Petak, 17. rujna 2021.

Carl Schmitt preodjenut u crveno: Schmittova kritika liberalizma u komunističkoj Kini6 min čitanja

Prošlogodišnji prosvjedi u Hong Kongu, razumljivo, doveli su do zgražanja nad kineskom vladom kod mnogih na Zapadu. Tom je prilikom dio zapadne intelektualne javnosti primijetio popularnost koju u Kini uživa Carl Schmitt (1888.–1985.), njemački pravnik i politički teoretičar koji je bio blizak nacional-socijalističkoj vlasti 1930-ih.

Izražavanje službenih stavova kineske vlade, po kojima se o građanskim slobodama ne može raspravljati dok su ozbiljno ugroženi blagostanje i stabilnost, shvaćeni su kao prihvaćanje Schmittovih ideja. Pozornost su stekli sinolozi poput Flore Sapio, koja je još prije pet godina pisala da je dolaskom Xi Jinpinga na vlast 2012. razlikovanje prijatelja i neprijatelja, ključno za Schmittovu filozofiju, našlo još širu primjenu u Kini, kako u partijskoj teoriji, tako i u akademskom životu. To je označeno kao tranzicija od vlade koja zanemaruje liberalne norme iz pragmatičnih razloga ka vladi koja je otvoreno neprijateljski nastrojena prema liberalizmu na ideološkoj osnovi.

Schmitt u Kini: liberalni i komunistički čitatelji

Jasno je da bi Schmitt bio koristan kineskoj državi za opravdavanje njezina djelovanja, ali zanimljivo je koliki je domet koji zbilja ima u Kini. Čitaju ga svi, neovisno o stranačkoj naklonjenosti. U Kinu je stigao kroz antikomunistički Kuomintang. Sada ga, intrigantno, koristi Komunistička partija Kine, ali čitaju ga i liberali.

Gao Quanxi primjer je pravnika s liberalnim nagnućima, ali i sa zanimanjem za Schmittovu misao. Kao netko tko u budućnosti vidi liberalne vrijednosti, Gao djelo njemačkoga pravnika koristi ne zbog njegovih vrijednosti nego kako bi stekao realističniju sliku svijeta. Kritičan je prema slabostima koje uočava u liberalizmu, prema njegovoj naivnosti i nemogućnosti da se nosi s izvanrednim stanjem i tranzicijskom politikom. Također kritizira kineske liberale jer čitaju potrošenu angloameričku političku literaturu, koja je očito neprimjerena kineskoj situaciji. U Schmittu, s druge strane, Gao vidi sliku svijeta kakav jest, nešto što se treba prihvatiti neovisno o nečijoj političkoj ideologiji ili načinu interakcije s političkom stvarnošću.

Gao je, naravno, poseban slučaj, dok drugi pravnici prihvaćaju Schmittov antiliberalizam. Gaoa je moguće kritizirati s tvrdnjom da bi liberalizam koji traži trebao zamijeniti demokracijom. Ali, ta bi demokracija trebala prihvatiti Schmittovu kritiku i biti neliberalna demokracija. Uobičajenom zapadnom čitatelju danas se to čini protuslovnim jer se liberalizam često smatra istoznačnicom za demokraciju. No, kineski ideolozi drže da liberalni sustav ne predstavlja narod na odgovarajući način te da je demokracija besmislena ako ne može samu sebe zaštititi, barem u izvanrednim okolnostima.

Sâm Schmitt tvrdio je da je parlamentarni sustav nekonzistentan s demokratskim načelima jer se volja naroda ne može izraziti kroz glasačke kutije, pa da, dakle, parlament nikoga ne predstavlja i stoga je nedemokratski. Ako je, po Schmittu, parlamentarni sustav nedemokratski, a diktatura nije nužno antidemokratska, čini se prikladnim da je Schmitt prihvaćen u državi koja samu sebe naziva narodnom demokratskom diktaturom.

Pojam političkoga

Zašto se Carl Schmitt uopće protivi liberalizmu? Da bismo to razumjeli, trebamo shvatiti kako on određuje pojam političkoga. On se dâ razložiti na: (1.) sukob i nejednakost, (2.) jasnu razliku između prijatelja i neprijatelja, i (3.) suverenitet.

Schmitta neki nazivaju Hobbesom dvadesetoga stoljeća. Za Thomasa Hobbesa, čovjek je čovjeku vuk, a prirodno je stanje rat sviju protiv svih. Budući da u tom prirodnom stanju nije lijepo živjeti, nastaje društveni ugovor po kojem država jamči sigurnost i blagostanje svojim građanima, a oni u zamjenu predaju suverenitet državi. Schmitt ide korak dalje i odbija navodno samorazumljivu istinu o jednakosti koju promiče liberalizam. On tvrdi da će sukoba biti dokle god je netko bolji od nekoga drugoga, a nejednakosti će uvijek biti, bilo u moralnom ili nekom drugom smislu.

