Njemački filozof Karl Marx jedan je od najutjecajnijih mislilaca u povijesti i, unatoč brojnim totalitarnim režimima koje je nadahnuo, danas je mainstream ličnost te su njegove teorije sveprisutne u široj akademskoj zajednici. Najglasnije kritike upućene njegovu liku i djelu dolaze od konzervativnih političkih ličnosti i pojedinaca koji, u suštini, Marxove teorije i ideje ne razumiju.
Imajući to na umu, naslov je ovoga eseja svojevrsni clickbait. Marx se, u svojem nastojanju da definira i sruši sve odnose i institucije kojima kapitalistički sustav podređuje proletarijat, upuštao u relativiziranje i otvoreno neprijateljstvo prema pojavama svojstvenima organskomu duhu poput obitelji, nacije i ostalih tekovina koje stoje u temeljima naše civilizacije, smatrajući ih proizvodima lažne svijesti i kapitalističke želje za održavanjem nejednakosti. Koliko je razumno osuditi i odbaciti vječne vrijednosti koje su se razvijale u posve različitim socioekonomskim okvirima i prethode kapitalizmu, ostavljam čitateljima da sami procjene.
Shodno tomu, bilo bi neumjesno braniti marksizam u cijelosti. No, cilj ovoga eseja nije ni obrana ni kritika marksističkih ideja već isticanje jednoga pojma koji je neizbježan u proučavanju Marxova rada, a unatoč tomu ignorira ga se u širem političkom diskursu o marksizmu – otuđenja.
Prirodni ideal i otuđenje kao povijesni fenomen
Iako danas pojam otuđenja vežemo prvenstveno uz ideje Karla Marxa i kritičke teorije, koja ga je naslijedila, koncept otuđenja čovjeka od njegova percipirano idealnoga stanja seže daleko u prošlost. U antičkoj Grčkoj Aristotel je stavljao velik naglasak na koncept političkoga otuđenja grčkoga čovjeka od političkih odluka donesenih od strane tadašnje oligarhije, čime je postavio filozofske temelje predstavničke demokracije.
Nakon Aristotela, zbog prevlasti kršćanstva, koncept otuđenja u srednjem vijeku poprima metafizički značaj te se koristi u kontekstu otuđenja čovjeka od Boga. U tom poimanju otuđenja, čovjek, koji je stvoren na sliku Božju, iskvaren je i osuđen na život u grijehu.
Marx se, u svojem nastojanju da definira i sruši sve odnose i institucije kojima kapitalistički sustav podređuje proletarijat, upuštao u relativiziranje i otvoreno neprijateljstvo prema pojavama svojstvenima organskomu duhu poput obitelji, nacije i ostalih tekovina koje stoje u temeljima naše civilizacije…
Takav pogled na ljudsku egzistenciju mogao bi se opisati kao neoplatonski iako religijski nauk s Platonovim učenjima nema izravne veze. Platon je, poput službenoga kršćanskoga nauka, vidio ovozemaljske objekte i koncepte kao nesavršene preslike savršenoga ideala. U tom smislu, Platonov svijet ideja idejni je ekvivalent kršćanskomu konceptu Kraljevstva Božjeg. Uz slične premise, Platon i Crkva dolaze i do sličnih zaključaka. Već spomenuti kršćanski koncept otuđenja od Boga odraz je Platonove ideje da se pojedinci otuđuju od svoje prave prirode, što dovodi do osjećaja nezadovoljstva i neispunjenosti. Shodno tomu, Platon se bavi idejom da su ljudi odvojeni od ideja, tj. savršenih apstraktnih stvarnosti, što uzrokuje osjećaj nezadovoljstva fizičkim svijetom.
U novovjekovnom poimanju otuđenja neizostavne su figure prosvjetiteljstva poput Hobbesa, Rousseaua i Lockea. Valja napomenuti da su prosvjetitelji poprilično filozofski heterogena skupina iako je neupitno da su, unatoč svojim razlikama, zajedno postavili temelje modernoga društvenoga poretka, koji sam po sebi sadrži brojne struje. Koliko su te struje izraz istinskoga pluralizma, a koliko su samo nijanse jedne političke doktrine, otvoreno je pitanje koje valja imati na umu kako bi se izbjegla zabluda o percipiranom pluralizmu modernoga doba, ali i prosvjetiteljstva. Tako bi Hobbes predstavljao svojevrsnu konzervativnu struju pokreta, Rousseau socijalističku, a Locke liberalnu.
