Koliko je prošlo vremena otkako ste pomislili na Robina Hooda? Nije oko nas onoliko koliko je bio; čudna odsutnost za njega i časni skup likova i priča oko njega. Čini se da su Robin i njegova vesela družina nedovoljno zastupljeni u suvremenim medijima. Propalo je nekoliko nedavno snimljenih velikih filmova o Robinu Hoodu. A gdje je on na televiziji, u videoigrama, u kulturnoj svijesti? Veliki odmetnik nestao je u dubinama Sherwoodske šume, dok su snage Nottinghama snažnije nego ikad.
Znam za neke manje adaptacije, kao što su Sherwood iz 2019. (YouTube Premium) i Hood: Outlaws & Legends iz 2021. (višeplatformska akcijska videoigra), ali velika je vjerojatnost da ste tek prvi put čuli za njih.
Odsutnost Robina Hooda čudna je jer se njegova nazočnost uzimala zdravo za gotovo još od srednjega vijeka. Poslije je bio tema iznimno popularnih knjiga kao što su Ivanhoe (1819.) Waltera Scotta i Vesele pustolovine Robina Hooda (The Merry Adventures of Robin Hood, 1883.) Howarda Pylea. Uskočio je u film sa značajnim elanom u Robinu Hoodu (1922.), s Douglasom Fairbanksom u glavnoj ulozi, i Pustolovinama Robina Hooda (The Adventures of Robin Hood, 1938.) s Errolom Flynnom. Prvi je klasik iz doba nijemog filma; potonji se često ubraja među najveće filmove ikad snimljene. Robin je redovito bio u filmu i knjigama sve do 1990-ih. Onda je došla suša filmova, a knjige o njemu pisane su samo za djecu.
Pogrješni pristupi priči
Nestanak Robina Hooda moguće je vrlo jednostavno objasniti. Posljednjih nekoliko desetljeća pisci stalno čine jednu ili dvije pogrješke kada pišu o Robinu Hoodu. Prvo, oni imaju tmuran, oštar, realističan pristup tonu priče i likovima. Drugo, oni tumače Robinov status odmetnika na način da ga učine transgresivnim u smislu koji je suprotan samomu srednjovjekovnomu društvenomu poretku. Ti pristupi nisu kompatibilni s Robinom Hoodom u svojem arhetipskom obliku. Oni su u suprotnosti s očekivanjima koja ljudi s pravom imaju od te priče.
Zapravo, oni izravno proturječe dvama temeljnim elementima Robina Hooda. Kao prvo, Robin Hood bezbrižan je junak čija je osobna nagrada za svoje postupke zabava. Kao drugo, Robin Hood branitelj je tradicionalnoga srednjovjekovnoga društvenoga poretka protiv transgresivnoga plemstva. Prva točka trebala bi biti očita. Robin Hood predvodi Veselu družinu. Kao što kaže Pyleov klasični uvod:
“Ne samo Robin nego i čitava družina bili su odmetnici i živjeli su odvojeno od drugih ljudi, a ipak su ih voljeli seljani iz okolice jer nitko nikada nije došao veselomu Robinu tražeći pomoć i otišao praznih ruku.”
Robin Hood kao reakcionar?
Druga točka zahtijeva malo više objašnjenja. Ne protivi se Robin Hood samomu društvenomu poretku nego ljudima koji zlorabe svoj visoki položaj. Zato imamo Robinovu odanost fratru Tucku, dobromu crkvenomu čovjeku, i kojem god dobromu kralju koji se pojavljuje u priči (najčešće je to Rikard Lavljega Srca). U simboličkom, asocijacijskom svijetu pisanja, Robinove veze s Crkvom i Krunom jednostavno se ne mogu tumačiti kao revolucija protiv samoga društvenoga poretka. On se zapravo bori protiv zlouporabe ili odsutnosti društvenoga poretka, a ne njegove uporabe ili prisutnosti kao takve.
