće još aktualno?

Spomenuta Vennerova Pozitivna kritika djelo je iz njegove aktivističke mladosti i treba ju shvatiti u kontekstu tadašnje dekolonizacije i pada francuskoga Alžira. Toga konteksta danas više nema. Uostalom, Dominique Venner nije volio biti reduciran na to djelo jer je vrlo rano odustao od političkoga djelovanja. Kroz većinu svojega života, Venner je sebe smatrao filozofom povijesti, što je i bio na visokoj razini.

I Vi ste sâmi nekoć počeli kao aktivist. Kako je došlo do toga?

Tada nisam imao ni 17 godina, a nalazili smo se u razdoblju obilježenom nasiljem (rat u Alžiru). Nekoliko godina poslije shvatio sam, kao svojedobno i Raymond Abellio, kako zapravo nisam čovjek nasilja nego čovjek znanja. U tom sam trenutku odustao od bilo kakvih ambicija da postanem sudionik političkoga života te se posvetio istraživanju i razradi teorije. Ishod toga rada danas čini 115 izdanih knjiga, 8000 članaka i 800 razgovora, kao što je i ovaj. Nije da se posebno ponosim time jer to je jedino što znam.

Biste li poticali današnju mladež na aktivizam? Što biste im preporučili učiniti?

Što činiti? To se već i Lenjin pitao! Da postoji jednostavan odgovor na to, već bi svima odavno bio poznat. U jednu ruku, aktivizam ima svoje prednosti, pogotovo u izvanrednom stanju. No, s druge strane, on ima i svoje granice, koje su već istražene i odavno poznate.

Intelektualci, aktivisti, dužnosnici – koja vrsta čovjeka danas je najpotrebnija na desnici, a kakvih najviše manjka?

Apsurdno pitanje. Za desnicu, kao ni za ljevicu, ne postoje određeni načini djelovanja ili osoba kojima bi trebalo dati prednost. Svi jedan drugoga upotpunjuju. Uostalom, nitko ne izabere ulogu iz čiste apstrakcije nego sukladno svojim sposobnostima i sklonostima. Isto vrijedi i za globalno društvo: potrebni su trgovci miješane robe, kao i informatičari, automehaničari i službenici. Tijekom lockdowna, dobro se moglo uočiti kako su poslovi s najnižim plaćama i ugledom omogućili društvu da održava osnovne funkcije. Društvo koje bi se sastojalo isključivo od aktivista bilo bi nepodnošljivo, jednako kao i društvo koje bi činili isključivo intelektualci.

Problemi s kojima se suočavamo danas nisu jednako kao i prije: „Eurabija“, klimatske promjene, Kina kao globalna sila. Što su, po Vama, najvažniji politički i kulturni izazovi budućnosti?

Ušli smo u razdoblje kakvoga u povijesti čovječanstva do sada još nikada nije bilo i teško je u sklopu toga izdvojiti ono što je „najvažnije“.

Na globalnoj se razini priprema novi geopolitički poredak, s ojačavanjem onih država koje istodobno čine zasebnu civilizaciju (Rusija, Kina, Egipat) na štetu starijih nacionalnih država. Sve je to u skladu s krizom zapadnjačkoga univerzalizma, koji je sebi uzeo za pravo da uspostavi vladavinu istih političkih, gospodarskih i društvenih vrjednota po cijelom svijetu. Nije teško prepoznati sjenu nekadašnjih imperija kako se ponovno uzdižu iza spomenutih „civilizacijskih država“.

Na europskoj je razini situacija drukčija. Glavna pitanja koja se postavljaju su: Kako se odmaknuti od opsesije gospodarskim rastom? Hoće li nam uspjeti ponovno razviti osjećaj za život u skladu sa zemljom i prirodom? Hoćemo li prestati vidjeti vrijednost samo u onome što je izračunljivo, mjerljivo i uporabljivo? Hoće li narodima uspjeti obnoviti i sačuvati svoj identitet? Ne budemo li u stanju naći odgovor na ta pitanja, velika je opasnost da će naša kultura propasti naglo kao što je nekoć propao Sovjetski savez.

Konvergencijom kriza pojavljuje se i mogućnost novih ratova, socijalnih ustanaka i financijskih slomova. Nietzsche je rekao da se Europa može ostvariti jedino na rubu groba, i ja se s tim slažem.

Politička tradicija desnice zatrovana je s nekoliko okrutnosti: holokaust, antisemitizam i teorije urota. Kako nastaviti s pozitivnijom političkom tradicijom?  

Joseph de Maistre usporedio je povijest čovječanstva s „mesnicom“. Pokolja je uvijek bilo i ne vidim razlog zašto bi se to više odnosilo na naš politički spektar nego na bilo koji drugi. U nacional-socijalističkim sabirnim logorima bilo je i pripadnika desnice, dok na ljevici ne manjka antisemita ili „teoretičara urota“. Natjecanje u tome tko može izigravati najveću žrtvu ne vodi ničemu, isto kao i njegovanje „kulta krivnje“.

Izvor: Freilich: Das Magazin für Selbstdenker, I. dio, II. dio

Prijevod s njemačkoga: Martin Makek

Podijelite objavu.