Srijeda, 14. rujna 2022.

Ihor Zahrebeljnij: Rusija ne može tolerirati istinski suverenu Ukrajinu pored sebe10 min čitanja

Ihor Zahrebeljnij ukrajinski je filozof i pisac, zastupnik kršćanskoga konzervatizma. Voditelj je Analitičko-istraživačkoga centra „Politička teologija“. Objavio je velik broj knjiga o filozofiji, geopolitici i ukrajinskoj politici, među kojima se izdvajaju: Putokazi otpora: Ukrajinski nacionalizam 21. stoljeća (2016.), Apostolstvo mača: Kršćanstvo i uporaba sile (2017.), Intermarium: Zamalo propuštena prilika (2019.) i Europske kronike (2020.). Trenutno je pripadnik ukrajinske Teritorijalne obrane.

ÁLVARO PEÑAS: Trenutno služite u ukrajinskoj Teritorijalnoj obrani. Što možete reći o svojem borbenom iskustvu? Kako vidite tijek rata?

IHOR ZAHREBELJNIJ: Moje borbeno iskustvo započelo je u ljeto 2014. kada sam se priključio Ukrajinskomu dragovoljačkomu korpusu (DUK), vojnomu krilu Desnoga sektora. To je iskustvo bilo kratkotrajno, ali sadržajnije nego ovo. U rujnu 2014.  primio sam naredbu vodstva Desnoga sektora da se vratim u Kijev kako bih se bavio informacijskom politikom pokreta.

Što se tiče trenutne faze rata, na samom njezinu početku priključio sam se jednoj brigadi Teritorijalne obrane čiji je zadatak bila obrana Kijeva. Samo su se neke od postrojbi te brigade suočile s neprijateljem u bitci. Moja postrojba bila je tek na drugoj crti bojišta i nije sudjelovala u okršajima. Zasad se našu postrojbu drži u kijevskoj oblasti u slučaju ponovljene invazije sa sjevera, ali prije ili poslije morat će ju poslati na istok. Mislim da će ovaj rat stvoriti dovoljno zadataka za svakoga.

Nisam vojni stručnjak da bih mogao predvidjeti budući tijek rata. Mogu samo reći da imamo dovoljno ljudstva za nastavak borbe. Budući tijek rata uvelike će ovisiti o dostavi oružja Ukrajini, uključujući topništvo.

Prije nego ste postali vojnik, bili ste poznati pisac u Ukrajini. Jeste li očekivali da će doći dan kada ćete morati odložiti olovku i uzeti mač? Jeste li očekivali ovu invaziju?

Osjećao sam neizbježnost velikoga rata između Ukrajine i Rusije još kad sam bio maloljetnik. Rusija jednostavno ne može tolerirati suverenu Ukrajinu pored sebe. Što se tiče zamjene olovke s mačem, treba napomenuti da sam ja imao burnu mladost u okviru nacionalističkih organizacija. Bio je to, recimo to tako, više bodež nego mač. Pošlo mi je za rukom i da provedem godinu u zatvoru tijekom vladavine predsjednika Viktora Janukoviča. (Uhićen sam pod optužbom da sam zapalio ured Komunističke partije Ukrajine.) Nacionalistički sam pokret konačno napustio 2016. godine i usredotočio se na stvaralački rad. Od tada sam se navikao na poprilično miran život. No, kada me 24. veljače probudila eksplozija granate, nije me iznenadila. Nisam bio sretan, niti uzrujan – samo sam izašao na balkon, zapalio cigaretu i rekao „Pa, dogodilo se što se trebalo dogoditi.“

Izjašnjavate se kao konzervativni kršćanin, a ne kao nacionalist. No, u svojim knjigama ističete važnost religije i nacije.

Moj svjetonazor evoluirao je od zadivljenosti nad klasičnim ukrajinskim nacionalizmom do kršćanskoga konzervatizma. Klasičnim ukrajinskim nacionalizmom nazivam ideologiju Organizacije ukrajinskih nacionalista u razdoblju između 1930-ih i 1960-ih. Ta je ideologija imala snažne konzervativne crte, i to mi se sviđalo. Zatim sam počeo biti kritičan prema samomu fenomenu modernosti kao proizvodu prosvjetiteljstva. Predmet moje kritike bila je nacija kao proizvod istih temeljnih načela iz kojih su proizašli i liberalizam, i marksizam, i koja su omogućila današnji uspon radikalnih emancipacijskih pokreta poput LGBT pokreta.

No, to ne znači da kritiziram ideju da se čovječanstvo sastoji od različitih etničkih, kulturnih i povijesnih zajednica. Ta je podjela posve sukladna s Božjim poretkom. Štoviše, moderna nacija i nacionalizam rođeni su tijekom procesa modernizacije, ali su zatim tijekom istoga toga procesa proglašeni nečim zastarjelim. Sada logika tzv. Napretka zahtijeva uklanjanje nacionalnoga suvereniteta i raznolikosti nacionalnih kultura. Iz gledišta kršćanskoga konzervatizma, potrebno je zaštititi te stvari jer one su bliže naravnomu poretku nego budućnost koju nam globalisti spremaju.

