Subota, 18. rujna 2021.

Filozofija katastrofe Guillaumea Fayea13 min čitanja

Ovaj ogled pročitan je 26. travnja 2021. u emisiji “Diagnosis” na Trećem programu Hrvatskoga radija.

Od prvoga leta zrakoplovom braće Wright 1903. godine, kada je njihov dvokrilni zrakoplov preletio jedva nekoliko desetaka metara, pa do prvoga leta u svemir Jurija Gagarina 1961. godine, koji je sovjetskom svemirskom letjelicom uzletio čak 7.000 metara iznad zemlje, prošlo je manje vremena nego od Gagarinova leta do danas. Pa ipak, u posljednjih šest desetljeća, uz iznimku čovjekova slijetanja na Mjesec svega osam godina poslije Gagarinova poduhvata, nismo svjedočili tehničkim i istraživačkim dosezima ni približno epohalnoga značaja. Veliki su izumi posljednjih nekoliko desetljeća tek unaprjeđenja, poboljšanja tehnike koja je već postojala. Osim Interneta, nema fundamentalno novih tehničkih izuma. Dapače, umjesto oduševljenosti postojećim izumima, čovjek kasne modernosti tehniku želi obuzdati: on je protiv izgradnje nuklearnih elektrana, genetski inženjering želi zabraniti, a robote oporezovati. Modernost je umorna od tehnike.

To nas navodi na propitivanje uvriježene predodžbe o prožimanju modernosti i tehničkoga razvitka, čemu je znatni prostor u svojim esejima posvetio Guillaume Faye (1949. – 2019.), francuski mislilac i novinar. Guillaume Faye započeo je s javnim djelovanjem u okviru francuske nove desnice (Nouvelle Droite), intelektualnoga pokreta koji od 1960-ih nastoji ponuditi alternativu lijevoj kulturnoj hegemoniji na europskom kontinentu, alternativu koja se temelji na indoeuropskim korijenima naše civilizacije, kritici egalitarizma i multikulturalizma te afirmaciji različitosti etničkih identitetâ i tradicijâ. Nezadovoljan smjerom kojim je krenula nova desnica, Faye je krajem 1980-ih napustio pokret i sljedećih desetak godina radio kao novinar, radijski urednik, a prema nekim urbanim legendama i kao porno-glumac. Političkoj publicistici vratio se 1997. godine knjigom Arheofuturizam (L’Archéofuturisme), koja je obilježila njegovu cjelokupnu političku misao.

‘Modernost je nazadna’

Faye svoju filozofiju temelji u znatnoj mjeri na Heideggerovim promišljanjima tehnike. Francuski nas mislilac, tako, upućuje da tehničkim izumima moramo pristupiti i iz estetskoga kuta, a ne samo utilitarnoga, da bismo ih trebali doživljavati kao „racionalizirane fantazije“. Tehnika, kao i umjetnost, proizlazi iz usmjerenosti europske duše prema stvaralaštvu, prema onomu što su stari Grci nazivali poiesis. Njezino je ishodište u arhaičnim vrijednostima, a ne u modernosti. Na tragu Spenglera, i Faye slavi faustovskoga čovjeka europske antike i srednjovjekovlja, njegov pustolovni duh i voluntarizam, ideju „stvaranja budućnosti“.1 Nastavno na zamor modernoga čovjeka od tehnike, Faye zato izokreće popularnu ljevičarsku floskulu i tvrdi: „Modernost je nazadna.“2 Egalitarna modernost, objašnjava on, ne zna se nositi s biotehnološkim napretkom, ona postavlja pred njega moralne prepreke utemeljene na antropocentrizmu i sakralizaciji ljudskoga života, idejama preuzetima iz sekulariziranoga kršćanstva. „Modernost završava kao anti-znanstvena“, primjećuje Faye.3 Ona guši stvaralaštvo europskoga čovjeka. Jedino povratak arhaičnim vrijednostima, paradoksalno, otvara prostor za radikalniji tehnički razvitak koji ne bi bio sputan okovima moderniteta.