Važno je napomenuti da u tim pričama običan puk podupire srednjovjekovni društveni poredak, a plemstvo i njihovi sluge ga iskrivljuju. Gilbert Keith Chesterton govorio je o tom neobičnom obrascu u djelu Što nije u redu sa svijetom (What Is Wrong With The World, 1910.):
“Prava moć engleskih aristokrata leži upravo u suprotnosti tradiciji. Jednostavan ključ moći naših viših klasa sljedeći je: oni su se uvijek pažljivo držali na strani onoga što se zove Napredak. Uvijek su bili u skladu s vremenom, to aristokraciji vrlo lako polazi za rukom. Jer, aristokracija je najbolji primjer toga misaonoga sklopa o kojem smo maloprije govorili. Novost je za njih raskoš koja graniči s nužnošću. Njima je, prije svega, toliko dosadna prošlost i sadašnjost, da zjape, od strašne gladi, za budućnošću.”
Ti naizgled trivijalni novi pristupi Robinu Hoodu ključne su pogrješke u pisanju. Oni proturječe nekima od najvažnijih elemenata priče o Robinu Hoodu. Kada svoju priču o Robinu Hoodu učinite tmurnom i mračnom, uklanjate ulogu koju on ima u borbi protiv tuge koja proizlazi iz neuspjeha plemstva da ispuni svoje obveze prema narodu. Zato se Robin uvijek bavio zabavom, natjecanjima, šalama na račun pretjerane ozbiljnosti. Humor je bitan za prikaz i razumijevanje okruženja i društvene dinamike priče.
Kada Robina Hooda suprotstavite samomu društvenomu poretku, umjesto u branitelja pretvarate ga u pukoga revolucionara, što nema smisla, s obzirom na njegovu povezanost s dva bastiona staroga poretka: Crkvom i Krunom. U Robinu Hoodu nema ničega revolucionarnoga – on je jedan od najreakcionarnijih likova koji postoje. No, budući da je Chestertonova pouka o plemenitosti i novosti slabo shvaćena, ideolozi se lukavo trude da ga reinterpretiraju kao marksističkoga junaka nižih klasa. Ostaje vam priča koja ne samo da nema unutarnjega smisla nego i ne ispunjava očekivanja za priču o Robinu Hoodu. Takva nam priča ništa ne znači, pa film propada i nitko ne čita knjigu.
Ideološka kolonizacija prostora mašte
To ćete prepoznati i kao šire trendove. Robin Hood samo je rana žrtva koja je posebno i izravno degradirana tim pristupima. Robin Hood (2010.) Ridleyja Scotta dobio je mlake kritike i slabašnu prodaju ulaznica. Robin Hood (2018.) Otta Bathursta izgubio je novac već na svojem produkcijskom proračunu. Taj je film bio toliko loš da su glavni kritičari rekli: „Stigavši baš na vrijeme da osvoji mjesto među najgorim filmovima godine, Robin Hood oduzima vam dva sata života” i „Jamie Foxx sigurno je izgubio okladu.” I ti su filmovi, redom kako sam ih naveo, izvrsni primjeri onih dvaju pristupa koje sam opisao.
Istina je da najranije priče o Robinu Hoodu ne prikazuju lik u točno onom svjetlu koje opisujem; skloni su neprevodivoj srednjovjekovnoj fantaziji koja Robina prikazuje više kao okrutnoga odmetnika. Međutim, ono o čemu ovdje govorim arhetip je lika koji je s vremenom rafiniran i kakav postoji u prostoru mašte. Ti su korijeni prisutni čak i u najranijim pričama o Robinu, samo je potrebno malo zaškiljiti kako bi se vidjelo kroz srednjovjekovne slike. Skok između Robina iz Robina Hooda i fratra (1450.) i Robina iz Ivanhoea (1819.) Waltera Scotta promjena je u fokusu dok je skok između Robina iz Ivanhoea i Robina Hooda (2018.) Otta Bathursta promjena kategorije.
