Španjolski publicist Álvaro Peñas, koji je objavio knjigu Romana Leljaka o Titovim zločinima na španjolskom, govori za Vokativ.hr o kulturi sjećanja i politikama povijesti u Španjolskoj te objašnjava zašto se zanima za srednjoeuropske teme.
Álvaro Peñas španjolski je publicist i stručnjak za politiku i povijest srednje i istočne Europe. Piše za novine El Correo de España i radi na nekoliko programa Radija Ya. Autor je brojnih intervjua s vodećim desnim političarima iz Europe, uključujući i nedavni intervju s Janezom Janšom, predsjednikom vlade Republike Slovenije. U svibnju 2021. Peñas je objavio španjolsko izdanje knjige Romana Leljaka o Hudoj Jami pod naslovom Enterrados Vivos: Huda Jama, el peor crimen de Tito (hrv. Živi zakopani: Huda Jama, najstrašniji Titov zločin).
LEO MARIĆ: Nedavno ste preveli i objavili knjigu Romana Leljaka o zločinima jugoslavenskih komunista 1945. godine. Što vas je zainteresiralo za tu temu i potaklo da se potrudite predstaviti ju španjolskim čitateljima?
ÁLVARO PEÑAS: Počeo sam se baviti tom temom isprva zbog drugoga Titova zločina, tzv. fojbi koje su uzele tisuće talijanskih života. Giorgia Meloni, čelnica stranke Talijanska braća, u kolovozu 2020. reagirala je na otkriće nove fojbe s 250 žrtava te izrazila svoju ogorčenost činjenicom da velik dio talijanske ljevice umanjuje ili niječe te zločine. To me potaklo da napišem članak o tome, a priča je uistinu bila iznenađenje. Italiji je trebalo 60 godina da se javno prisjeti svojih žrtava, do čega je došlo tek 2004. godine. Socijalistička vlada Giuseppea Saragata čak je 1969. odlikovala Tita najvišim talijanskim odličjem. Talijanska je ljevica priznala da je njezina potpora Titovu režimu bila pogrješka, ali ubrzo je počela nijekati, umanjivati ili opravdavati zločine, tumačeći da je odavanje počasti žrtvama napad na antifašističku partizansku borbu. Zapravo, vandaliziranje spomenika žrtvama tužna je svakodnevica u Italiji. Članak je imao popriličan odjek, a ja sam pozvan na jednu televiziju kako bih govorio o tom i drugim zločinima jugoslavenskih komunista.
Pripremajući se za taj nastup naišao sam na Leljakovu knjigu. Kupio sam englesko izdanje i priča me se dojmila. To me potaklo da stupim u dodir s Romanom Leljakom, koji mi je ustupio svoj film o Hudoj Jami i druge povijesne dokumentarce o poslijeratnim zbivanjima. Preveo sam par poglavlja i poslao ih Alvaru Romeru, ravnatelju novina El Correo de España i nakladničke kuće SND. Obojica smo se složili da je to priča koja treba biti ispričana i knjiga je rođena.
Komunistički zločini ignorirani na Zapadu
Ima li nekakvih reakcija španjolske javnosti na knjigu?
Zasad je većina reakcija u stilu: „Kako je moguće da nismo znali za ovo?“ Nažalost, i to je vrlo rašireno u zapadnoj Europi, o komunističkim se zločinima vrlo malo piše u mainstream medijima, a u mnogo slučajeva održava se romantična i revolucionarna slika komunizma, čija je ikona Che Guevara. Ovo što je Poljska upravo učinila, zabranivši slike Chea, nezamislivo je u Španjolskoj.
Španjolska ljevica, pa čak i neki monarhisti (npr. Karlistička stranka), dugo je bila zadivljena titoizmom, smatrajući ga „trećim putem“ između sovjetskoga komunizma i zapadnjačkoga liberalnoga kapitalizma. Je li to i dalje slučaj ili danas postoji veća svijest o titoističkim zločinima?
Zapravo lik Tita nije uopće prisutan u španjolskom političkom diskursu. Naši komunistički ministri otvoreno veličaju Lenjina ili poziraju s majicama sa simbolikom Istočne Njemačke. Što se tiče Titovih zločina, oni su posve nepoznati španjolskoj javnosti. Na primjer, povodom 40. godišnjice njegove smrti 2020. ljevičarske novine El País pisale su o Tito-nostalgiji i velikim uspjesima jugoslavenskoga socijalizma. Njegovi su zločini zauzeli tek jedan redak u članku, koji je hvalio model koji je ujedinio Jugoslaviju te predstavljao Tita kao benevolentnoga diktatora, spominjući čak njegove uspjehe sa ženama. To je jedan od razloga zašto je knjiga Živi zakopani objavljena, da učini sve što je moguće kako bi se promijenila ta predodžba, kako bi se smjestilo Tita kamo pripada, među balkanske krvnike.
