David Engels belgijski je konzervativni pisac i povjesničar koji živi u Poljskoj. Razgovarali smo s njime o ratu u Ukrajini, o njegovim djelima te o izopačenju baštine J.R.R. Tolkiena u seriji Prstenovi moći.
ANDREJ SEKULOVIĆ: Gospodine Engels, možete li nam za početak reći nešto više o sebi i svom radu?
DAVID ENGELS: Ja sam belgijski sveučilišni profesor rimske povijesti i nedavno sam s obitelji preselio u Poljsku. Moj znanstveni rad, a specijalizirao sam se za povijest antičke rimske religije i dinastije Seleukida, počeo je zaokupljati pozornost javnosti kada sam napisao knjigu Le déclin (hrv. izd. Zalazak, Litteris, Zagreb 2017.), u kojoj sam uspoređivao propast i pad Rimske Republike u 1. stoljeću prije Krista s aktualnom krizom modernoga Zapada. Tako je započela moja karijera publicista i političkoga pisca, što me je na kraju dovelo do posla na Zapadnom institutu u Poznanju, gdje i danas radim.
Posljednjih godina, uz političku analizu, uglavnom sam se usredotočio na poredbenu svjetsku povijest u svjetlu Oswalda Spenglera, o kojemu sam nedavno objavio monografiju (Stuttgart 2021.) i nekoliko zbornika radova, te na suvremeni konzervatizam. O drugoj temi napisao sam kratki priručnik What is to be done (Bad Schmiedeberg 2020.), u kojem pokušavam dati 24 savjeta kako živjeti život domoljubnoga Europljana za vrijeme općega raspada zapadnoga svijeta. Također sam uredio nekoliko zbornika radova koji ocrtavaju konzervativnu budućnost Europljana (Renovatio Europae, Berlin 2019.; Europa Aeterna, Berlin 2022.).
Koji su autori i filozofi najviše utjecali na vaše razmišljanje?
Prije svega ja sam opčinjen Oswaldom Spenglerom još otkako sam ga prvi put pročitao. Drugi autor kojega sam vrlo rano počeo čitati bio je Friedrich Nietzsche, koji je iznimno utjecao na mene u mladosti. Dugi niz godina Thomas Mann mi je također bio vrlo važan sa svojom intelektualnom sofisticiranošću. Na kraju, ali ne i najmanje važno, moram istaknuti i Tolkiena, koji je imao veliki utjecaj na moj život jer sam kroz njega otkrio svoje katoličanstvo.
Kako gledate na rat u Ukrajini? Kakve će biti njegove dugoročne posljedice za Europu?
Uzroci trenutnoga rata svima su dobro poznati, ali posljedice baš i ne. Nemoguće je dovoljno naglasiti potrebu promjene paradigme koja prevladava u glavama Europljana, otkriti im da su nasilje i rat uvijek bili i uvijek će biti ultima ratio politike. Druga posljedica rata bit će obnova veza barem između istoka Europe i Sjedinjenih Američkih Država, kad već Njemačka i Francuska nisu svjesne prijetnje koju Rusija predstavlja europskoj stabilnosti.
Gdje biste, u civilizacijskom smislu, smjestili Putinovu Rusiju?
Ruska invazija pokazala je da Rusija sebe ne smatra zapadnom „nacionalnom državom” nego neovisnim imperijalnim prostorom ravnopravnim drugim velesilama. Stoga nikada ne će biti moguće integrirati Rusiju u europske ustanove kao što su se neki nadali. Moramo ju početi doživljavati kao posve zasebnu civilizaciju.
Dugoročno, naravno, to će značiti da će Rusija učvrstiti svoj savez s Kinom, koji je ionako prilično neravnopravan, a koji će se samo produbiti ako ruska invazija bude neuspješna. U tom slučaju može se dogoditi da ćemo svjedočiti novomu usponu na prostoru Intermariuma, odnosno snažnoj gospodarskoj i političkoj suradnji naroda između Baltičkoga i Crnoga mora. Područje je to koje je stoljećima bilo ujedinjeno u Poljsko-litavskoj zajednici, a danas bi moglo iznova postati važnom političkom silom između Berlina i Moskve.
