Utorak, 17. svibnja 2022.

Godina Marka Marulića: Sramotan odnos prema ocu hrvatske književnosti6 min čitanja

Dana 22. travnja 1501. godine Marko Marulić dovršio je Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži ištorija svete udovice Judit u versih harvacki složena, ep danas poznat jednostavno kao Judita. Judita je prvi put tiskana u Veneciji 13. kolovoza 1521. godine i smatra se prvim  umjetničkim književnim djelom na hrvatskom jeziku. Upravo je zato Ivan Kukuljević Sakcinski Marulića prozvao ocem hrvatske književnosti. Otkada je Judita prvi put otisnuta, proteklo je pola tisućljeća. Ne bi bilo neprimjereno očekivati da će Republika Hrvatska, kao nacionalna država hrvatskoga naroda, u kojoj je hrvatski jedini službeni jezik, dostojno obilježiti tako velik nacionalni jubilej. Teško je, nažalost, biti iznenađen što tomu nije tako.

Godina Marka Marulića

Na sjednici održanoj 30. prosinca 2020. godine Vlada Republike Hrvatska podržala je prijedlog Ministarstva kulture i medija da se 2021. godina proglasi Godinom čitanja. Tako smo dobili Godinu čitanja, čiji je smisao i kvaliteta provedbe izvan opsega ovoga članka. No Oca Hrvatske Književnosti očito se nitko nije sjetio. Nitko ga se nije sjetio sve do 9. travnja 2021. godine, kada je Hrvatski sabor na prijedlog Agencije za odgoj i obrazovanje i Društva profesora hrvatskoga jezika, koji uz Ministarstvo kulture i medija nikako ne mogu biti odgovorni za skrb o važnim nacionalnim književnokulturnim obljetnicama,  jednoglasno donio Odluku o proglašenju 2021. godine „Godinom Marka Marulića“.

Proglasiti godinu Oca Hrvatske Književnosti tek 99 dana nakon njezina početka za nadležne institucije djeluje poprilično nezgodno. Kako su se, dakle, odgovorni pokušali izvući iz tako nezgodne situacije (ako je to uopće bilo potrebno)? Tako što je odlučeno da će se Godina Marka Marulića obilježavati od 22. travnja 2021. godine do 22. travnja 2022. godine, pod izlikom da je upravo 22. travnja Marko Marulić dovršio Juditu.

Judita je, međutim, dovršena 22. travnja 1501. godine, odnosno prije 520 godina, a prvi put je tiskana 13. kolovoza 1521. godine, odnosno prije 500 godina. Obilježavamo li, dakle, 520. obljetnicu dovršavanja ili 500. obljetnicu prvoga tiskanja Judite? Slijedeći logiku takve odluke, a pretpostavljajući da je smislenije obilježavati 500. nego 520. obljetnicu, Godina Marka Marulića trebala bi se održavati od 13. kolovoza 2021. godine do 13. kolovoza 2022. godine.

Ovakvo otužno opravdanje možda je i tragičnije od priznanja da su odgovorni na veliki Marulićev jubilej jednostavno zaboravili i da ne mare o hrvatskoj književnokulturnoj baštini te da im ona možda predstavlja i veći teret negoli ponos. Da bi se ona iole dostojno pripremila, na Godini Marka Marulića trebalo je početi raditi još rano 2020. godine, stoga nedostatak prigodnoga sadržaja ne čudi.

Nova izdanja Judite

Povodom velike Juditine obljetnice tvrtka Hanza Media objavila je u rujnu ove godine novo izdanje Judite s prilagodbom teksta na suvremeni hrvatski standardni jezik. Naklada od 17 000 primjeraka novoga izdanja, tiskana uz potporu Ministarstva kulture i medija, „dijelila se“ u nedjelju 12. rujna uz Svijet kulture, novi prilog Jutarnjega lista, po cijeni od 10 kuna.

Ovo nije prvi put da je Judita prilagođena na suvremeni hrvatski jezik. Prvi ju je prilagodio novinar, književnik i prevoditelj Marko Grčić. On je Juditu zapravo prepjevao, zadržavajući donekle Marulićevu formu. Naime, Marulić je Juditu napisao u dvostruko rimovanim dvanaestercima s prijenosnom rimom, iznimno zahtjevnoj formi popularnoj u hrvatskoj renesansi. Grčić je Juditu prepjevao u dvanaestercima, no bez rime. Njegov je prepjev relativno razumljiv suvremenomu čitatelju i predstavlja svojevrstan kompromis između poštivanja izvorne Marulićeve forme i zahtjeva za razumljivošću teksta suvremenomu čitatelju. Grčićev je prepjev, uz transkripciju izvornoga Marulićeva teksta, prvi put objavila izdavačka kuća Mladost 1983. godine.

