Utorak, 30. studenoga 2021.

Iznevjerili smo Starmana: Liberalna kultura i znanstvena fantastika na velikom ekranu9 min čitanja

Još od H. G. Wellsova Rata svjetova izvanzemaljske invazije ustaljeni su motiv u znanstvenoj fantastici. Privlačnost takvih priča je razumljiva, pomisao da bi nas mogla osvojiti strana sila je strašna, a kada se ta strana sila pobjedi, pobuđuje se nevjerojatno pobjedonosan osjećaj. Zbog nadmoći vanzemaljaca takve priče su zapravo priča o Davidu i Golijatu prenesena na kolektiv. No, baš zbog zasićenosti takvim pričama posebno su zanimljivi obrati, ali ne obrati gdje ljudi jednostavno vode svoje vlastite osvajačke pohode nad tehnološki zaostalim vanzemaljcima, već obrati u kojima tehnološki napredna bića dolaze na Zemlju nakon čega ih osvoji nešto drugo u čemu ljudi uspijevaju.

Plemeniti divljak s drugoga planeta

Vrhunski primjer toga roman je Waltera Tevisa iz 1963., Čovjek koji je pao na Zemlju (The Man Who Fell to Earth), koji je 1976. adaptiran u istoimeni film s Davidom Bowiejem u glavnoj ulozi. Glavni lik vanzemaljac je koji dolazi na Zemlju pod imenom Thomas Jerome Newton kako bi svojim naprednim tehnološkim znanjem stekao bogatstvo i potom spasio svoj planet Antheu od strašne suše Zemljinim zalihama vode. Njegov dolazak u knjizi ima osvajački aspekt koji čini osvajačku moć Zemlje još znatnijom jer je nadišla suparnika. U filmu je taj aspekt izbačen, Newton djeluje pacifističkije, poput neke vrste „plemenitoga divljaka“, što filmu omogućuje jednako tragičan kraj bez dugih dijaloga ili opisa mentalnoga stanja lika. Što je taj osvajački aspekt koji toliko pogubno djeluje na Newtona? To je s jedne strane naša ljudskost, nekakva ljudska priroda koja nam omogućuje da nadvladamo u svijetu, a s druge strane naša kultura.

Utjecaj čovječanstva prikazan  je i u drugim pričama i može biti toliko jak da čak i strojeve za ubijanje dovodi na našu stranu u filmovima poput Terminator 2 ili Željezni div. No, postoji razlika. U tim drugim pričama čovječanstvo je prikazano užasno pozitivno, propagandistički, čak i šovinistički. Ono ljudsko je dobro i sveto, a ono neljudsko je barbarsko i treba se ili uništiti ili civilizirati, u čemu ćemo naravno unatoč teškoćama i žrtvama u konačnici uspjeti jer smo na „pravoj strani“ svojevrsnoga svetoga rata. Čovjek koji je pao na Zemlju čini nešto drugo, koristi motiv kako bi učinio ono što radi svaka dobra znanstvena fantastika, kako bi preko spekulativne fikcije komentirao trenutnu stvarnost. Newton postaje ljudskiji, ali rezultat nije lijep. Na početku filma prvi čovjek kojega vidi je pijanac, ne baš najbolji predstavnik ljudskoga roda i tmurni nagovještaj onoga što slijedi. Biti čovjek znači biti otuđen, nesiguran, izgubljen… a bome znači biti i grešnik. Ljudi su pala stvorenja te je „pad“ iz naslova i doslovan i metaforički. Newton prima alkohol kao što je Adam primio jabuku i od toga trenutka nadalje je jedan od nas te mu seksualni odnos sa ženom ne predstavlja problem premda su biološki različite vrste. No, alkohol i palo stanje duha drugih osoba nisu dovoljno da utječu na osobu. Indoktrinacija se vrši kroz određeni memetički sustav, kroz uronjenost u ljudsko društvo, odnosno kroz kulturu.

Mjesto radnje može biti samo u SAD-u, drugdje priča ne bi bila toliko uspješna. Amerika naravno zna koristiti i vojnu silu, ali nijedno drugo carstvo u povijesti nije imalo toliko snažan kulturni utjecaj kakav ima Amerika, koja svoju kulturu i način života izvozi diljem kugle zemaljske.

Znanstvena fantastika i liberalna propaganda

Neizbježan je motiv konzumerizam, a vrhunac konzumerizma je televizija, barem u filmu, koji se oslanja na nju jer je i sam vizualni medij. Televizija je proizvod, ali i prozor u kulturu, kao i propagandni stroj. Poznat je prizor u kojem David Bowie u ulozi Newtona gleda mnoštvo televizora. Jedna uloga televizora je da prikažu Newtonov luksuz u vrijeme kada televizor nije bio jeftin, a druga je uloga prikaz Newtonova neprirodnoga upijanja informacija. Upijanje informacija u obliku gledanja šest televizora ponašanje je koje je 1970-ih predstavljalo neljudsku prirodu, ali danas nije toliko neobično kada se uzme u obzir da je sasvim normalno imati uključeno šest kartica u internetskom pregledniku. Kakav utjecaj ovaj primitivni ekvivalent Interneta ima na tragičnoga junaka? Mediji ironično staju na put komunikaciji. U jednom prizoru u filmu Newton ne može komunicirati sa svojom ljubavnicom, ne može se usredotočiti na nju. Ali umjesto da ugasi televizore, on njoj govori da se makne jer mu zaklanja pogled. Dobiva li korisne informacije? Ne. Uživa li u konzumiranju? Ni to. „Get out of my mind, all of you!“, viče Newton dok mu televizija preuzima život, ali nastavlja je gledati.

