U subotu, 10. srpnja posjetili smo izložbu Hrvatskoga povijesnoga muzeja „Mač – jednom davno…“, koja je gostovala u galeriji Klovićevi dvori jer je zgrada sâmoga muzeja stradala u potresu. Tamo smo imali priliku pogledati arheološke ostatke 25 srednjovjekovnih mačeva s područja Hrvatske koji datiraju od 11. do početka 16. stoljeća, ali i nazočiti manifestaciji oživljene povijesti.
Mač je, uz svoju uporabnu vrijednost kao učinkovito oružje, imao i snažnu simboliku, osobito u europskoj kulturi srednjega vijeka. Prije svega, bio je pokazatelj statusa – junaka, kršćanskoga viteza, plemića ili kralja.
Vjerovalo se da mač posjeduje i nadnaravne moći. Najpoznatija je legenda o Excaliburu, maču kralja Arthura. Njega je prema (jednoj od) legendi dostojan vladar izvukao iz stijene te tako dobio posebne moći. Durendal, mač viteza Rolanda, možda je još i bolji primjer srednjovjekovne mitologije. U njemu su se, prema pučkom vjerovanju, nalazile relikvije svetaca koje su maču, a posredno i njegovu vlasniku, davale hrabrost i nepobjedivost. Primjera je mnoštvo, a simbolika mača nezaobilazna je i u svijetu mašte. Dovoljno je spomenuti Narsil – mač koji je Sauronu pomrsio račune.
No, tko su zapravo ljudi koji su izrađivali mačeve?
Kovači su još od antičkoga doba povezivani s tajnim znanjima i svijetom nadnaravnoga. Sposobnost da iz elemenata utrobe zemlje načine moćno oružje u davnini je sama po sebi bila fascinantna.
Tko su zapravo „oni“ najbolje će nam dočarati Ivan Dadić, pomorac i kovač iz Donjeg Muća koji svoj rad potpisuje s Poema Incudis (hrv. Poezija nakovnja). Dadić je u atriju Klovićevih dvora pred mnogobrojnim posjetiteljima predstavio dio svoje kovačke vještine.
MARKO RAIČ: Kako je došlo do tvojega dolaska u Klovićeve dvore i predstavljanja kovačkoga umijeća?
IVAN DADIĆ: Do mojega dolaska u Klovićeve dvore došlo je zbog dobre suradnje s kustosom Leonom Bošnjakom iz Hrvatskoga povijesnoga muzeja. Obojica smo ljubitelji svega srednjovjekovnoga i nije trebalo dugo da se cijela priča složi.
Što si danas točno demonstrirao? Možeš li ukratko opisati kovački proces u izradi mača ili noža?
Demonstrirane su osnovne kovačke tehnike i manipulacija užarenim materijalom. Također, na izložbenom stolu bilo je moguće vidjeti faze nastanka noža: od željeza do čelika i konačno završenoga noža. Najljepše je zapravo bilo demonstrirati djeci i ohrabrivati ih da se sami okušaju i zavitlaju čekićem. Djeca su se zaljubljivala u ljepotu kovanja, a stari su se prisjećali dana kada je to bilo nešto svakodnevno.
Uzmimo za primjer nož, jer je jednostavnije objasniti. Možemo koristiti već gotov čelik ili karbonizirati željezo (što je priča za sebe) i dobiti „domaći“ čelik, te tada nakon užarivanja udaramo čekićem o čelik koji se oslanja na nakovanj. Takav čelik mekan je poput gline i lako je njime manipulirati. Dolazimo do željenoga ili približno željenoga oblika te idemo na brušenje i grubo profiliranje. Nakon toga moramo napraviti termičku obradu gdje se sav stres od kovanja uklanja tako što čelik zagrijemo na visoku temperaturu te puštamo da se polako hladi. Nakon što smo to napravili, više puta slijedi kaljenje (uglavnom u ulju, ali to ovisi o tipu čelika) te popuštanje, da oduzmemo malo od tvrdoće čelika i dobijemo na čvrstoći. Zatim ide fino brušenje, koje je uglavnom dugotrajno, te spajanje drške.
Odakle dolazi tvoj interes i ljubav prema kovanju?
Taj interes dolazi još od dječačkih dana, od viteških priča i filmova. Razvijao se kroz čitanje J.R.R. Tolkiena i Ivane Brlić-Mažuranić, srednjovjekovnih saga, epova i mitologije. Dolazi iz ljubavi prema stvaralaštvu i unošenju ljepote u svijet te želje da se oplemenjuje moja okolina. Dolazi iz čežnje da se slavi Boga kroz djela mojih ruku.
Koliko je tvoj rad, u tehničkom smislu, blizak tradicionalnoj srednjovjekovnoj kovačkoj djelatnosti?
Pa poprilično je blizak. Kujem sve ručno i koristim tradicionalne alate. Uglavnom koristim drveni ugljen, koji je najzdraviji i najzahvalniji. Nikada ne varim komade osim kovačkim zavarivanjem. Struju koristim samo na tračnoj brusilici ili kada trebam neke precizne rupe probušiti. Ali sve su to iste tehnike jer kovač je u srednjem vijeku koristio kameno kolo koje je pokretala voda, a moj brus pokreće struja. Napajanje tehnike drukčije je, ali sâma tehnika i vještina koji su uključeni u rad jednaki su.
Jesi li naišao na interes ljudi koji bi htjeli učiti to „tajno“ znanje od tebe?
Interesa ima iznenađujuće mnogo. I doista, moje znanje nije tajno, što god me netko pita sve mu podijelim i rado podučim. Upravo zbog prekomjerne tajnosti mnoge su tehnike bile izgubljene kroz povijest. To je, naravno, bilo razumljivo jer je konkurencija bila velika, pa je kovač mogao preživjeti samo ako se ističe svojim umijećem.
Danas se zapravo odvija prava kovačka renesansa. Stara kovačka znanja ponovno se otkrivaju i dijele uz pomoć interneta. Znanje je dostupnije nego ikada, valja samo razgarati volju za njime.
Pero je jače od mača, govori nam narodna izreka. No, ti „pišeš“ čelikom? Koja je simbolika naziva „Poema Incudis“ pod kojim djeluješ?
Poezija je esencija duše onoga koji je piše. Medij može biti kamen, drvo, papir, instrument, itd. Moj medij je željezo i kroz njega želim oblikovati ono što uzbiba iz moje nutrine. Nakovanj je simbol stvaralaštva i svojevrsni prijenosnik te poetike jer skupa sa čekićem odzvanja i pjeva pjesmu stvaralaštva.
Za kraj, kuješ li možda prstene moći?
U svoj simbolici nastojim kovati prstenja poput Gandalfove Narye, gdje počiva plamen koji žiže srca ljudi u svijetu koji biva sve hladniji.