Otuđenje u kontekstu toga vremenskoga razdoblja podrazumijeva otuđenje čovjeka od njegove prirode i slobode. Velika razlika u tom pogledu na otuđenje u odnosu na pogled koji mu prethodi jest da otuđenje više nije smatrano otuđivanjem čovjeka od njegove prirode zbog njegova vlastitoga grijeha i djelovanja, poput istočnoga grijeha u kršćanstvu, nego se za otuđivanje čovjeka od njegove prirode krivi izvanjske strukture i entitete poput monarha ili političkih institucija. Takav pogled postavio je temelje za daljnji razvitak otuđenja kao društveno-političkoga pojma.
Marxovo otuđenje u tri faze
Temelj Marxove analize otuđenja postavili su nasljednici filozofskih ideja Georga Wilhelma Friedricha Hegela – mladohegelijanci. Konkretno, najveće zasluge pripadaju mladohegelijancu i žestokomu kritičaru religije Feuerbachu. Prva faza Marxova shvaćanja otuđenja temeljila se upravo na kritici religije i mišljenju da religija otuđuje čovjeka od vlastite prirode pripisujući njegov značaj i djela ezoteričnomu božanstvu, a ne njemu samomu. U drugoj fazi, Marx djelomično preuzima Rousseauov pristup te na otuđenje gleda kao na otuđenje čovjeka od političkih institucija koje je sam stvorio, a danas predstavljaju alat koji mu uzima slobodu.
Ne ću pretjerano duljiti o detaljima navedenih faza, s obzirom na to da je Marx većinu svojih analiza posvetio upravo trećoj fazi shvaćanja otuđenja, po kojoj je i danas najpoznatiji. U trećoj fazi, Marx alijenaciju definira kao otuđenje radnika od sredstava proizvodnje. Industrijsko-kapitalistički sustav, po Marxu, reducira radnika na malen kotačić u ogromnom sustavu koji mu onemogućuje da uživa u proizvodu svojega rada i da svjedoči završnomu proizvodu svojega rada te svodi njegovu stvaralačku energiju na puki čin održavanja egzistencije, čime ga reducira na životinju. Uz to, dugi radni sati onemogućuju radniku da se posveti svojoj zajednici i obitelji, otuđujući ga od ostalih, ali i od sebe samoga.
Marx posljedice i manifestacije otuđenja opisuje i u područjima van ekonomskoga, poput društvenoga i psihološkoga, no tvrdi da su sve te manifestacije posljedice i proizvodi ekonomskih odnosa i položaja radnika prema sredstvima proizvodnja.
Biološki ili društveni fenomen?
Industrijsko-kapitalistički sustav, po Marxu, reducira radnika na malen kotačić u ogromnom sustavu koji mu onemogućuje da uživa u proizvodu svojega rada…
Prije nego što nastavimo sa seciranjem Marxova pristupa otuđenju, primoran sam u zagonetku ubaciti i enigmu podrijetla otuđenja. Naravno, biologija i društvo nisu međusobno isključivi pojmovi. Dapače, društvo i biologija sukladne su pojave. Uz zemljopisne i prirodne uvjete poput klime, resursa i prirodnih katastrofa, geni su najveći čimbenik razvitka i nastanka društva. Također, valja napomenuti da su i sâmi geni posljedica zemljopisa i navedenih prirodnih uvjeta, tako da u suštini dobivamo ciklički i pseudo-simbiotski sustav tih pojmova.
Shvaćanje otuđenja kao društvenoga fenomena jasan je logički slijed, koji je uvjerljivo dominantno shvaćanje toga pojma kroz povijest, od Aristotela, Lockea i Marxa do danas. Empirijsko pokriće za taj pristup neizravno su pružili sociolozi poput Roberta Mertona i Emila Durkheima u svojim analizama društvene anomije – pojma usko povezanoga s otuđenjem, koji se s njim može sociološki dovesti i u jasnu uzročno-posljedičnu vezu.
Anomija označava pomanjkanje ili gubitak društvenih normi. U suštini, to je stanje u kojem dolazi do destabilizacije starih normi i pravila. Do stanja anomije može doći u razdobljima kriza, ratova i pobuna, kao i u doba društvene tranzicije.