Moralni propusti dovode ga do toga da biva otkriven i uhićen. Svijet objekata ga je doveo do toga da je i sam objektificiran tako što ga vladini znanstvenici proučavaju. Ipak unatoč tomu nije mu neugodno, on može uživati u bogatstvu i porocima, živi u zlatnom kavezu i u filmu mu je čak omogućeno da pozove ljubavnicu. Ima pristup i pištolju sa slijepim metcima. Prikazana je divlja scena seksa dok ljubavnici ispaljuju slijepe metke, savršena slika neproduktivne ljubavi. Seks je ekstremniji nego prije, ali gubi se intima i veza propada. Newton je konačno pušten na slobodu, ali sloboda koju mu sustav nudi nije nikakva nagrada, nego završetak njegova pada.

Moglo bi se pomisliti da završetkom Hladnoga rata dolazi do slabljenja američke propagande jednostavno iz razloga što je potreba za njom manja onda kada je glavna prijetnja sustavu uklonjena. No, liberalna propaganda ne funkcionira tako, barem ne u svojem najdjelotvornijem obliku. Iako je nestala otvorena i očita propaganda, ona suptilna nastavila se i jačala je. Nastavila se decentralizacija moći i individualizacija društva, a s njom i propaganda koja ni ne zna da je propaganda.

Godine 2008. izašla je komedija koja je primjer takve propagande, Nemogući Dave (Meet Dave). Poput Čovjeka koji je pao na Zemlju, tema filma je vanzemaljski posjet Zemlji u svrhu preuzimanja naše vode (no u ovom slučaju se radi o slanoj vodi koja se nekako koristi kao gorivo), koji propada zbog susreta s ljudskom (tj. američkom) kulturom, no umjesto da se ta kultura kritizira, ona se slavi. U ovom slučaju vanzemaljci su minijaturni stanovnici planeta Nil koji putuju u čovjekolikom svemirskom brodu. Eddie Murphy glumi i Kapetana i brod. Nilovci, čini se, žive u parodiji fašističkoga društva. Sve je službeno, ozbiljno i posvećeno cilju. Individualizam je potisnut do mjere da se umjesto osobnih imena koriste brojevi. Organizirani su kao dijelovi jednoga organizma, što se posebno ističe humanoidnom građom svemirskoga broda kojim upravljaju. Kapetan prvi put kada ga vidimo drži govor koji završava ironičnim uzvikom „For Nil!“ Pri susretu s ljudskim društvom, isprva se zgražaju nad svime u njemu, od ekonomskih nejednakosti i nasilja do prelaska ceste za vrijeme crvenoga svijetla. No, s vremenom, pod utjecajem moderne umjetnosti, glazbe, Interneta, itd. poprimaju ljudsko ponašanje. To nije ponašanje kakvim bi se očekivalo da će se jedna kultura hvaliti: uključuje catcalling, online dating, clubing, jedan lik pretvori se u gay stereotip… ali iz nekoga razloga film očekuje da se radujemo jer se takvim ponašanjem oslobađaju prijašnjega opresivnoga sustava.

Bog novoga poretka je čovjek

Pojavljuje se i prvi doživljaj alkohola, ali, daleko od destruktivnoga utjecaja koji ima na Newtona, na Nilovce djeluje oslobađajuće. „It’s like space travel, only in your head.“ Prikazuju se i neke pozitivne ljudske osobine kao što je naša mogućnost za krajnju nesebičnost, kao kada beskućnik odluči podijeliti deku koja je njegovo jedino vlasništvo, ali to brzo zasjene naši mediji poput filma Divan život.

S vremenom posada pronađe MacGuffin i nadomak je završetku misije o kojoj ovisi sudbina njihova cijeloga planeta, ali zadržavaju se na Zemlji kako bi igrali karnevalske igre. „I really think I can do this“, govori Kapetan i mi bismo trebali slaviti njegov ponos i bahatost u tom trenutku kao zabavne. Broj 2 preuzima kontrolu nad brodom i zabranjuje ne-nilovsko ponašanje. Najednom se u narativu otkriva pseudoreligiozna narav liberalizma. Sve polazi po krivu, gubi se život u obliku nestajanja energije u svemirskom brodu. Koji bog se treba zadovoljiti kako bi se popravilo stanje stvari? U kratkotrajnom izgnanstvu Kapetan izjašnjava svoju ljubav prema Brojci 3, a kao razlog zašto to nije prije učinio kaže „I was too Nilian to express it“. Postaje jasno, bog novoga poretka je čovjek. U zadnji tren s novom objavom Kapetan preuzima kontrolu nad brodom, mora birati između Zemlje i vlastitoga planeta i odabere Zemlju. Preostalo im je 1% energije, ali svejedno se spase kao višom silom jer se uvela demokracija te se poštuju ljudski životi i ljudska prava. „I am Dave Ming Chang“ uzvikuje posada, svodeći se na isti identitet dok slave individualnost i različitost. Zemlja je spašena, a što je s Nilom? „We’ll find another way to save Nil.“ Drugim riječima samo trebamo poštovati nove vrijednosti i imati vjere da će sve izaći na najbolje.

Prošle godine je najavljena nova adaptacija Čovjeka koji je pao na Zemlju. Uz neoliberalizam čvrsto ukorijenjen te Internet kao neizostavni dio života i moćniji izvor informacija, dezinformacija, kulture i ovisnosti nego što je to televizija ikad bila, ponovno stavljanje priče u fokus je možda doista potrebno. No, može li kultura koja je proizvela Nemogućega Davea proizvesti valjanu samokritiku? Hoće li serija iskoristiti svoj potencijal? Hoće li biti mužnja izvornoga materijala za brzu zaradu? Hoće li se spotaknuti i pasti na facu kao adaptacija iz 1987. godine? Ne možemo biti sigurni, ali opravdano je biti pesimističan.

Podijelite objavu.