Kako bi se shvatilo o čemu Faye piše kada piše o povratku arhaičnih vrijednosti, potrebno je učiniti kratki izlet u filozofiju povijesti. Njegovom je svjetonazoru, naime, jednako strano linearno viđenje povijesti, svojstveno kršćanstvu i sekularnomu liberalizmu, kao i ciklično viđenje povijesti, kakvo je prevladavalo u pretkršćanskim, paganskim kulturama antičke Europe. Ni pravocrtni hod prema kraju povijesti, ni kružno ponavljanje prošlosti ne smatra on dostojnima europskoga čovjeka. Umjesto toga, nadahnuće crpi iz filozofije Friedricha Nietzschea, koji je na povijest gledao kao na „vječni povratak istovjetnoga“. Pritom, iako je i sâm kao strastveni ničeanac nedvojbeno bio dobro upoznat s mišlju njemačkoga filozofa, njegovo razumijevanje Nietzschea u velikoj mjeri počiva na tumačenjima Giorgija Locchija, talijanskoga mislioca i publicista svojedobno bliskoga francuskoj novoj desnici. Prema Nietzscheu i Locchiju, povijest nema svoju svrhu, ona ne vodi jednomu cilju, ali isto tako nije niti zatvoreni krug. Za pagane i kršćane budućnost je u bitnom već predodređena, za Nietzschea i Locchija budućnost ostaje otvorena. Tek takva, „otvorena teorija povijesti“, kako ju je nazivao Locchi, čovjeka sagledava kao istinski slobodno biće, slobodno i od Boga i od sudbine. Umjesto povijesnih zakonitosti – povijesna sloboda.4 Nastojeći slikovito objasniti takvu filozofiju povijesti, Faye priziva usporedbu s biljarskom kuglom: krećući se po biljarskom stolu kugla će često dodirnuti površinu stola istom točkom, ali uvijek na drukčijem položaju na stolu. Jednako tako, „povratak arhaičnih vrijednosti ne treba biti shvaćen kao ciklični povratak prošlosti (prošlosti koja nas je iznevjerila, s obzirom da je porodila katastrofu modernosti), nego radije kao ponovno pojavljivanje arhaičnih društvenih obličja u novom okružju.“5

Faye, dakle, ne gaji nade o povratku nekoga zlatnoga doba iz prošlosti. Izlaz iz modernoga doba ne vodi prema prošlosti nego prema budućnosti. Zato je on oštar kritičar suvremenoga tradicionalizma: okomljuje se na nejasnoće i protuslovlja tradicionalističkih učenja, prezire „dogmatsku nostalgiju“ prema prošlosti, odbacuje pesimizam spram modernoga svijeta. Tradicionalizam je za njega tek „obrnuti progresivizam, izokrenuto linearno viđenje povijesti“. Okrenutost nutarnjem, duhovnom životu, koje je svojstveno mnogim tradicionalistima, Faye vidi kao štetnu pojavu, kao znak pretjeranoga individualizma i nastojanja pojedinca da pobjegne iz svijeta. Nasuprot tomu, on zastupa otvorenost prema svijetu, prema današnjici, prema tehničkim dosezima modernoga doba. Pritom propušta uočiti nit koja veže modernu industrijsku civilizaciju s modernim ideologijama, vjerujući da je riječ tek o proizvoljnim poveznicama koje tom odnosu pripisuju tradicionalisti.6

Što je arheofuturizam?

