Ponedjeljak, 8. kolovoza 2022.

Henri Levavasseur: Identitet naroda utemeljen je na dvostrukom naslijeđu, kulturnom i biološkom12 min čitanja

Henri Levavasseur francuski je povjesničar i jezikoslovac, autor knjige L’identité, socle de la Cité. Réconcilier ethnos et polis (hrv. „Identitet, temelj Grada. Pomirenje etnosa i polisa.“). U razgovoru za francusko-bretonski portal Breizh Info, koji ovdje prenosimo u hrvatskom prijevodu, Levavasseur govori o nacionalnom i europskom identitetu te predlaže načine njihove reafirmacije u postmodernoj Europi.  

U razdoblju od nekoliko desetljeća, uslijed masovnoga priljeva stranoga pučanstva, ljudi diljem Europe suočeni su s pozivima svojih vlastodržaca da odbace svoj etnički i kulturni identitet u korist novoga modela kozmopolitskoga društva, utemeljenoga na nekakvim apstraktnim i univerzalnim „vrijednostima“.

Gubitak ravnoteže između etničke zajednice i građanske zajednice ugrožava i sveukupnu održivost naših naroda. Henri Levavasseur u svojoj novoj knjizi poziva narode Europe da skupno povrate svijest o tome „tko smo“ kako bi se izgradio „Grad“ na temelju identiteta.

Razgovarali smo o tome s njim.

BREIZH INFO: Henri Levavasseur, možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima?

HENRI LEVAVASSEUR: Povjesničar sam i jezikoslovac po izobrazbi, već dugo zanima me postanak kulturâ stare Europe. Moj svjetonazor oblikovao se pod snažnim utjecajem Martina Heideggera i načina na koji je taj filozof uzimao temeljna pitanja grčke misli kako bi došao do intimnoga shvaćanja moderniteta.

Vezano uz moje nomadske korijene, pridajem veliku važnost pojmu „tjelesne domovine“ (patrie charnelle), kako su ga shvaćali Maurice Barrès i Charles Péguy. Želeći prenijeti taj plamen na mlađe naraštaje u trenutku kada se odlučuje o sudbini Europe, naravno, odlučio sam se povezati s Institutom Iliade, koji radi izvanredan posao na tom polju.

Vaš esej predstavlja fundamentalno razmišljanje o pojmu identiteta i artikulaciji toga pojma u svezi Grada, odnosno Politike. Kakvo je Vaše viđenje identiteta francuskoga naroda? Nije li politički identitet Republike izgrađen na nijekanju „tjelesnoga“ identiteta narodâ i regijâ?

O političkim entitetima ne bi trebalo razmišljati kao o apstraktnim i utvrđenim pojmovima nego kao o organskim stvarnostima. Kao takvi, oni čine zajednice koje vrijede više nego zbroj svojih dijelova, ali koji ne mogu opstati ako organi koji ih čine prestanu djelovati u harmoniji.

Isto tako, narod je suvereni politički entitet koji predstavlja više od zbroja svih regionalnih i lokalnih identiteta koje sjedinjuje, ali koji ne može postojati na održiv način bez njih. Narod je živi organizam čije obitelji, općine ili pokrajine oblikuju kakvo je to „tijelo“. Biti Francuz ne znači (samo) podržavati „vrijednosti“ i političke ustanove [Francuske Republike] nego je to, prije svega, biti Normandijcem, Bretoncem, Pikardijcem, Provensalcem, Lotarinžaninom (da navedem samo neke od pravih i ukorijenjenih identiteta koji skupno čine bît francuskoga naroda, kakvim se postepeno oblikovao kroz stoljeća).

Od Francuske revolucije to organsko poimanje naroda polako je nestajalo nauštrb ideološkoga poimanja naroda, koje je odsječeno od stvarnosti i povijesti, temeljeno na nekakvim „univerzalnim vrijednostima“, svetima i „republikanskima“. Stavljam navodnike uz pridjev „republikanski“ jer takav diskurs, revolucionaran i subverzivan u svojoj bîti, ima za cilj na radikalan način zanijekati i izmijeniti francuski identitet naslijeđen iz naše povijesti. Taj republikanizam teško da ima ikakve veze sa služenjem države općemu dobru, tj. s onim što se u starom Rimu nazivalo res publica (a to je značenje još uvijek bilo očuvano i u spisima pravnika Jeana Bodina u 16. stoljeću).