Drugi je put Juditu prilagodio pokojni književni povjesničar i leksikograf Nikica Kolumbić. On je u svojem prepjevu u potpunosti sačuvao spomenutu formu dvostruko rimovanih dvanaesteraca s prijenosnom rimom, ostavši tako vrlo vjeran izvorniku, no izgubivši na razumljivosti teksta. Kolumbićev je prepjev prvi put objavila izdavačka kuća Golden marketing 2001. godine, 500 godina nakon dovršetka Judite, bez transkripcije izvornoga teksta.

Novu je, treću, prilagodbu, koja je ustvari prva nazvana baš prilagodbom, a ne prijevodom, kako bi se istaknulo da su Marulićeva čakavština i suvremeni hrvatski jezični standard jedan te isti jezik, pripremio Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Autori su ovoga izdanja Vuk-Tadija Barbarić, Marijana Horvat, Kristian Lewis, Željko Jozić, Sanja Perić Gavrančić i Kristina Štrkalj Despot. Ta se prilagodba od starijih razlikuje po tom što je pisana u prozi i što je u njoj Marulićev jezik krajnje osuvremenjen. Budući da je rad na prilagodbi započet u mjesecu travnju i da su autori uglavnom stručnjaci za povijest hrvatskoga jezika, a ne za književnost, prilagodbu u stihu nije se moglo ni očekivati. Nova prilagodba za svoju ciljanu publiku, budući da je Judita lektirno djelo, odabire ponajprije učenike srednjih škola, a u svakom slučaju zasigurno nikoga mlađega od njih.

Koji je smisao Institutove prilagodbe Judite?

Budući da je Judita biblijska, a ne Marulićeva autorska priča i da sâm Marulić, što se navodi i u predgovoru novoga izdanja, kaže da ju je napisao „tako da je mogu razumjeti i oni koji ne znaju čitati knjige na talijanskome i latinskome jeziku“ 1, sam njezin sadržaj zapravo nije osobito važan za hrvatsku književnu i kulturnu povijest. Shodno tomu, postavlja se pitanje koji je smisao ovakve prilagodbe i što u njoj uopće ostaje od Marulića. Prozni tekst sam po sebi nema smisla čitati, a, ako se od srednjoškolaca ne može očekivati da čitaju Grčićev prepjev, što vjerojatno i jest tako, kako očekivati da će paralelno pratiti i izvornik i prilagodbu? Uostalom, izvornik je lakše redak po redak uspoređivati s Grčićevim prepjevom nego s Institutovom prilagodbom jer je on, kao i izvornik, pisan u dvanaestercima.

Kada kažemo da je Marulićev jezik „krajnje osuvremenjen“, mislimo prije svega na to da su autori, kao što se navodi u predgovoru, „aorist i imperfekt, a nerijetko i prezent, zamjenjivali perfektom, a glagolske priloge često parafrazirali kao zavisne ili nezavisne surečenice“.2 Je li zaista previše od srednjoškolaca očekivati da razumiju aorist, imperfekt, historijski prezent i glagolske priloge? Potonja su dva oblika u širokoj uporabi u suvremenom razgovornom jeziku, a aorist i imperfekt, ako već u gradskim sredinama nisu u razgovornoj uporabi, osim u okamenjenim frazemima, poznati su djeci najkasnije od čitanja Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić za lektiru u osnovnoj školi. Doista je neobično da institucija nadležna za hrvatski standardni jezik, koji je u pravilu relativno konzervativan, zamjenjuje u svojoj prilagodbi oblike koji su govornicima sasvim razumljivi i koji žive u njihovoj svijesti. Sve u svemu, Institutova prilagodba sama po sebi nije loša, no ostaje potpuno nejasno koja je njezina svrha.

Čitava Godina Marka Marulića djeluje poprilično usiljeno i nedostojno onoga komu je posvećena, a sav se njezin jad najbolje očituje u samoj knjižici prodavanoj uz Jutarnji list, koja je sramotno loše kvalitete, s izuzetno tankim koricama i gotovo novinskim papirom. Ostaje gorak osjećaj da je jedino što bi Otac Hrvatske Književnosti na našu (ne)brigu o vlastitoj književnokulturnoj baštini imao reći, da parafraziramo kultni film: „Žal mi je ča ste moji, a ne ditca nikega mojega protivnika.“

Literatura:
Marulić, Marko (2021). Judita. Zagreb: Hanza media.

Autor

  • Andrija Živković student je preddiplomskoga studija lingvistike i ruskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Glavni istraživački interesi su mu indoeuropska poredbenopovijesna lingvistika i poredbena mitologija, a zanima se i za arheologiju i populacijsku genetiku.

Podijelite objavu.