Shvaćanje otuđenja kao biološkoga fenomena uzima u obzir društvenu ulogu u razvoju otuđenja. Zagovornici ovoga pristupa smatraju da određeni društveni procesi i povijesne okolnosti dovode do bioloških promjena u pojedincu ili širem društvu koje vode do otuđenja i anomije.
Jedna nijansa toga pristupa uzima primjer životinja poput pandi u zatočeništvu i primjenjuje ih na slučaj ljudskoga društva. Pande, kao i ostala reproduktivna bića, imaju imperativ za razmnožavanje i prirodnu selekciju. No, ta zdravorazumska biološka činjenica istinita je isključivo na slobodi. U zatočeništvu pande gube sposobnost i volju za reprodukcijom te im je razmnožavanje moguće gotovo isključivo uz ljudsku intervenciju.
Razlog je tomu šok koji zadesi gene uslijed drastične promjene okoline. Taj šok nastaje kao posljedica nesposobnosti gena, koji su se prilagodili i evoluirali za potpuno drugačiju okolinu, da se prilagode na novo okruženje. Sukladno tomu, proces brze industrijalizacije, urbanizacije, tehničkoga razvitka i promjene društvenih struktura, te rušenje tradicionalnih vrijednosti, ostavlja ljude u položaju nalik onomu pande u zatočeništvu, u kojoj su odstranjeni od svoje prirode, što izaziva osjećaj otuđenja.
No, vratimo se na Marxa.
Kulturni marksizam ili kulturni kapitalizam?
Iako Marxove ideje, pa tako i ideju otuđenja, danas tobože zastupaju gotovo isključivo simpatizeri političke ljevice, ta politička podjela u ovom kontekstu postaje dvojbena i sadrži previše aberacija da bi se mogla shvaćati ozbiljno. Danas se, primjerice, Marxova teorija klasne borbe, mišljena kao borba potlačenih radnika i tlačitelja kapitalista, u političkom svijetu odražava isključivo u obliku zagovaranja unaprjeđenja položaja spolnih, rodnih, rasnih i etničkih manjina te subverzivnoga relativiziranja normi, dok se ekonomski, radnički vid gotovo potpuno zanemaruje i zastupa isključivo u marginalnim krugovima radikalne ljevice.
S druge strane, valja istaknuti da su Marxove kritike industrijalizacije, materijalizma i kapitalizma zastupali i znamenite figure političke desnice poput Oswalda Spenglera – filozofa i sociologa te jednoga od glavnih mislilaca Konzervativne revolucije. Spengler je bio kritičan prema Karlu Marxu i njegovim idejama, a marksističku teoriju vidio je kao samo još jednu manifestaciju želje zapadne civilizacije za racionalizacijom i univerzalizmom. Zastupao je ideju da je Marxova usredotočenost na ekonomsku i klasnu borbu bila pogrješna i da nije na odgovarajući način objasnila kulturne i duhovne čimbenike koji pokreću ljudsku povijest. No, unatoč svojim razlikama, i Spengler i Marx uočili su krizu zapadne civilizacije te su obojica u svojim kritikama izdvojili slične čimbenike kao uzroke te krize.
Glavna razlika javlja se u njihovom zaključku. Marx je pad Zapada promatrao kao pojavu uzrokovanu proturječjima svojstvenima kapitalističkomu društvu te je zastupao progresivno-linearnu viziju povijesti, dok ga je Spengler vidio kao prirodan i neizbježan proces u životnom ciklusu civilizacija, zastupajući cikličku viziju povijesti. Ovom usporedbom ne želim dokazati da su Marx i Spengler ideološki i filozofski saveznici, već da ustrajavanje na svrstavanju Marxovih ideja u političke ladice donosi više konfuzije nego koristi s obzirom na to da ono nije potpuno primjenjivo u svakom kontekstu.
