Umjetnost je mističan fenomen. Mističnost umjetnosti ne skriva se tek u pukim detaljima umjetničkoga djela, poput plamenih boja portreta ovješenih u praznim dvoranama; ona je prisutna u neobjašnjivom osjećaju ispunjenosti i opčinjenosti koji obuzmu um u doživljaju umjetničkoga djela. Umjetnost se igra ljudskim osjetom za lijepo i dodatno ga produbljuje.
Iako je kroz povijest pojam umjetnosti bio predmetom brojnih kontroverzi, a i do danas je opstao raskol između tradicionalne i moderne umjetnosti, nedvojbeno postoji sveobuhvatno uvažavanje estetskih smjernica koje diraju u dubinu ljudskoga duha i iskustva. Bile to uznemirene boje ,,Zvjezdane noći“ Vincenta van Gogha, šuljajuće violine Šostakovičeva ,,Valcera br. 2“ ili promukli vokal Dylanova ,,Mr. Tambourine Mana“, umjetnička kvaliteta univerzalizira intimnost autorova nauma.
Jedan od najpoznatijih i najpopularnijih medija među mlađim generacijama koji aktivno radi na spajanju tradicionalne estetike s općeljudskim temama je anime. Zašto su unatoč tomu obožavatelji toga filmskoga žanra smatrani degenericima, žrtvama postmodernizma, potpuno izgubljenima u eskapizmu i konzumerističkoj fantaziji?
Arhetip obožavatelja
Uvijek sam bio skeptičan prema animeu kao filmskomu žanru. U svojim vršnjacima koji su obožavatelji toga žanra vidio sam pomalo naivne i djetinjaste osobe uronjene u eskapističke teme i fantazije koje im se pružaju. Jedan pogled na internetske forume oslikava obožavatelje animea kao nastrane estrogenizirane muškarce koji bi radije kupili novi jastuk s likom njihove najdraže junakinje iz animea nego stvorili prave romantične odnose sa suprotnim, ili u slučaju anime fanova često i istim, spolom. Moderno doba temelji svoj moralni okvir na potpunoj atomizaciji društva, koje stvara ljude bez jasnoga smjera i identiteta. Moderni su ljudi prepušteni na milost i nemilost neograničene slobode, bez korijena koji bi im bili putokaz u životu.
Tako je, u konačnici, moderni muškarac potpuno zamijenjen arhetipom ,,soyboya“ – muškarca koji zanemaruje svoj muževni imperativ te se potpuno prepušta hedonizmu i anorganski injektiranim strastima. Takav muškarac, dakako, ne može se nositi s teretom pravoga svijeta te uranja u eskapizam te, između ostalog, i u medije poput animea. Što onda uopće odvaja anime od oceana ostalih medija i žanrova koji utiskuju degenerično, destruktivno i hedonističko ponašanje u ranjive mlade ljude? Anime je poseban baš zbog toga što je u svojoj suštini antiteza tomu ponašanju te površnim i zaglupljujućim zapadnjačkim medijima i žanrovima.
,,Šesta stanica“
Anime kao proizvod japanske kulture prepun je predivnih prikaza kulturnih i prirodnih posebnosti azijske civilizacije. Estetika tradicije u ključnim trenutcima usklađena je s melankoličnom klavirskom glazbom, koja barem na neko vrijeme udaljava gledatelja od cinične i deprimirajuće stvarnosti modernoga doba i uranja ih u mističnu tradicionalnu fantastiku. Možda i najbolji primjer te estetske sinteze predstavlja najpopularniji japanski anime filmski studio – Studio Ghibli.
Filmovi Studija Ghibli, kao što su Putujući dvorac, Avanture male Chihiro i Moj susjed Totoro, na prvi pogled tematski su jednostavni crtani filmovi namijenjeni mlađoj publici, no zapravo govore o vječnom sukobu modernoga i tradicionalnoga, prirodnoga života i tehnike, konzumerizma i vrline. Osnivač Studija, Hajao Mijazaki, zagonetna je i intrigantna ličnost koju je nemoguće u potpunosti objasniti. U mladosti se izjašnjavao marksistom, a danas je pacifist. Marksistički pedigre pratio ga je i u filmskoj karijeri te je možda i najvidljiviji u crtanom filmu Porco Rosso (1992.), u kojem izravno kritizira fašizam i rast nacionalizma u Italiji početkom 20. stoljeća. Hrvatima bi mogla biti zanimljiva činjenica da je u filmu prikazana i Rijeka kao jedno od mjesta radnje.
Iako je lagano otpisati ga na temelju njegovih političkih stajališta, Mijazaki kroz svoj rad predstavlja sve samo ne rušilački i kaotični značaj marksističke i ljevičarske subkulture. Njegov marksizam moguće je pripisati njegovoj kritičnosti prema vesternizaciji i kapitalizmu, koji se obično vezuju uz marksizam iako to u svojoj osnovi nisu. Mijazakijeva vizija u svojoj bîti duboko je tradicionalna i konzervativna. On traži sve što je dobro u ljudskom životu, civilizaciji i svijetu, a svoje priče usredotočuje na uživanje i održavanje tih stvari.