Štoviše, prilično je paradoksalno da su francuski revolucionari prisvajali rimski pravni sustav, koji je bio utemeljen na izrazito neegalitarnom i aristokratskom poimanju građanstva. Ali, nisu li ti krvoločni sanjari bili jednako tako protuslovni i kad su propovijedali ljubav prema čovječanstvu dok su istrjebljivali Vandejce? U svojem eseju podsjećam na užasne okolnosti smrti princeze Lamballe, masakrirane u divljačkim uvjetima, koji užasno podsjećaju na nedavni slučaj srednjoškolskoga profesora zaklanoga od strane muhamedanskoga fanatika…

Ne skrivaju li pozivi na „republikanske vrijednosti“, koji danas poprimaju gotovo religijske razmjere, kao i pozivi na nacionalno jedinstvo, jednu golemu podjelu u francuskom društvu?

Po svemu sudeći, pitanje identiteta Francuske postavlja se danas u novim okolnostima zbog toga što je na naš prostor u manje od pola stoljeća ušlo više milijuna neeuropskih imigranata. To je pojava neusporedive veličine još od prapovijesti. Pozvao bih se na rad jednoga od naših najvećih demografa, pokojnoga Jacquesa Dupâquiera, člana Instituta.

Kulturni, društveni, gospodarski i politički šok, uzrokovan znatnim priljevom imigranata, stvorio je u Francuskoj, ali i drugim europskim zemljama, stvarnu podjelu između etnokulturnoga i građanskoga identiteta, odnosno između onoga što su u praskozorje europske misaone povijesti Grci nazivali etnos (etnija) i polis (grad).

Upravo me uočavanje te neviđene podjele, koja prijeti koheziji i samomu postojanju europskih narodâ, nagnalo da napišem tu knjigu, kako bih potaknuo svoje suvremenike da shvate puninu toga problema, a prije svega da u samima sebi pronađu potrebnu snagu kako bi našim narodima vratili budućnost kakvu zaslužuju.

Kako, dakle, vidite pojam identiteta? Je li to fiksni pojam? Nije li identitet, kako neki tvrdi, konstrukt koji se neprestano razvija?

O identitetu naroda trebalo bi, naravno, razmišljati na dinamičan način. On je, kao i svaka živa stvarnost, podvrgnut zakonu postanka. Da bismo razumjeli podrijetlo i značenje našega identiteta, moramo se, dakle, vratiti temeljima zdrave antropologije. Usprkos tvrdnjama pristaša liberalne i libertarijanske ideologije, čovjek ipak nije apstraktna konstrukcija: ne može ga se svesti na sliku pojedinca koji je pri rođenju obdaren univerzalnim pravima i slobodan da potpiše „društveni ugovor“ s bližnjima. Naprotiv, još od Aristotela znamo da je čovjek „politička životinja“. To znači da mu se identitet izgrađuje u Gradu, na prostoru na kojem se ostvaruje suverenitet, koji jamči održivost i razvoj kulture. Jer, „narav“ čovjeka upravo je ona kao „kulturnoga bića“, kao što je dobro objasnio njemački filozof Arnold Gehlen u svojem majstorskom radu pod naslovom Čovjek, čiji je francuski prijevod baš ove godine objavljen u izdanju Gallimarda. Postojanje ljudske osobe, dakle, stalno se razvija, od samoga početka, kao dio neke obitelji i nekoga naroda.

Postoji li za Vas „europski“ identitet ili je Europa samo prazna konstrukcija, opasna fantazija koja se suprotstavlja nacionalnomu identitetu?

Narodi Europe imaju više od pet tisuća godina zajedničke povijesti, koju potvrđuju i dokazuju podatci iz indoeuropske lingvistike, arheologije i paleogenetike. Pozivam se ovdje na nedavno objavljen rad genetičara Davida Reicha sa Sveučilišta u Harvardu, Who We Are and How We Got Here: Ancient DNA and the New Science of the Human Past (Oxford University Press, 2018.).