Da, Guillaume Faye pleše na rubu bezdana tehno-optimizma, ali naposljetku u njega ipak ne upada. Ponekad prenaglašavajući spasonosni značaj tehnike, on nas u drugim prilikama i upozorava da slijepa vjera u tehnički napredak također sadrži mnoge opasnosti: ideju „promjene radi promjene“, zabludu da tehnika predstavlja rješenje za sve probleme, kao i mnoge štetne učinke tehnike po okoliš.7 „Planet Zemlja nije u opasnosti. Ona ima milijune godina da se oporavi. Ljudska je vrsta ta koja, zagađujući ekosustav, izlaže samu sebe riziku“, upozorava nas Faye.8

Odbacujući jednako isključivosti i tradicionalističkoga i futurističkoga svjetonazora, francuski nam mislilac preporučuje i lijek: „Arhaizam mora pročistiti futurizam“. Dijalektički odnos tradicionalizma i futurizma mora nadići njihova sinteza: arheofuturizam.9 Novo će doba, po njegovoj viziji, u sebi spajati arhaično s futurističkim, temeljne vrijednosti europske kulture i ideju poretka s okrenutošću prema budućnosti i novoj tehnici.

Preko katastrofe do preporoda

No, kako će doći do uspostave toga arheofuturističkoga doba? Svijet u kojem živimo svjetlosnim je godinama udaljen od bilo kakvih arhaičnih vrijednosti, a putanja kojom se kreće ne odaje dojam da se vraćamo našim duhovnim ishodištima, baš suprotno, čini se da nas vodi na još mračnije stranputice.

Faye se ne slaže. Nasuprot „utopijskoga optimizma“ koje nam nude stručnjaci i režimski mislioci, on se poziva na teoriju katastrofe koju je matematičar René Thom izložio 1960-ih, a prema kojoj su sustavi – bilo da je riječ o fizikalnim, mehaničkim ili društveno-političkim sustavima – izrazito nestabilni i slomljivi te da se mogu vrlo brzo raspasti uslijed akumulacije nepovoljnih čimbenika. Primjeri takvih naglih raspada složenih sustava su slom stare egipatske države nakon dolaska Rimljana i brzi pad američkih indijanskih carstava u ruke šačice španjolskih konkvistadora, a mogli bismo tomu dodati i raspad komunističkoga bloka u Istočnoj Europi prije 30 godina.10 Naš francuski mislilac poklanja svoje povjerenje upravo tom čimbeniku – katastrofi.

Naime, Faye je prognozirao da će  se tijekom prve polovice 21. stoljeća, a najvjerojatnije već između 2010. i 2020. godine, dogoditi tzv. „konvergencija katastrofa“ koja će uzdrmati temelje globalnoga neoliberalnoga poretka. Prvo, doći će do urušavanja kohezije europskih društava uslijed masovnih migracija, jačanja progresivističke ideologije i slabljenja uloge nacionalne države. Društveni kolaps dodatno će pojačati ekonomska i demografska kriza: povećanje udjela starijih u društvu dovest će do sloma socijalne države na Zapadu. Treće, industrijalizacija i agresivna urbanizacija na globalnom Jugu, kao ishod europskoga izvoza tehnike u svoje kolonije, dovest će do kaosa koji će imati ozbiljne posljedice i po Europu i Zapad u cjelini. Uz sve to, doći će do nove globalne ekonomske krize uzrokovane prevelikim javnim dugom mnoštva država i ekonomijom utemeljenom na financijskim špekulacijama. Usporedno s tim, jačanje radikalnoga islamizma izazvat će dodatne oružane sukobe i stvoriti nova krizna žarišta. Na šestom mjestu, Faye ističe da će dosadašnji sukob Zapada i Istoka zamijeniti nova geopolitička paradigma – sukob globalnoga Sjevera i globalnoga Juga, koji ne će počivati na ideološkim razlikama kao hladnoratovski sukob nego na rasnim i kulturološkim razlikama te na svojevrsnom revanšizmu bivših koloniziranih naroda spram svojih bivših kolonijalnih gospodara. Globalni Jug provodi sada „meku kolonizaciju“ Sjevera putem masovnih migracija iz Afrike i Azije u Europu i Sjevernu Ameriku. Osim svega toga, zbiva se zagađivanje okoliša globalnih razmjera koje dovodi u opasnost budućnost ljudske vrste. Naposljetku, na osmom mjestu, Faye smatra da u pozadini prethodno navedenih sedam katastrofa postoji i niz čimbenika koji ih mogu znatno ubrzati, poput primjerice ranjivosti tehno-ekonomskoga sustava uslijed njegove sve veće ovisnosti o računalnoj tehnici, širenja nuklearnoga naoružanja u zemljama Trećega svijeta, raznih bakterijskih i virusnih pandemija, itd.11