Ta promjena kategorije nije slučajnost. Nije u pitanju samo grješka u pisanju. Ništa o čemu ovdje raspravljam nije posebno tajno ili teško primijetiti. Čak bi i osrednji pisac vrlo brzo prepoznao osnovnu dinamiku priče o Robinu Hoodu. U pitanju je ideološki potez. To je pokušaj da se iznova napiše lik Robina Hooda kako bi podržao određeno ideološko stajalište, diskreditirajući ideale prošlosti koji su rezultirali dobrim i stabilnim društvom, te opravdao vlastiti ideal revolucije protiv patrijarhalne hijerarhije.
I, taj oblik ideološke kolonizacije djeluje. Kada ju se jednom uvede u ciklus, priču ili koncept postaje teško izdvojiti i ona oblikuje buduću predodžbu priče, čak i kada to nije napravljeno iz ideoloških razloga. Zamislite, na primjer, bolni element Guinevereine nevjere s Lancelotom u arturijanskom ciklusu. Ta priča proizlazi iz priče zvane Lancelot, vitez od kočije (1177.) Chretiena de Troyesa. Naručila ga je plemkinja po imenu Marie de Champagne. Izričito je tražila element preljuba. Zapravo, napisao ju je u stvarnosti pomoćnik Chretiena de Troyesa nakon što ju je sâm de Troyes odbio napisati zbog opscene teme. Ali, ta je točka radnje još uvijek često uključena u arturijanske legende, skoro tisuću godina poslije.
Budućnost Robina Hooda
Naravno, ciklus priče može rasti i mijenjati se tijekom vremena. Ne kažem da Robin Hood mora ostati vjeran svojim najranijim korijenima. Tražim samo da ostane vjeran sebi, svojoj suštinskoj naravi. Promislite o tome kako naši sudovi oblikuju pravo. Sudci su ovlašteni tumačiti zakone koje primjenjuju u svjetlu svake nove situacije, postavljajući pritom presedan. Ali mudri sudac oklijeva preokrenuti već postavljeni presedan. I nijedan sudac ne smije primijeniti zakon tako da bude sam sebi negacija. Skup zakona raste i mijenja se se grananjem i pročišćavanjem, a ne proturječjem.
Možete uočiti kako to omogućuje da se neki lik mijenja i razvija. Na primjer, Robin Hood bi mogao biti opisan kao čovjek koji se iznutra bori s istim nevoljama koje muče običan narod, ali koji se svjesno prisiljava na sliku veselja kako bi osigurao avatar koji im je potreban. Ili, Robin Hood čiji ga nagon i ljubav prema zabavi povremeno dovedu do loših odluka, čak i onih koje su u suprotnosti s dobrobiti običnoga naroda. Niti jedan od tih pristupa ne niječe Robinovu bitnu značajku bezbrižnosti, ali oba predstavljaju značaj koji je slojevit i posjeduje unutarnje sukobe.
Nije toliko važno razlikovati zašto bih dopuštao neke promjene, a druge ne prema neutralnim načelima. Te promjene pogrješne su jer su krivo usmjereni propagandni napori. Na sreću, nestanak Robina Hooda kao odgovor na te promjene bolji je od potpuno rekontekstualiziranoga Robina Hooda jer pokazuje da njegova prava i dobra bît još uvijek oblikuju očekivanja ljudi od priče o Robinu Hoodu.
Volio bih ponovno vidjeti pravu priču o Robinu Hoodu. Priču s Robinom kao bezbrižnim vođom družine veselih odmetnika, i s Malim Johnom kao njegovim čvrstim i pretjerano zaštitničkim najboljim prijateljem. Priča koja pokazuje odanost njegove družine i njihovu predanost radosti poštenoga i skromnoga života, u suprotnosti s elitom koja nije dorasla svojemu visokomu položaju. Priča koja prikazuje pravu ljubav, viteški izraženu kroz hrabra djela i nježne riječi. Priča o hrabrosti, odvažnosti, časti, suosjećanju i radosti, s vjetrom u zastavama jarkih boja. Priča koja će nam pokazati kako održati dobro raspoloženje dok radimo na povratku dobroga kralja.
Izvor: IM–1776
Prijevod s engleskoga: Adriano Kurtović