Europa nije Zapad, ili bolje rečeno: Zapad više nije Europa. Pojam Europe i pojam Zapada zasigurno su bili više-manje istoznačnice do 20. stoljeća. No, „Veliki svjetski tridesetogodišnji rat“, koji je započeo 1914. i završio 1945., ostavio je europske narode beskrvnima, polovicu pod komunističkim jarmom, a polovicu pod američkom dominacijom. Međutim, od pada sovjetskoga sustava i povratka slobode srednjoeuropskim narodima, pojmovi Zapada i Europe više se ne preklapaju. Zapad je sve više i više zauzeo obličje globalističkoga liberalno-libertarijanskoga ideološkoga sustava, neprijateljski raspoložena prema identitetu, kulturi, tradicijama, interesima i suverenitetu europskih naroda.

Podrazumijeva se da Europa nije isto što i institucionalno zdanje Europske unije, koja upravo nastoji zanijekati postojanje europskoga identiteta, svodeći ga na zapadnjačke „vrijednosti“ i preslikavajući zastranjenja jakobinske ideologije na kontinentalnu razinu.

Za razliku od država koje ju čine, Europa nije politički entitet. Ona je istodobno i nešto drugo i mnogo više od toga. Ona čini prostor civilizacije čije se postojanje ne može razlikovati od onoga kulturâ i narodâ koji ju utjelovljuju i daju joj život. Taj istinski polifoni ansambl odvija se na području omeđenom zemljopisom i poviješću, odnosno težinom geopolitičke stvarnosti. Europa dijeli jedno dugotrajno zajedničko pamćenje. To je svijest o zajedničkim korijenima, koji postaju čvršćima kako uranjaju u tisućljetnu povijest. To je jasna vizija pripadnosti „koncertu europskih naroda“, osuđenom na prevladavanje neposrednih neprijateljstava kada vanjske opasnosti prijete samoj održivosti cjeline. Europa je sveta zajednica kršćanskih naroda koja dolazi u pomoć Beču, glavnomu gradu Svetoga Rimskoga Carstva, kako bi otjerala Osmanlije koji su ga opsjedali 1683. godine.

Nije li onda Europa o kojoj govorite stvar povijesti, odraz prošlosti? Kako pozivanje na antičko naslijeđe Europe može pomoći našim narodima da sačuvaju i osnaže svoj identitet?

Prikupljanje i polaganje prava na to naslijeđe ne znači zatvaranje u neku fiksnu ili idealiziranu sliku prošlosti. To je postizanje intimnoga razumijevanja onoga „što smo mi“, onoga što čini naše posebnosti kao narodâ nositelja kulture koja proizlazi iz jedne zajedničke matrice. Radi se o boljem shvaćanju onoga što označava naš svjetonazor i etike koja nas pokreće. Grčke riječi ethos (etika) i ethnos (etnija), uostalom, etimološki su povezane. Taj etimološki odnos bitan je: etika je jedan način „držanja“, u skladu s običajima primljenima od predaka.

Ponovno prisvajanje naše baštine znači pojmiti identitet kao ostvarenje potencijala i izraz vlastite genijalnosti koji omogućuju djelovanje u svijetu u skladu s našom naravi, odnosno našom kulturom. Zadobiti svijest o tome „tko smo mi“ znači zadobiti intuiciju o tome „što mi možemo“.

Ernst Renan u svojoj je slavnoj raspravi o narodu rekao je da je narod „duhovno načelo“ koje ujedinjenje sjećanje na zajedničku prošlost s voljom da se nastavi ta baština. Renan nije rekao da je narod sveden na izraz volje za „zajedničkim životom“ nego da ta volja, naravno neophodna za održivost naše političke suverenosti, ima smisao i snagu samo u mjeri u kojoj je ukorijenjena u zajedničkoj duhovnoj baštini. Zato taj lažni „republikanski“ diskurs u svojem subverzivnom ekstremizmu ne može polagati pravo na Renana bez da ga zamaskira. Zbog tog zapažanja odlučio sam se napisati ovu knjigu.

Što učiniti za podizanje svijesti o identitetu na kakav pozivate? Koje konkretne oblike može imati taj pristup?

