Subota, 6. kolovoza 2022.

Je li politika kriva za demografsku krizu?17 min čitanja

Državni zavod za statistiku objavio je prve rezultate posljednjega popisa stanovništva, koji su ubrzo postali predmet javne demoralizacije: u Hrvatskoj živi 3.89 milijuna ljudi, što je pad  od 9.25% u usporedbi s popisom iz 2011., po kojem je u Hrvatskoj živjelo 4.29 milijuna ljudi. Približno 400.000 Hrvata nestalo je u razdoblju od samo 10 godina. Taj broj sličan je ukupnom broju prisutnih na dočeku hrvatske nogometne reprezentacije u Zagrebu 2018. godine ili zbroju stanovnika Rijeke i Splita. Javnost teži objašnjenju da su za te nepredvidljive rezultate jednostavno krivi političari i vladajuća stranka. HDZ je kriv.

No, ne možemo ni na jednu političku stranku uperiti prst i okriviti je za iseljavanje stotina tisuća Hrvata. HDZ nije kriv, kao ni SDP, Možemo! ili Radnička fronta. Činjenica je da su iseljavanje i negativan prirodni priraštaj trendovi koji su prisutni u cijeloj Istočnoj Europi, što znači da se radi o pojavama koje nadilaze lokalne narative i mitove (a veliki dio političkoga diskursa isključivo je na toj razini, počevši od ideja poput „neviđene korupcije“ do „našega najljepšega mora“ i ostalih zabluda o hrvatskoj posebnosti).

Uzroci demografske krize

Najvažniji je razlog smanjenja hrvatskoga stanovništva negativan prirodni priraštaj. Starosna piramida u Hrvatskoj uobičajena je za autohtona stanovništva razvijenih zemalja: svaka generacija sve je manja zbog niskoga nataliteta odnosno niske stope plodnosti, koja se vrti oko 1.3-1.5 djece po ženi, dok je za obnavljanje stanovništva potrebno 2.1 djece (tj. broj djece jednak broju roditelja). Kako stariji dio stanovništva umire, nema dovoljno živorođene djece da pokrije umrle, pa stanovništvo pada. U spomenutom slučaju, to se prevodi u 65-75% brojnosti prethodne generacije.

Na sreću našega vladajućega HDZ-a, korelacija s niskim natalitetom nije siromaštvo nego upravo visok životni standard, urbanizacija i nereligioznost. Tako Nijemci, primjerice, imaju razmjerno otprilike jednako djece kao i Hrvati unatoč činjenici da im je država glavno odredište za hrvatske iseljenike zbog svojega obilnoga bogatstva.

Taj relativno nov razvoj ne pogađa sve demografske skupine jednako, i čini se da zapravo najviše utječe na širu srednju klasu. Uz to, zbog nasljednosti veličine obitelji, koja je velikim dijelom i kulturno uvjetovana, nije teško zamisliti da neke skupine već sada eksponencijalno rastu uslijed nedostatka pritiska protiv njihova stila života u modernom svijetu. Implikacija rasta samo i jedne takve skupine (dobar primjer predstavlja demografski rast Amiša u SAD-u) ne samo da čini besmislenom brigu oko nestajanja Hrvata nego i otvara pitanje treba li se uopće zamarati s apsolutnim brojem stanovnika.

Tko je kriv za masovno iseljavanje?

Osim fertiliteta, drugi je razlog pada broja stanovnika, naravno, iseljavanje. Za taj se problem daleko više od HDZ-a može kriviti ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Stopa iseljavanja, pogotovo mladih ljudi, skočila je nakon ulaska u EU. Da ne bude zabune: životni standard i radni uvjeti zaista jesu bolji u sjevernim i zapadnim državama-članicama Europske unije.

Lokalna je zajednica za većinu Hrvata skoro pa nepostojeća – iz toga je razloga društvena cijena iseljavanja niska, dapače, iseljavanje čak i potiču vlastite obitelji sâmih iseljenika. Relativno siromaštvo Hrvatske, također, neupitno je jedan od najvažnijih uzroka iseljavanja. No, iseljavanje nije neprekidno i nema temelja za razinu alarmizma kojemu se moglo svjedočiti nakon objavljivanja rezultata popisa stanovništva jer se stopa iseljavanja smanjuje kako se bazen postojećih potencijalnih iseljenika smanjuje.