Marx je pad Zapada promatrao kao pojavu uzrokovanu proturječjima svojstvenima kapitalističkomu društvu te je zastupao progresivno-linearnu viziju povijesti…
Također, i kod ovoga primjera treba napomenuti suštinski nedostatak razumijevanja koje vodeći konzervativni mislioci pokazuju po pitanju modernoga oblika marksizma. Osobe poput kanadskoga psihologa i konzervativnoga mislioca Jordana Petersona nespretno i neutemeljeno pobornike modernoga progresivizma nazivaju kulturnim neomarksistima ili postmodernim neomarksistima, što je samo po sebi protuslovlje s obzirom na to da su marksizam i postmodernizam po mnogočemu međusobno suprotstavljene filozofije. Čak i ako stavimo na stranu nepotrebno cjepidlačenje, politički trendovi modernoga doba poput rušenja tradicionalne obitelji, slabljenje etnocentrizma i globalizam – iako su ideje koje priliče Marxovu idealu klasnoga jedinstva i globalne revolucije – izglednije su posljedica usvajanja kapitalističkoga moralnoga okvira, koji tradiciju i kulturu podređuje profitu i protoku robe. Takav sentiment dijeli i sociolog Emile Durkheim koji je tradiciju nazvao „najvećim neprijateljem kapitalizma“. Sukladno tomu, moderni bi se progresivizam, ako išta, u svojoj trenutnoj provedbi, ako ne i samoj filozofskoj osnovi, mogao nazvati kulturnim kapitalizmom.
O tempora, o mores!
Trenutno živimo u dobu najvećega ekonomskoga blagostanja i visokoga životnoga standarda. Osim pukih kalkulacija i brojki poput BDP-a po stanovniku i HDI-a, sveprisutna je i potpuna tolerancija prema gotovo svim životnim stilovima i skupinama ljudi. Liberalni san o dehijerarhizaciji društva ispunjava se pred našim očima nevjerojatnom brzinom.
[P]olitički trendovi modernoga doba poput rušenja tradicionalne obitelji, slabljenje etnocentrizma i globalizam – iako su ideje koje priliče Marxovu idealu klasnoga jedinstva i globalne revolucije – izglednije su posljedica usvajanja kapitalističkoga moralnoga okvira…
Unatoč navedenim slobodama bez presedana, stopa samoubojstava, dijagnosticiranja depresije i ostalih duševnih bolesti i opće nezadovoljstvo rastu. Obitelji se zasnivaju sve rjeđe i sve kasnije, natalitet je u strmoglavom padu, mladi se ljudi sve kasnije osamostaljuju od svojih roditelja, a posjedovanje nekretnina i imovine sve je teži pothvat. Psihijatrijskim ustanovama i farmaceutskoj industriji novac raste na stablu, što ne zaustavlja rastući broj domaćih terorističkih napada od strane mladih izgubljenih ljudi. Padom smrtnosti dojenčadi i slabljenjem darvinističkih pritisaka stvorila se potpuno nova klasa maladaptivnoga stanovništva, koja poput pijavica crpi društvene resurse. Davanjem prioriteta konzumaciji i materijalizmu, s obzirom na da glavne vrijednosti društva nisu stvaralačke, već apsorbirajuće, gubi se njegova struktura.
U takvom društvenom okruženju, ljudi se pripitomljuju i odvajaju od vlastite prirode, poput domaće kokoši ili selektivno uzgojenih pasmina. Iako toga često nismo aktivno svjesni, naš instinkt, usavršen tisućljećima djelovanja darvinističkih uvjeta, podsvjesno nam ukazuje na neodrživost takve društvene organizacije. Upravo ta kognitivna disonancija, koja nastaje sukobom naučenih vrijednosti i urođenih instinkata, izvor je otuđenja.
Tu se, naravno, moje mišljenje kosi s Marxovom idejom ekonomskoga promatranja povijesti jer smatram da je ekonomski vid otuđenosti simptom, a ne izvor društvenoga otuđenja. Spor oko toga koja demografska skupina posjeduje sredstva proizvodnje u konačnici je irelevantan, dok je daleko utjecajniji, i potencijalno pogubniji, društveni okvir i odnos radnika prema njegovu poslu. Nedostatak životnoga cilja i smisla te odvajanje od vlastitih korijena radnika ostavlja ogorčenim i nezadovoljnim svojim poslom te ga primorava na ritualističko obavljanje zadataka koje smatra nevažnima, kojima ne vidi smisao i na temelju kojih ne uživa društveni ugled.
Je li, dakle, Marx bio u pravu? Ne. Ili, barem ne u potpunosti. Naravno, pomalo je arogantno i neumjesno tvrditi da jedan od najutjecajnijih filozofa i sociologa jednostavno „nije bio u pravu“, no to je samo površina onoga što tvrdim. U suštini, razvoj društveno-povijesnih okolnosti pokazao je da je Marxovo shvaćanje samo jedan komad slagalice u složenom psihološkom fenomenu otuđenja – konstante ljudskoga stanja, koja možda upravo sada dobiva svoj najpogubniji oblik.