Koje bi se „dublje“ značenje moglo iščitati u filmu Gremlini i njegovu nastavku? Prva stvar koja pada na pamet mogla bi biti tumačenje filma kao kritike američke potrošačke kulture. Mogvaj je biće koje iz tradicionalne kulture odlazi u američko kućanstvo i izložen je američkim medijima. Rezultat nije lijep. Nova generacija bića postaju nasilni manijaci koji uništavaju cijeli grad. Nakon što je grad spašen, dolazi bivši vlasnik bića. Činjenica da je ljubimac naučen gledanju televizije, čini se, frustrira ga više od kaosa koji je nastao. Pozdravlja se s obitelji i povlači se u svoj antikvarijat.
Problem nastaje kada uzmemo u obzir glavne junačke poduhvate glavnoga mogvaja, Gizma, u borbi protiv svojih čudovišnih potomaka. U prvom filmu, u trgovini s igračkama nalazi igračku automobila pomoću koje spašava svojega vlasnika, a dok to radi u glavi mu odzvanja nadahnuće, film To Please a Lady. S tom ključnom scenom na umu, reći da je film antikonzumeristički postaje jednako smisleno kao i reći da je Sam u kući antikonzumeristički. Naravno, trebalo bi biti jasno da je Sam u kući sve samo ne to.
Reći da je nasilje u američkim medijima ono što se kritizira jednako ne drži vodu. Ne samo da je ta ideja sama po sebi poprilično naivna, nego i zato što je u ekvivalentu navedene scene u Gremlini 2 Gizmo, junak filma, nadahnut ni manje ni više nego Rambom.
Idealizirani kapitalizam protiv neoliberalizma
Pri tumačenju filma Ptice, Slavoj Žižek rekao je da je pri analizi horror filmova ključno reći „Idemo zamisliti istu priču, ali bez horror elementa.“ Gremlini su više komedija nego horror, no savjet je svejedno primjenjiv. Priča je to o gradiću Kingston Falls, po mnogočemu idiličnomu američkomu gradiću u kojem je moguće osjetiti duh zajedništva, pogotovo u blagdansko vrijeme, kada se zbiva radnja filma.
No, nešto se događa u Kingston Fallsu i šire. Jedan od likova žali se kako se sva strana vozila kvare i kako više nema domaćih strojeva koji bi dugo trajali, više nema ni smiješnih stripova u novinama kojih je nekad bilo, pojavljuju se negativci u obliku pohlepnih bankara i gazdarice, kafić koji je nekad bio na smiješan (ali srdačan) način središte društvenoga života jedva opstaje, glavni lik Billy radom u banci podržava majku i oca i zbog toga se ne može posvetiti umjetnosti koja mu je prava strast, itd., itd.
Film zapravo prikazuje ideale američkoga društva 1950-ih kako se suočavaju sa stvarnošću 1980-ih i bore za svoj opstanak. Gerald, stereotipni yuppie, kaže: „Svijet se mijenja. Moraš se promijeniti s njim.“ Prikazan je kao prodana duša nasuprot autentičnomu i simpatičnomu Billyju. Grad se nalazi u raljama okrutnoga neoliberalizma. Gremlini predstavljaju upravo to – neobuzdani suvremeni kapitalizam.
Ali, poruka filma nikako nije socijalistička. Ono što film veliča jest idealizirani kapitalizam, „dobri, stari američki kapitalizam“. Već je spomenuto kako se u filmu slavi konzumerizam, ali ide se i dalje od toga. Otac obitelji, Randall Peltzer, ideal je poduzetničkoga duha, izumitelj koji na svakom koraku pokušava prodati svoje izume, koji bi trebali poboljšati život ljudima (doduše, s naglaskom na „trebali bi“), a kada sazna da se mogvaji razmnožavaju, prva pomisao mu je poslovna prilika, razmišlja kako bi ih mogao prodavati kao kućne ljubimce.
Spašavanje kapitalizma od njegovih gremlina
Film je fantazija. Nije on samo fantazija o malim zelenim čudovištima koja se razmnožavaju vodom nego i fantazija o spašavanju kapitalizma od neoliberalnoga i postmodernoga užasa koji se u njemu skriva. Postoje tri pravila pri čuvanju mogvaja: (1.) čuvaj ga od snažnoga svjetla, ono mu šteti, a sunčeva svjetlost može ga i ubiti; (2.) nemoj ga smočiti vodom (jer se tako razmnožavaju); (3.) što god radio, koliko god te molio, nemoj ga hraniti nakon ponoći (jer se time preobražava u gremlina). U filmu je vidljivo koliko je lako prekršiti ta pravila i koliko je teško kontrolirati posljedice.