Progresivna umjetnost i povratak tradiciji
Lijevo-progresivna estetika je, blago rečeno, užas. Svakoga tko je bio u doticaju sa znamenitom kulturom prijašnjih stoljeća, ili barem ,,manje lošom“ pop-kulturom prijašnjih desetljeća, odbija trash koji progresivni mediji 21. stoljeća izbacuju u javnost i usude se nazivati ga umjetnošću. Ono što ljudi traže od pop-kulture i umjetnosti ne mogu pronaći u modernom korporativnom šundu te nije ni čudo da se iz toga razloga osvrću nazad i vraćaju onomu što se čini tradicionalnijim. Unutar anime žanra sveprisutna su djela s potpuno konzervativnim, ako ne i reakcionarnim tonovima.
Lako je upasti u zabludu da je na temelju toga anime kao žanr spas tradicije i kulturne civilizacije. Uostalom, logično je zaključiti da će ljudi koji konzumiraju medij koji veliča tradiciju pokušati održati vrijednosti koje su omogućile postojanje takvoga društva. Slično razmišljanje imao je i neoreakcionarni mislilac Mencius Moldbug (pseudonim Curtisa Yarvina), koji je primijetio oživljavanje steampunk kulture početkom 21. stoljeća i smatrao da bi ta kultura mogla dovesti do preporoda viktorijanskih vrijednosti. Nažalost, to se nije dogodilo. Štoviše, steampunk subkultura od svojih je početaka bilo leglo postmodernističkoga razvrata. Bio je to kamen temeljac goth i emo stilova, koji umjesto tradicionalnoga optimizma predstavljaju i veličaju modernistički nihilizam. Sudbinu steampunka dijeli i anime.
Anime kao simulakrum
No, je li anime zbilja tradicionalistički medij? Estetska kvaliteta animea kao žanra neoporeciva je. Temelj darvinističkoga instinkta koji vodi ljude prema ljepoti upravo je potraga za dobrotom i istinom. Estetska privlačnost lica i tijela korelira s mentalnim i fizičkim zdravljem, dok estetska privlačnost umjetnosti predstavlja psihološku katarzu. No, naša žudnja za slikovitom ljepotom, poput naše žudnje za seksualnim užitkom, sve više biva pretvorena u žudnju za njihovim simulakrumom.
U Platonovoj filozofiji, svi objekti našega svijeta nesavršena su preslika stalnih i stvarnih objekata koji obitavaju u metafizičkom prostoru koji on naziva svijetom ideja. Objekti našega svijeta simulakrum su objekata svijeta ideja. Usporedno time, kao što je gledanje pornografije izvrnuta i nesavršena preslika seksualnoga iskustva, tako je i anime izvrnuta i nesavršena preslika pravih općeljudskih vrijednosti i nastojanja poput junaštva, pustolovnoga duha, tradicionalnoga života i potrage za smislom. Te vrijednosti nešto su što bi svaka osoba trebala sama istražiti i otkriti, a ne doživjeti ih „iz druge ruke“, preko televizijskoga ekrana. No, to je upravo i cilj modernoga kapitalističkoga sustava, koji komodificira svaki vid ljudskoga stvaralačkoga duha i identiteta te ga pretvara u izvrnutu sliku samoga sebe dok ne postane puki konzumeristički proizvod na slobodnom tržištu.
Kako napustiti „svijet duhova“
Komodifikacijom ljudskoga duha svaki vid postojanja postaje roba za kupnju i prodaju. Kapitalistički i konzumeristički poriv za podrivanje i proždiranje tradicionalnih vrijednosti i ljudskog duha savršeno je utjelovio lik iz Oskarom nagrađenoga anime filma Avanture male Chihiro – Bezlica. Bezlica je strašan duh koji se prvo pojavljuje u materijalnom obliku, kao stvorenje ogromne mase, nakupina tkiva koja ljutito naređuje radnicima ,,saune“ da ga hrane. Tek kada ga Chihiro opere on se pretvara u svoju nematerijalnu duhovnu formu, napušta agresivan pristup te u konačnici pomogne Chihiro napustiti ,,svijet duhova“. U razvoju toga lika očita je dihotomija konzumerističko-kapitalističkoga i tradicionalnoga utjecaja na duh osobe. Upravo na tu dihotomiju Mijazaki je i ciljao svojom istančanom kritikom kapitalističkoga sustava, koji ne stvara ništa novo već eksploatira postojeće.
Tvorničke postavke ljudskoga htjenja mogu se gurnuti ispod tepiha, ali nikada ne će biti potpuno ugašene zbog svoje perenijalne prirode. Kao što Haku kaže Chihiro u vrtu okruženom japanskim marelicama: ,,Kada nešto učiniš, nikada ne zaboraviš. Čak i ako se ne možeš sjetiti.“