Čini se da su konzervativne zemlje srednje i istočne Europe, poput Poljske, u prilično teškom položaju. S jedne strane suočeni su s prijetnjom Putinove Rusije, a s druge prikrivenim prijetnjama i mogućim sankcijama iz Bruxellesa jer se ne žele podrediti liberalnim trendovima, LGBT ideologiji i politici otvorenih granica. Koji bi bio najrazboritiji put Poljske u ovim okolnostima?
Istina, Poljska se našla između čekića i nakovnja i treba joj dosta taktičke lukavosti kako bi izbjegla slom. Nedavni mađarski izbori pokazali su nam kako pučanstvo ne mora automatski podleći pritiscima iz Bruxellesa, što znači kako postoje dobre šanse da aktualna poljska vlada ostane na vlasti 2023., iako se treba zapitati koliko dugo. I sâm mislim kako samo mješavina različitih taktika može biti uspješna.
Poljska mora što duže odugovlačiti sa sukobom s Bruxellesom, nadajući se da će gospodarska i politička kriza na Zapadu prije ili poslije učiniti Europsku uniju sigurnom. Nadalje, ona mora odlučno braniti svoje stavove stvaranjem odgovarajućih medija koji će se usredotočiti na Zapad i koji će aktivno podupirati lokalne političke konzervativne stranke koje su ideološki bliske tim stajalištima. Poljska također treba diverzificirati svoju vanjsku politiku. Iako politička situacija na istoku čini savez sa Sjedinjenim Američkim Državama važnijim nego ikad, Poljska bi trebala uspostaviti bliže veze s drugim silama kao što su Japan, Indija, Južna Koreja i Brazil.
Neki konzervativci i desničari na Zapadu još uvijek vjeruju da je Putin tradicionalist i konzervativac iako regrutira muslimane, progoni i zatvara nacionaliste, dok je Rusija zemlja s najvećom stopom pobačaja. Kako gledate na to?
Doista, sa zapadne točke gledišta, bilo bi teško reći da je Vladimir Putin „konzervativac”. Njegova potpora pravoslavnoj Crkvi samo je jedno lice njegove vjerske politike. Njegova je suradnja s islamom jednako važna s obzirom na to da je Rusija europska zemlja s najvećim brojem muslimana, čije je vojne interese Moskva jasno prepoznala u borbi protiv navodne ukrajinske „slavenske braće”. Također ne smijemo zaboraviti da je Putin podupro Bjelorusiju kada je htjela oslabiti Poljsku preplavljujući njezine granice muslimanskim migrantima uvezenima s Bliskoga istoka. Ako tomu dodamo poznatu političku orkestraciju pravoslavne Crkve, kojom dominiraju strukture KGB-a, postaje jasno da je religija samo cinično oruđe u Putinovim rukama, a njegova Rusija manje-više samo reinkarnacija Sovjetskoga saveza (uključujući idealiziranje Staljina) pod velom određene nacionalističke propagande.
Zapadni konzervativci trebali bi shvatiti da su samo marionete u rukama stratega koji pod svaku cijenu žele ponovno uspostaviti ruski imperijalni prostor, i koji bi koristili istu tu taktiku dezinformacija, korupcije i divide et impera u Europi i ako bi jednoga dana njome vladali konzervativci.
Napisali ste i nekoliko članaka o djelima J.R.R. Tolkiena, i pritom bili vrlo kritični prema seriji Prstenovi moći, koja promiče „progresivne” vrijednosti, multikulturalizam i feminizam. Zašto vjerujete da je važno kritizirati takve izmjene Tolkienova djela?
