Ponedjeljak, 29. studenoga 2021.

Cenzura u 21. stoljeću: društvene mreže i pranje moći4 min čitanja

Nakon predsjedničkih izbora u SAD-u i nereda koji su uslijedili, tj. navodnoga pokušaja puča na Kapitolu, cenzura političkih disidenata poprimila je sasvim novu dimenziju. Big Tech kompanije uzele su sebi za pravo cenzurirati izjave tadašnjega predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, a zatim i sa svojih društvenih mreža u potpunosti ukloniti njegove stranice, kao i stranice brojnih pojedinaca koji su se usudili plivati protiv struje.

Cenzura poprima sasvim nove razmjere uz uvijek jednako opravdanje: provode ju privatne tvrtke, a one imaju pravo uređivati svoje platforme kako žele – nije riječ o državnoj cenzuri. To objašnjenje naivno je i dovodi nas do koncepta koji ćemo nazvati pranje moći.

Kada neka zločinačka skupina želi „oprati“ prljavi novac, tj. gotovinu stečenu nezakonitim radnjama dovesti do svojih bankovnih računa uz privid da je stečen zakonitim putem. Novac mora proći kroz što više kanala, a za to služe kladionice, kasina, banke u državama koje imaju zakone koji jamče anonimnost bankarskih usluga, kao i razni ugostiteljski obrti, koji će taj novac prijaviti kao zakonit prihod od prodaje usluga. Bitno je samo da novac prođe kroz dovoljno zakonitih kanala i da mu se pritom put toliko zamuti da postane nemoguće pratiti njegov izvor, kako bi svojim vlasnicima pred organima vlasti osigurao ono što zovemo plausible deniability.

No, kakve to veze ima s političkom cenzurom?

Pranje moći i prikrivena cenzura

Kada interesne skupine koje posjeduju skoro pa neograničene količine novca te kontrolu nad medijskim i političkim prostorom žele postići određeni cilj, od velike je koristi pranje moći.

U liberalno-demokratskom političkom sustavu, koji drži do slobode govora, teško je predsjedničkim dekretom uvesti cenzuru neistomišljenika i uništavati oporbu bez da se o predsjedniku koji bi donio takav dekret stvori slika tiranina u očima građanstva. No, ako bi taj predsjednik, njegova stranka te razni financijski i medijski krugovi oko njega koji streme istomu cilju djelovali tako da svaka grana te klike odradi svoj dio posla, njihovo bi djelovanje poprimilo privid zasebnih odluka i politika vanjskih i nepovezanih aktera. Twitter te cenzurira, CNN o tebi plasira klevete, aviokompanija ti zabranjuje let svojim zrakoplovom, banka ti odbije pružati financijske usluge, a tvoj predsjednik kaže: „A što ja tu mogu, to su privatne tvrtke…“

Cilj koji stoji iza svega toga jedinstven je, u svojem duhu i naumu totalitaran, no ako se izvor moći dovoljno zamuti te ako se provede kroz široku mrežu kanala onda se ta moć čini kao nešto apstraktno i daje moćnicima isti onaj plausible deniability koji zločinci koji uspješno operu novac imaju pred financijskim ustanovama.

Pranje moći svojstveno je kapitalizmu. Taj modus operandi rabe svi: država, mediji, financijske ustanove, privatne tvrtke koje žele zamagliti odnos moći između poslodavca i radnika. Svaki oblik komunikacije mora proći kroz toliko kanala da oni na dnu piramide naposljetku ne znaju s kim komuniciraju i tko zapravo donosi odluke zato što je uključen toliki broj posrednika i prividno nepovezanih aktera da svojom pomutnjom ostavljaju krajnjega aktera u neizvjesnosti i nedoumici oko toga gdje uopće leži izvor moći koja ga tlači.

Outsourcani totalitarizam

Totalitarne metode vladanja nisu nestale već se način političke cenzure i kontrole društva promijenio na način da se moć opere, a represivne mjere outsourcaju vanjskih akterima. Iako ti vanjski akteri i država imaju jednake interese te rade u tandemu, obje strane odbijaju priznati da je tomu tako. Jer, kako bi predsjednik mogao utjecati na slobodno tržište i zašto bi se privatne kompanije kojima država ubire porez udružile s državom? To nema smisla, zar ne? Ili ipak…?

Smisao u tome nalazimo tek kad prihvatimo činjenicu da ideja slobode nije glavni motiv vladajućih, baš kao što novac privatnim kompanijama često više nije primarni motiv. Glavni motiv postaju moć i kontrola – novac i vlast samo su sredstvo, ali ne i cilj. To nas dovodi do situacije u kojoj se nalazi suvremeni Zapad, a to je svojevrsni outsourcani totalitarizam i apsolutna moć oprana kroz nebrojene kanale. Prosječni građanin toga nije svjestan niti ga je pretjerano briga jer ima hipoteku za otplatiti. Istodobno, buntovnički naboj njegove djece podriva se od strane prevladavajuće ideologije i izražava na TikToku, Instagramu i sličnim društvenim mrežama stvaranjem objava koje se „bore“ za ono što je u tom trenutku „plemenito“ jer im je tako rekao njihov najdraži influencer, koji pak promiče narativ po želji vladajućih.

Podijelite objavu.

Leave A Reply