Španjolska je također svjedočila komunističkim zločinima tijekom Španjolskoga građanskoga rata 1930-ih, a duhovni potomci komunista i danas vladaju zemljom. Kakva su stajališta španjolske ljevice o komunističkim zločinima u Španjolskom i drugim zemljama?
Španjolska je ljevica donijela zakon o povijesnom sjećanju uz potporu liberalne desnice kako bi izbrisala sve što je vezano uz Francisca Franca, a namjeravali su donijeti i zakon o demokratskom sjećanju, ali je odbijen na sudu zbog kršenja prava na slobodu izražavanja. Taj je zakon trebao učiniti nezakonitim spomen bilo čega pozitivnoga o Francovom režimu, kao što je bila izgradnja socijalnih stanova ili stvaranje srednje klase.
To je jedan od razloga zašto je knjiga Živi zakopani objavljena, da učini sve što je moguće kako bi se promijenila ta predodžba, kako bi se smjestilo Tita kamo pripada, među balkanske krvnike.
Što se tiče Španjolskoga građanskoga rata, ljevica ne govori o zločinima republikanske strane, koji su umanjivani ili nijekani (dok su oni nacionalističke strane preuveličavani ad nauseam), a zapravo i hvali mnoge od odgovornih za te zločine. Prošli je mjesec predsjednik španjolske vlade, socijalist Pedro Sánchez, opravdavao lik Francisca Larga Caballera i rekao da je „on djelovao kao što bismo mi željeli djelovati danas.“ Largo Caballero bio je poznat kao „španjolski Lenjin“ i odgovoran je za toliko brutalnu represiju da ga je čak Staljin zamolio da postane umjereniji, ne iz humanitarnih razloga, naravno, nego zato što je ta represija ugrožavala moguću potporu Francuske i Velike Britanije republikanskoj strani u ratu.
Od vlade s takvim referencama, čiji članovi javno brane real-socijalizam (kao primjerice Yolanda Díaz, treća potpredsjednica vlade, koja je ustvrdila da komunizam znači demokraciju i jednakost), nije moguće očekivati ikakvu osudu zločina počinjenih od komunista u Španjolskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji svijeta. Da ne spominjem vladinu potporu separatističkim strankama kao što je Bildu, politička nasljednica marksističko-lenjinističke terorističke organizacije ETA, odgovorne za skoro 1000 mrtvih, s posljednjim ubojstvom 2009., prije jedva 12 godina.
Suprotstavljene kulture sjećanja
Iako se Hrvatska i Španjolska nalaze na suprotnim stranama europskoga kontinenta, oboji imamo iskustvo krvavoga građanskoga rata, suprotstavljene kulture sjećanja i polarizirana društva sve do danas, skoro stoljeće nakon rata. Gdje je izlaz? Jesu li mladi naraštaji u Španjolskoj skloniji raskidu s baštinom Španjolskoga građanskoga rata?
Jedino je rješenje za tu polarizaciju prihvatiti povijest, analizirati ju bez političkih smetnji i odati počast mrtvima na svim stranama. To je krajnje teško kad imate političke stranke koje koriste tu polarizaciju i, kao što se događa u Španjolskoj, pokušavaju ponovno ispisati povijest kako bi opravdali sadašnjost.
Jedino je rješenje za tu polarizaciju prihvatiti povijest, analizirati ju bez političkih smetnji i odati počast mrtvima na svim stranama.
Glede mladih naraštaja, velik je problem njihova posvemašnja ignorancija vlastite povijesti nakon bezbrojnih obrazovnih reformi koje su završile neuspjehom. Povijest poučavana u školama prožeta je ljevičarskom propagandom i glupostima poput inkluzivnoga jezika. Kao ishod imamo da je predodžba o Španjolskom građanskom ratu i dalje jednaka onoj kakva je bila i prije 80 godina, s uobičajenim klišejima o dobroj ljevici i zloj desnici.