Mnogi na Zapadu vjeruju, zahvaljujući propagandi, da je Rusija kršćanska i konzervativna zemlja, a da je ovaj rat zapravo sukob između konzervativnoga modela i zapadnjačke dekadencije.

Vjerojatno jedino doba kada je Rusija igrala ulogu konzervativne sile u Europi bila je prva polovica 19. stoljeća. Poslije je u Ruskom Imperiju započeo postupak ubrzanoga raspadanja koji je vrhunac imao u dolasku boljševika na vlast 1917. godine. Kao što je moj prijatelj, filozof Eduard Jurčenko, jednom rekao, boljševička revolucija uništila je najbolje osobine Rusa i pojačala one najgore. U ovom trenutku, rusko je društvo iznimno dekadentno. Putinov lažni konzervatizam ne mijenja to stanje.

Na primjer, Ruska pravoslavna crkva surađuje s vlastima. No, vrlo malo Rusa živi vjerničkim životom. Čak i na Uskrs, liturgiju pohodi samo oko 1% ruskoga pučanstva. Istodobno, ruska vlada ugnjetava druge kršćanske zajednice, uključujući katolike, kojih je vrlo malo u Rusiji.

Moguće da je jedan od razloga zašto Rusi žive u stanju duhovne degradacije taj što se nisu pokajali za zločine komunizma – što su bili prvi koji su ozakonili pobačaj u 20. stoljeću, za raširene progone kršćana, za Holodomor u Ukrajini, za sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu, za potporu i vođenje niza subverzivnih snaga u Europi i na drugim kontinentima. Uzmite u obzir i da Putinov lažni konzervatizam kao reakciju izaziva simpatiju za radikalno lijeve ideje kod mnogih Rusa. Nakon sloma Putinova režima, vrlo vjerojatno vidjet ćemo boljševizam 2.0, ali ovoga puta s duginim, a ne crvenim zastavama.

 

Jedan aktivist s Majdana rekao mi je prije nekoliko godina da je Ukrajina u ugrozi od ruskoga imperijalizma s Istoka i od lijevoga liberalizma sa Zapada. Mislite li da je moguć treći put, Ukrajina konzervativnih i domoljubnih vrijednosti?

Treći put moguć je, ali ja ne živim u svijetu iluzija. Bit će potrebno uložiti mnogo truda nakon rata kako bi Ukrajina izabrala treći put. Mogućnost trećega puta uvećana je danas uslijed činjenice da su Ukrajinci izrazito razočarani politikama Francuske i Njemačke, a te su zemlje još uvijek glavne promicateljice globalizma i radikalnoga liberalizma u Europi. Umjesto toga, rastu simpatije prema konzervativnoj Poljskoj, koja je na čelu projekta Intermariuma, zajednice zemalja srednje i istočne Europe koje teže očuvati svoju suverenost i temeljne konzervativne vrijednosti. No, u svakom slučaju, najvažniji zadatak za snage koje se nadaju trećemu putu sada je oduprijeti se Rusiji. Ono što Rusija nama donosi nije mnogo drukčije od izazova sa Zapada. Rusija u cijelosti niječe naš identitet, našu nacionalnu opstojnost, i čini to vojnim putem, pritom čineći brojne ratne zločine.

Razgovarajmo o Vašim knjigama. U Apostolstvu mača kritizirate pacifizam koji se vezuje uz kršćanstvo. Opravdavate li koncept „pravednoga rata“? Je li ukrajinska Crkva odgovorila na poziv na oružje?

U toj knjizi usredotočio sam se na tradicionalna učenja Katoličke Crkve, uključujući i ono o pravednomu ratu. Ne mogu se nazvati militaristom. No, očito mi je da je pacifizam suprotstavljen kršćanskomu svjetonazoru. On potječe od jedne od najheretičnijih ideja: o mogućnosti da se izgradi raj na Zemlji. Ratovi ne će prestati sve do drugoga dolaska našega Gospodina. Nužno je prihvatiti to i gajiti plemenitu ratničku kulturu (kao što je bilo u najboljim razdobljima europske povijesti).

Što se tiče odgovora ukrajinskoga svećenstva na rat, ono nije pasivno ni najmanje. Organizirali su službu vojnih kapelana i materijalnu potporu za vojsku. No, nedostaje jasnoga teološkoga razumijevanja rata, koje bi trebalo biti povratak tradicionalnomu učenju o ratu, kakvo je postojalo i u Katoličkoj i u pravoslavnim crkvama. Pozitivan pomak na tom području jest da su ukrajinski katolici počeli biti kritični prema papi Franji. No, čini se da još uvijek nedostaje jasnoga razumijevanja da su licemjerne pacifističke izjave pape Franje o rusko-ukrajinskom ratu blisko povezane s njegovim pacifizmom i globalizmom koji su, na primjer, izrazito prisutni i u njegovoj enciklici Fratelli tutti.