Tri su moguća scenarija, predviđa Faye, po kojima bi se mogla zbiti ta „konvergencija katastrofa“: meki, tvrdi i vrlo tvrdi scenarij. U slučaju „mekoga scenarija“, gospodarska će kriza, etnički sukobi i ostale katastrofe u bitnom ostati „pod kontrolom“ i Sustav će opstati. Kriza postaje trajno stanje, a Europa polako odumire čekajući novu „konvergenciju katastrofa“. Drugi, „tvrdi scenarij“ bacio bi svjetsko gospodarstvo na koljena, prepolovio razinu životnoga standarda, etnički sukobi ne bi bili tek sukobi niskoga intenziteta nego pravi ratovi, a geopolitička slika svijeta bitno bi se promijenila. No, i u takvom scenariju ne bi došlo do sloma modernoga liberalnoga sustava nego radije do njegove preobrazbe. Fragmentacija Europe dovela bi do pojave islamskih država na njezinu tlu, a tehnički razvitak na globalnoj razini bio bi i usporeniji nego što je danas. Naposljetku, „vrlo tvrdi scenarij“ označavao bi potpuni slom modernoga svijeta, nestanak gotovo svih modernih političkih ustanova, masovni bijeg iz gradova, te u tehničkom smislu povratak u „srednji vijek“. Posljednji je scenarij, po njegovu mišljenju, istodobno najvjerojatniji i najpoželjniji. Nameće se pitanje: zašto? Kako ti mračni scenariji mogu čovjeku donijeti išta dobroga?

Za Guillaumea Faya ideja boljega, arheofuturističkoga svijeta neraskidivo je povezana uz Katastrofu čiji dolazak predviđa jer iza njezina obzora on naslućuje spas. Friedrich Hölderlin, čuveni pjesnik njemačkoga romantizma kojega i sâm Faye često navodi, u jednoj je svojoj pjesmi zapisao riječi koje na poetičkoj razini dočaravaju upravo tu ideju: „Pogibelj je golema, no gdje prebiva pogibelj, tamo raste i ono spasonosno.“ Zato, kada Faye kaže: „Kraj svijeta je dobra vijest, čak i ako će se dogoditi uskoro uz nevolje i patnje“, to nije tek zlurada najava staroga sadista. Ona ima svoj optimistični nastavak: „Nakon nadolazećih sjena doći će i svjetlo. Ljudska povijest daleko je od svojega kraja.“12

Za dvodijelno svjetsko gospodarstvo

Taj niz katastrofa, vjeruje Faye, dovest će do okončanja modernoga doba. Katastrofe će kao nužni ishod imati svojevrsno ničeansko „prevrednovanje svih vrijednosti“. Na povijesnu pozornicu ponovno će se vratiti velika carstva i religije, ojačat će etnički identiteti, doći će do obnove tradicionalnih ruralnih društava – ali sve to u okviru visokorazvijenoga i globaliziranoga svijeta.

Novi sustav ne će više počivati na ideji univerzalizma i prisilnom homogeniziranju kulturnih raznolikosti koje nalazimo u svijetu. Polazeći s etnopluralističkoga motrišta, Faye smatra da civilizacijske i kulturne posebnosti treba uvažavati i čuvati, a da su predodžbe o gospodarskoj i tehničkoj „razvijenosti“ ili „nerazvijenosti“ pojedinih civilizacija i kultura zapravo odraz eurocentrične ideologije napretka. Izvoz zapadne tehnike i liberalne ideologije u druge dijelove svijeta, poglavito tijekom kolonijalističkoga razdoblja, izazvao je neplanirane posljedice. Velegradovi globalnoga Juga razvili su se kao mjesta ekstremnoga siromaštva, poprište nezamislivih oblika nasilja, žrtve virusnih pandemija i neobuzdanoga demografskoga rasta. Umjesto da poboljša uvjete života, tehnika je izvan Zapada često učinila život puno gorim nego što je bio u predmodernim društvima koja su europski kolonisti zatekli.