Nameće se pitanje kako je uopće moguće da se do događaja u filmu ništa slično nije dogodilo, i kako je moguće da je Gizmo još uvijek živ i nepromijenjen. Umjesto da postoji jedan jedini mogvaj koji se čuva u kavezu, imalo bi smisla da se svojim eksponencijalnim rastom gremlini prošire cijelim svijetom. Najčešći odgovor na takve brige vjerojatno je „Pa to je film, što bi ti, nesretan kraj?“
No, vrijedi imati na umu da i sâm film doživljava svoj kraj kao nešto malo vjerojatno, nešto ravno čudu. Kate ne slavi Božić zbog traume iz djetinjstva. U možda najozbiljnijoj sceni u filmu, ona opisuje kako joj je otac umro na Božić glumeći Djeda Božićnjaka. Ipak, nakon što su zajedno preživjeli, spremna je slaviti Božić s obitelji Peltzer. Pobjeda je barem simbolički božićno čudo.
Dvije bitne stvari u filmu metu se pod tepih.
Za početak, gremlini potječu od Gizma. Prvi su zelena čudovišta, a drugi je slatki plišanac, pa se to lako zaboravlja. No, bez Gizma ne bi bilo gremlina. Ljudi to možda zaboravljaju, ali gremlini ne. Oni muče svojega oca, no nikada ga ne ubiju, kao da ga prepoznaju kao svojega. Uz to, gremlini uživaju u staroj kulturi iako je istodobno uništavaju. U jednoj sceni u filmu, oni gledaju film Snjeguljica i sedam patuljaka. S jedne strane, paradoksalno je vidjeti kako tako okrutna bića uživaju u tako nevinom filmu. No, s druge strane, to nas može i podsjetiti da je Disney kompanija koja jednako tako proizvodi nevine filmove poput Snjeguljice i sedam patuljaka, a istodobno predstavlja oligopol u suvremenoj filmskoj industriji.
Druga stvar koja se mete pod tepih neizbježnost je onoga što film prikazuje kao negativno. Gizmo će prije ili poslije rezultirati najezdom gremlina. Kapitalizam će prije ili poslije proizvesti neoliberalizam.
Na kraju, gremlini su mrtvi. Nasreću, za sobom su povukli i nekoliko loših ljudi koji su maltretirali grad. No, što to uopće mijenja? Širi ekonomski uvjeti i materijalne prilike i dalje ostaju na snazi. Randall Peltzer ne će postati ništa uspješniji izumitelj ili biznismen, stari kafić ne da se ne će oporaviti nego je i potpuno uništen, a novi bankari doći će prije ili poslije. Riječ je o Pirovoj pobjedi.
Usporavanje kao rješenje?
U filmskom nastavku, Gremlini 2, radnja je premještena u New York, gdje se cijela pandemija gremlina odvija u jednoj zgradi koja pripada velikoj korporaciji. Novi gremlini uz to ruše sve granice mogućega, postaju postmoderniji nego ikada. To filmu omogućuje da još žešće kritizira, odnosno ismijava neoliberalizam. No, ponavljanje radnje iz prošloga filma, samo na višoj razini (s obzirom da mjesto radnje nije maleni gradić u američkoj unutrašnjosti nego New York), također daje pesimističnu notu filmu.
Kako izgleda sretni završetak drugoga filma? Ekscentrični milijarder iza demonizirane korporacije, Daniel Clamp, shvati da je on kriv za katastrofu. „Ako stvoriš mjesto za stvari, stvari dođu.“ Odlučuje se odmaknuti od hladnoga kapitalizma i vratiti ljudskost. Odbacuje stari urbanistički plan i prihvaća viziju nadahnutu Billyjevim crtežom svojega rodnoga grada. Na smiješan način pokušava prijeći s korporativnih slogana na tradicionalne gradiće. „‘Clamp Corners, mjesto gdje život usporava do puzanja’… To ljudi žele, ne dizala koja govore. Prodaj mi dizajn i izgradit ćemo najveći, najsenzacionalniji tihi gradić ikada.“ Clamp će učiniti Ameriku ponovno velikom!
Film je komedija i sve je jako šarmantno, no nije li žalosno kako ovo predstavlja prisvajanje raznih vrijednosti od strane velikih kompanija u stvarnom svijetu? Bismo li stvarno trebali vjerovati da je usporavanje kakvo zagovaraju i filmovi o gremlinima i lik Daniela Clama rješenje, a ne samo izvor novih problema?
„Dakle ako vam se pokvari klima uređaj, ili perilica rublja eksplodira, ili vam se isključuje videorekorder, prije nego što nazovete majstora, upalite svijetla, pregledajte ormare i kredence, pogledajte ispod svih kreveta. Jer, nikad ne znate. Možda imate gremlina u kući.“ Tako završavaju Gremlini. Kraj je sretan, ali nesigurnost ostaje. A s problemima na društvenoj razini, možemo se zapitati: imamo li gremline i u našem društvu? Čak i ako izgledaju kao bezopasni plišanci.