Kako onda izbjeći anarhiju, ako će sukoba biti unatoč Hobbesovom društvenom ugovoru? Tu nastupa razlikovanje prijatelja i neprijatelja. Jednako kao što ćemo uvijek biti u sukobu s drugim ljudima, tako ćemo uvijek i naći ljude s kojima gradimo zajedništvo ili barem ljude čiji se interesi poklapaju s našima. Države se ne oblikuju arbitrarno, jer bi ljudi željeli stati na kraj sukobima. Ne, ljudi to ne žele. Države se oblikuju kako bi zaštitile interese jedne skupine nasuprot drugoj. Nakon toga odnosi postaju još jasniji jer se prijatelje prepoznaje kao ljude koji dijele određeni društveni i politički način života u kojem sudjeluju unutar države, a neprijatelje kao one koji predstavljaju prijetnju toj državi.

Tako se razvija suverenitet. Država kao suveren ostvaruje sigurnost i blagostanje utvrđujući razlikovanje prijatelja i neprijatelja, nekoga „mi“ i nekoga „oni“. Suverenitet nije samo održavanje društvenoga ugovora nego i mogućnost određivanja izvanrednoga stanja i uporabe diktatorskih ovlasti kako bi se skupina zaštitila od vanjskih i unutarnjih prijetnji. I naravno, da bi se zaštitilo razlikovanje prijatelj-neprijatelj potrebno je zaštititi određenu homogenost. Homogenost je snaga, a heterogenost prijetnja.

Kritika liberalizma

Što je liberalizam po Schmittovu pojmu političkoga? Liberalizam teži potkopavanju političke egzistencije zajednice, a država temeljena na takvoj ideologiji ne će moći zaštiti građane od vanjskih neprijatelja. Liberalizam je protivljenje distinkciji prijatelj-neprijatelj, on je neutralnost koja niječe političko. Država bi od svojih građana trebala tražiti da daju svoje živote ako je potrebno, ali umjesto toga liberalizam ih uči da su njihovi životi inherentno vrijedni, da imaju neotuđiva prava i da država odgovara za njih. Liberalizam je za Schmitta odbacivanje politike kao takve. Kao takav, u najboljem slučaju vodi licemjerju, shvaćajući državu kao posljedicu struktura moći koja štiti interese koji ili nisu u interesu naroda, ili nisu jasno određeni, ili su jednostavno protuslovni. Problem s liberalizmom taj je što je jednostavno u krivu jer ono političko ostaje stvarnost. Kako bismo se suprotstavili liberalizmu, država treba biti stavljena prije pojedinca, a umjesto jednakosti cilj treba biti prevlast.

No, vratimo se Kini. Znači li kinesko prihvaćanje toga njemačkoga konzervativnoga ideologa istodobno odbacivanje ljevičarske ideologije vladajuće kineske partije? Ne znači. Sâm Schmitt smatrao je marksizam ideologijom koja teži jednakosti nauštrb nacionalnoga identiteta i, dakle, jednako lošom kao što je i liberalizam. Ali, u tome bi mu se moglo prigovoriti s argumentom da se razlikovanje prijatelj-neprijatelj može primijeniti i u klasnim odnosima, a ne samo nacionalnima. Sabrana djela Mao Ce-tunga počinju pitanjima: „Tko su naši neprijatelji? Tko su naši prijatelji?“ I lijevi i desni totalitarizmi oblici su protivljenja liberalizmu, ali Kina je imala snažniji zazor od spram utjecaja sa Zapada, koji je i prije dolaska Xi Jinpinga na vlast nastojao nametnuti određeni naivni pacifizam.

Usporedba s Kinom sjajna je za ukazivanje na mane liberalizma: od odnosa tržišta i nacionalnih interesa do odnosa etničkih skupina. Zapadne liberalne demokracije prigovaraju Kini zbog postupanja s Ujgurima, dok se Sjedinjene Američke Države kao čuvari liberalnih ideja slobode i jednakosti muče s rasnim neredima nezamislivima u Kini, a Europa s društvenim problemima uslijed migracijskih valova.

Postoje suprotnosti, ali i sve veće neprijateljstvo između dvije strane svijeta. Liberalne velesile dva su puta u dvadesetom stoljeću odgovorile ratom na uspon Schmittove domovine do razine svjetske sile. Sličnu je sudbinu mogao pretrpjeti i Sovjetski savez. Koja će biti sudbina Kine kao politički osviještene nacije?

Podijelite objavu.

Leave A Reply