Zato Faye, očito imajući na umu Spenglerovo upozorenje, smatra da zapadnjački odnos prema tehnici mora biti odgovorniji nego što je bivao u prošlosti. Tehnici treba pristupati kao ezoteričnomu učenju: prekinuti njezino nekontrolirano širenje te zadržati njezine moći za manjinu koja ih zna pravilno rabiti.  U skladu s tim, on predlaže dvodijelno svjetsko gospodarstvo, u kojem bi manji dio svijeta predstavljao tehno-znanstvenu sferu, a veći ostatak neo-tradicionalnu sferu. Tehno-znanstvena sfera bila bi visoko urbanizirani prostor s radikalnim tehničkim razvojem, dok bi neo-tradicionalna sfera predstavljala povratak većega dijela svijeta na ruralni način života s malim utjecajem moderne tehnike na svakodnevni život. Obje bi sfere počivale na ne-egalitarnim idejama, a između njih bi se odvijao suživot dvaju različitih i odvojenih, ali jednakovrijednih civilizacija.13

Zašto arheofuturizam

Ideja o svijetu u kojem se prožimaju visokorazvijena tehnika s drevnim religijama i ritualima poslužila je kao nadahnuće mnogim umjetničkim djelima: od Dine Franka Herberta i Zvjezdanih ratova Georgea Lucasa, preko igara i knjiga vezanih uz svijet Warhammera 40.000, pa do novijega likovnoga stvaralaštva Jakuba Rozalskog. Guillaume Faye izvukao je tu ideju iz sfere znanstvene fantastike u sferu političke filozofije, zamišljajući budućnost u kojoj se arhaične vrijednosti isprepliću s futurističkom tehnikom i znanošću. Fayeov arheofuturizam u posljednjih je desetak godina, uslijed preuzimanja i širenja njegovih ideja od strane identitarnoga pokreta te prevođenja njegovih knjiga na niz stranih jezika, postao jednom od najraširenijih suvremenih desnih političkih ideja.

Privlačnost Fayeove filozofije katastrofe u okviru desne političke misli leži u njezinu jednako subverzivnom odnosu i prema ustajaloj modernosti i prema njezinim suvremenim tradicionalističkim kritičarima. Pri svemu tomu ona odolijeva sirenskomu zovu revolucionarne politike: iako hvali voluntaristički duh faustovskoga čovjeka, Guillaume Faye u svojoj filozofiji uspijeva dokučiti puteve do arheofuturističke utopije koji idu onkraj političkoga voluntarizma, prepoznavši u Katastrofi onu snagu koja, više nego bilo koje pomno isplanirano političko djelovanje, može donijeti spas iz tame modernoga doba.

Literatura

Faye, Guillaume (2010). Archeofuturism: European Visions of the Post-Catastrophic Age. London: Arktos.
Faye, Guillaume (2010). Traditionalism: This is the Enemy! Counter Currents. Dostupno na: www.counter-currents.com/2010/06/traditionalism-this-is-the-enemy/ (pristupljeno 15. ožujka 2021.)
Faye, Guillaume (2011). Why We Fight: Manifesto for the European Resistance. London: Arktos.
Faye, Guillaume (2012). Convergence of Catastrophes. London: Arktos.
Spengler, Oswald (2019). Čovjek i tehnika. Zagreb: AGM.
Heidegger, Martin (1996). Kraj filozofije i zadaća mišljenja: Rasprave i članci. Zagreb: Naklada Naprijed.

Podijelite objavu.

Leave A Reply