Zato što sam sasvim siguran da će oni ne samo zanemariti istinsko značenje Tolkienova svijeta nego da će ga i izvrnuti. Prava bît Tolkienova svijeta – barem za mene – stalna je potraga pravoga junaka za onim što je istinito, lijepo i dobro. To je, zbog manjkavosti svih zemaljskih bića, na kraju osuđeno na propast ako u posljednji trenutak nije odozgo nagrađeno pobjedom: svakako gorko-slatka pobjeda jer je uvijek popraćena spoznajom da je uspjeh posljedica milosti, a ne prava. Pobjeda Tolkienova junaka stoga je samo nagrada za njegov trud, a ne izravna posljedica njegovih junačkih djela. To je izrazito kršćanski, čak i autentični katolički stav koji je duboko u suprotnosti s običajima Hollywooda.
Dakle, temeljne vrijednosti na kojima je Tolkien izgradio svoje Međuzemlje prilično su u suprotnosti s „progresivnim” načelima suvremenoga svijeta…
Spomenuo bih još tipičnu tolkienovsku predodžbu estetike, koja je također duboko ukorijenjena u kršćanskoj misli o epigonalnoj naravi svakoga doba. Usporedimo li ih s ljepotom svijeta stvorenoga na početku vremena, sva kasnija doba, uključujući i njihove početke, obilježena su otpadništvom i padom. No, ona su isto tako, sve više smještajući vrijednost u patnju povezanu s tim procesom, unatoč svoj nostalgiji, predmet produhovljenja. Baš kao što se borba između dobra i zla, u početku utjelovljenih u silama koje su zapravo postojale kao bogovi i čudovišta, sve više povlači (ili uzdiže) u područje nutarnjih sukoba ljudske duše.
Ta, ne samo konzervativna nego vjerojatno i snažno „reakcionarna” razmišljanja, naravno, vrlo su strana klasičnoj američkoj estetici utemeljenoj na kvantiteti, vjeri u napredak i naivnoj slici čovjeka iz „američkoga sna”, i čak dijametralno suprotna trenutno prevladavajućoj ideologiji kulturnoga marksizma.
To nije iznimka nego sve češći trend, jer u industriji zabave često vidimo zamjenu specifično europskih junaka pripadnicima drugih rasa. Koji su glavni razlozi za to uništavanje stvarnih, posebno europskih obilježja i vrijednosti Tolkienovih knjiga?
Doista se možemo bojati da će serija dodatno intenzivirati preobrazbu autora, koji je oduvijek bio jedan od krunskih svjedoka europskoga konzervatizma, u njegovu suprotnost, tj. u velikana woke ideologije, tako što će mladi ljudi koji upoznaju Tolkiena samo kroz seriju posve pogrješno shvatiti pravi duh Tolkiena ili će ga, ako doista čitaju njegova djela, tumačiti kroz naočale masovnih medija. To je prava katastrofa, koja nas ne podsjeća samo slučajno na Orwellovo predviđanje iz 1984: „Sva književnost prošlosti bit će uništena. Chaucer, Shakespeare, Milton, Byron – postojat će samo u inačicama novogovora, ne samo preobraženi u nešto drugo nego pretvoreni u suprotnost od onoga što su nekoć bili.”
Hvala na razgovoru. Kakvi su Vam planovi i što mislite što čeka Europu u budućnosti?
Što se moje bliske budućnosti tiče, osim odgoja djece i uređenja vrta, planiram započeti i veliku europsku konzervativnu informativnu platformu, a pritom nastaviti svoj rad na polju poredbene svjetske povijesti. Međutim, teško je planirati vlastitu budućnost kada se budućnost Europe čini vrlo sumornom i nasilnom. Već sam u svojoj knjizi Le déclin najavio da će Europa uskoro doživjeti desetljeća unutarnjih sukoba i građanskoga neposluha nalik višegodišnjim građanskim ratovima koji su uništili kasnu Rimsku Republiku. Dok danas pratim događaje posljednjih godina, bojim se da će povijest potvrditi moj pesimizam.
Izvor: Demokracija.si
Prijevod: Adriano Kurtović