Ponovno posvijestiti „tko smo mi“, odnosno ono što nas označava kao narod, naravno, odbaciti apsurdnost kulture otkazivanja (cancel culture), pokreta koji bismo radije trebali nazvati „otkazivanjem kulture“, ili još bolje, „brisanjem kulture“! Moramo, također, odbaciti iluzije tzv. „republikanske“ integracije, koja svima nastoji nametnuti (bez stvarne mogućnosti za to) poštivanje više-manje nekakvih univerzalnih (a time i apstraktnih) „vrijednosti“ nauštrb naših posebnih identiteta i naših konkretnih sloboda. Da bi zaveli strane elemente, koji ionako ne vide potrebu ili nemaju interes za integracijom, domaće je stanovništvo primorano odreći se vlastitoga identiteta. To nije prihvatljivo!

Julien Langella poziva nas u svojem nedavnom djelu da „popravimo narod“, da bude svjestan svoje povijesti i vlastitoga poslanja. U praksi, to znači da Grad mora biti iz temelja obnovljen oslanjajući se na „organske zajednice“, koje pobornici revolucionarne „dugine ideologije“ silno žele uništiti. Te prirodne, povijesne i političke zajednice – kao što su, primjerice, obitelj, župa, općina, zavičaj ili pokrajina – začete su ne tek kao obične upravne organizacije nego kao zajednice povezane s područjem, unutar kojega je neki identitet i ukorijenjen i utjelovljen, na individualnoj i kolektivnoj razini.

Kroz taj pogled, moguće je probuditi osjećaj za „opće dobro“ tako da se iskoristi svaka prigoda za oživljavanje naše tradicije. Ne da se oponaša prošlost ili da se prepuštamo folkloru nego tako da sjeme života koje čini ta tradicija može ponovno izrasti bez da ga guši „republikansko“ sivilo, woke ludilo ili druge supremacističke sklonosti koje se pojavljuju u kulturama stranoga podrijetla.

Mladež ima ključnu ulogu u tom procesu obnove, koji, naravno, mora biti vođen „avangardom“. Poziv je to koji upućujem na kraju svoje knjige – ambiciozna zadaća na kojoj posebno radi Institut Iliade kroz svoje obrazovne programe. Za Institut, to ne znači prenošenje akademskoga znanja nego buđenje sjećanja i energije te predlaganje oblika solidarnosti zajednice čiji temelj je philia, svijest o identitetu koji se svakodnevno doživljava i dijeli. Ta avangarda morat će se uključiti u sve oblike društvenoga života (kulturnoga i umjetničkoga, intelektualnoga i znanstvenoga, stručnoga i gospodarskoga, ali i političkoga) kako bi utvrdila – manje govorom, a više primjerom – svoju sposobnost da iznova prisvoji naš identitet i oživi ga.

Istodobno, pridavanje važnosti lokalnoj dimenziji i zajednici ne isključuje one koji to žele i mogu primijeniti utjecajem na drugim razinama, pa i u krugovima koji donose odluke, ako bi uspjeli u njih ući. Ako su naše zajednice utočišta u kojima se čuvaju vječni izvori našega identiteta, to ne znači da možemo napustiti politički obzor: ne zaboravimo da ćemo jednoga dana, kada dođe trenutak, morati ponovno znati kako upravljati sredstvima moći.

Naposljetku, taj poduhvat ponovnoga osvajanja nutrine moći će ostvariti istinsku obnovu naše civilizacije samo ako se istodobno provede u svim zemljama Europe, koje se danas suočavaju manje-više s istim izazovima. Taj je zadatak ogroman i uzbudljiv. On zahtijeva svu našu inteligenciju, svu našu volju i, iznad svega, svu našu hrabrost. Sada nije vrijeme za povlačenje, ni za odgađanje. Kako je napisao Ernst Jünger u svojem eseju Odmetanje u šumu: „Ljudska veličina mora se uvijek iznova osvajati. Ona pobjeđuje kad napad onog niskog i prostačkog svlada u vlastitim grudima. U tome je prava bit povijesti….“

Izvor: Breizh-Info.com
Prijevod s francuskoga: Tomislav Vuk

Podijelite objavu.