No, u Španjolskoj imamo i jednu vrlo pozitivnu pojavu obrane povijesti i borbe protiv „crne legende“, inačice naše povijesti osmišljene od naših neprijatelja tijekom Španjolskoga Carstva koju je ljevica oduševljeno prihvatila. Mnogi mladi ljudi zainteresirani su i žele poznavati španjolsku povijest, što je nužno želimo li imati budućnost kao narod.
Bit ću sad nakratko „đavolji odvjetnik“. Francov režim u Španjolskoj – iako je odgovoran za manje ozbiljnih zločina nego komunistički režimi u srednjoj i istočnoj Europi, i iako je pružao više političkih i ekonomskih sloboda španjolskim građanima nego komunistički režimi svojima – bio je ipak autoritarni režim i zasigurno je neke od njegovih političkih protivnika stajao života. Moje pitanje je: je li u Španjolskoj bilo lustracije bivših frankista odgovornih za kršenje ljudskih prava ili oni nisu dirani, kao što je slučaj s komunističkim zločincima u srednjoj i istočnoj Europi? Nadalje, brani li post-frankistička desnica političku, društvenu i gospodarsku baštinu Francova režima, ili prihvaćaju koncept suočavanja s (frankističkom) prošlošću?
Tijekom tranzicije u demokraciju 1976. godine donesen je zakon o amnestiji, koji je također oslobodio iz zatvora sve članove terorističkih organizacija kao što je ETA. Godinu poslije proglašena je opća amnestija za sva politički motivirana djela i zločine počinjene između 18. srpnja 1936., kada je započeo građanski rat, i 15. prosinca 1976. godine. No, treba istaknuti da je i španjolska ljevica bila za tu amnestiju.
Tijekom Francova režima, najbolji je primjer pomirbe bila Dolina palih, gdje su bili pokopani brojni poginuli s obje strane u građanskom ratu.
Španjolska desna stranka koja je izravno proizašla iz Francova režima je Pučka stranka (Partido Popular, PP), osnovana kao Pučki savez (Alianza Popular, AP) od političara koji su prethodno bili Francovi ministri. Unatoč tomu, Pučka stranka poduprla je ljevičarski zakon o povijesnom sjećanju i osudila frankizam. Ništa čudno s obzirom da oni uvijek završe podupirući lijeve politike. S druge strane, imamo stranku VOX, koja nema stajalište o Francovu režimu, no ne prihvaća ljevičarsko nametanje sektaške povijesti.
Europski korijeni najsnažniji u srednjoj i istočnoj Europi
Za kraj, redovno obrađujete političke priče iz srednje i istočne Europe. Zašto? Što vas privlači našoj regiji?
Zato što je tamo prava bît Europe sada. Zapadna Europa priključila se utrci ka samouništenju, slijepo slijedeći globalističku agendu: masovnu imigraciju, pobačaj, rodnu ideologiju, klimatsku histeriju, itd. Svugdje ima otpora prema tom ludilu, u većoj ili manjoj mjeri, no u zemljama srednje i istočne Europe otpor je najveći, tamo su oni koji se protive toj agendi čak i na vlasti. Jedina nada za Europu jest da se vrati svojim korijenima, a to je regija u kojoj su ti korijeni najsnažniji, gdje su najdublji.
Oni koji su doveli zapadnu Europu na rub bezdana žele učiniti isto i u ostatku Europe, i zato je tako važno poznavati političke i kulturne bitke koje se zbivaju u svim tim zemljama.
Posjetio sam mnoge gradove srednje i istočne Europe, oni su i dalje europski gradovi. Osijek je hrvatski grad, Maribor je slovenski grad, Budimpešta je mađarski grad, Varšava je poljski grad. U mnogim zapadnoeuropskim gradovima, pak, postoji potpuni izostanak identiteta. Drevna Europa nestala je kako bi bila zamijenjena multikulturalizmom i političkom korektnošću.
Oni koji su doveli zapadnu Europu na rub bezdana žele učiniti isto i u ostatku Europe, i zato je tako važno poznavati političke i kulturne bitke koje se zbivaju u svim tim zemljama. Vrlo je bitno približiti tu stvarnost ljudima koji su bombardirani lažima mainstream medija. Ilegalna imigracija može biti zaustavljena, kao što su Višegradska skupina i Slovenija učinile. Moguće je uspješno promicati natalitet, kao što je slučaj u Mađarskoj. Život je moguće zaštititi, kao što je slučaj u Poljskoj. Postoji nada i stvarna alternativa modelu koji nam je predstavljen kao jedini i neizbježan. Mi zapadni Europljani imamo mnogo za naučiti od naše braće u srednjoj i istočnoj Europi.