U knjizi Intermarium: Zamalo propuštena prilika tvrdite da su Njemačka i Francuska pojačale federalizacijske procese u Europi iz straha od gubitka hegemonije nakon što su bili suočeni s pojavom koncepta Intermariuma. Je li ta ideja jedina alternativa federalnomu i globalističkomu modelu Bruxellesa?

Ideja Intermariuma prvenstveno je model opstanka naroda srednje i istočne Europe. Kako bismo se oduprli zapadnjačkoj hegemoniji i ruskim presizanjima, potrebna je uska suradnja. Istodobno, i konzervativne snage u Zapadnoj Europi trebale bi bili zainteresirane za projekt Intermariuma. Intermarium bi mogao postati konzervativno središte europske politike. Nešto slično vidimo danas u stajalištima zapadnjačkih konzervativaca.

Također ste autor knjige Europske kronike, u kojoj progovarate o mogućnosti međuetničkoga sukoba u Europi, osobito u Francuskoj, i o budućnosti. Kakvu budućnost predviđate u knjizi? Mislite li da bi taj rat mogao poslužiti kao poziv na buđenje ili kao upozorenje na ono što dolazi?

Europske kronike futurološki su esej. Knjiga prikazuje različite, čak posve suprotstavljene scenarije za budućnost Europe. Na primjer, jedan esej govori o situaciji nakon što je Rusija postala dijelom Europske unije nakon pripajanja cijele istočne Europe. Zapadnjačke su elite oprostile Rusiji za njezina djela kako bi ostvarili globalistički ideal. Sljedeći je esej o Intermariumu, čiji narodi su sposobni obraniti svoju neovisnost. Oslikao sam i scenarije koji su poželjni, ali i one koji su nepoželjni iz kršćanskoga konzervativnoga motrišta.

Godine 2015. zbirka Vaših članaka o ukrajinskom nacionalizmu i tradicionalizmu objavljena je u Rusiji pod naslovom Trizub imena Don Quixotea. Znate li kakav je utjecaj Vaša knjiga ostavila u Rusiji i koji je razlog referiranja na Cervantesova lika u naslovu?

Ta zbirka uključila je članke koji oslikavaju moju evoluciju od nacionalizma ka konzervatizmu. Skupina ruskih desnih disidenata prišla mi je s prijedlogom da objave tu knjigu. Ta je ista skupina također prevela i objavila moju knjigu o Dmitru Doncovu, publicistu koji je imao znatni utjecaj na oblikovanje ideologije ukrajinskoga nacionalizma, osobito na njezino povezivanje s konzervativnim elementima.

Teško mi je ocijeniti utjecaj tih knjiga. Ruski desni disidenti malena su skupina. Mnogi od njih preselili su se u Ukrajinu 2014. i bore se protiv pro-ruskih i pro-sovjetskih pobunjenika u Donbasu, kao i protiv ruskih „internacionalnih brigada“ koje Moskva šalje u Ukrajinu kao što je slala i u Španjolsku 1930-ih. Mnoge sabotaže, kao primjerice požari u vojnim povjereništvima, događaju se širom Rusije. Mislim da ruski nacionalisti i pravi konzervativci stoje barem iza dijela od tih akcija.

Što se tiče navođenja Don Quixotea, koje se pojavljuje u jednom od mojih članaka, time sam htio reći da borba utemeljena na fundamentalnim načelima ima smisla čak i kada se nekomu čini smiješnom. Čini mi se da je ta slika vrlo bliska ruskim desnim disidentima jer oni su itekako svjesni dubine degradacije ruskoga društva. Ukrajina i mnoge druge europske zemlje imaju znatno veće mogućnosti za preporod. Kako će uistinu izgledati naša budućnost – zna samo Bog. Prvo moramo biti vjerni Njemu, iako će to neke podsjetiti na ponašanje Cervantesova junaka.

Izvor: El Correo de España
Prijevod: Leo Marić

Autor

  • Álvaro Peñas španjolski je publicist i stručnjak za politiku i povijest srednje i istočne Europe. Piše za novine El Correo de España i radi na nekoliko programa Radija Ya. Autor je brojnih intervjua s vodećim desnim političarima iz Europe. U svibnju 2021. Peñas je objavio španjolsko izdanje knjige Romana Leljaka o Hudoj Jami pod naslovom:Enterrados Vivos: Huda Jama, el peor crimen de Tito (hrv. Živi zakopani: Huda Jama, najstrašniji Titov zločin).

Podijelite objavu.