Je li onda taj HDZ kriv barem za uvjete koji potiču iseljavanje? Nije. I nije iz barem šest razloga.

1. Ne postoje pokazatelji koji bi ukazivali na to da se po tom pitanju Hrvatska ističe u bilo kojoj zemljopisnoj cjelini kojoj pripada. Ako se jednaki demografski problemi javljaju u Srbiji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Moldovi, Latviji, pa čak i Portugalu, Grčkoj i Italiji, onda se radi o korijenu koji seže dublje od djelovanja političkih stranaka. Kada se promatra ostatak svijeta, broj neposrednih problema diljem zemalja skoro pa linearno raste ovisno o tome koliko je država već siromašna i koliko je bliska Zapadu. Dakle, korijen problema nisu organizirani krivci nego pogrješke u sustavu.

2. Hrvatska se od samih svojih početaka, davno prije današnje politike, nije isticala. Hrvatska kultura, podrazumijevajući jezik, relativno je nerazvijena u usporedbi s engleskom, njemačkom ili francuskom, pa čak i ruskom, i nedostaje joj tradicija kvalitetne literature i visokoga obrazovanja. To dovodi do situacije da čak i kada se nađe neki genijalac – osim ako ne govori tečno i drugi jezik – on ima daleko manje dobra postignuća, nema materijala za razvoj i ima lošije ideje za rješavanje složenih problema, baš u onom obliku „nedostatnoga znanja“ kakvo vidimo u prošlosti. (No, vrijedi spomenuti da su najveći genijalci obično polimati, pa vjerojatno i budu uključeni u druge kulture, što im ostavlja malo razloga za ostanak u Hrvatskoj.) Glavni idol hrvatskoga poduzetništva prodaje električne baterije i povremeno neki precijenjeni automobil – impresivno, ali možda ne za idoliziranje.

Trenutno je nemoguće uopće zamisliti prave elitne hrvatske obitelji. Na temelju čega bi Hrvatska imala vodeću elitu s kalibrom kakav postoji na Harvardu? Hrvati su također izrazito neupućeni kada je u pitanju iskorištavanje meritokracije i tehnike, a nisu ni posebno radišni ili dosjetljivi. Svi ti čimbenici zajedno dovode do većega siromaštva, pogotovo s obzirom na to da je izvor današnjega prosperiteta u tehnici (ne turizmu). Dovoljno je uočiti da velika većina predmeta koje koristimo nije izrađena rukom nego su ih izradili strojevi. Preostali ljudski doprinos stvarnomu svijetu svake se godine smanjuje.

Susjedni Slovenci nemaju problema s iseljavanjem, bogatiji su od Hrvata, ali bili su bogatiji i prije 50 godina, kao i prije 100 godina, i ništa se nije uvelike promijenilo. Naravno, to ponovno nije specifično za Hrvatsku niti se ona po tomu ističe u lošem smislu. Ti su problemi sićušni u usporedbi s problemima s kakvima se suočavaju, primjerice, Somalija ili Pakistan.

Naslijeđe komunizma kao jedan od uzroka

3. Svjetsko gospodarstvo u određenoj je mjeri igra nulte sume. Iako Hrvati jesu krivi za dio svojih problema, raspodjela bogatstva u trenutnoj ekonomskoj paradigmi ne dopušta relativan uspon manje bogatih država, čiji bi ishod u konačnici spriječio želju za iseljenjem. Relativan, u kontekstu iseljavanja – gdje je jedino bitno tko je i koliko bolji – jer je sigurno da sveukupno bogatstvo još uvijek raste u velikom dijelu svijeta. Zamislimo scenarij u kojem se sve zemlje u razvoju odjednom specijaliziraju u tercijarnom i kvartarnom sektoru: tko će masovno, recimo, jeftino izrađivati elektronske čipove? Outsourcing industrije i poljoprivrede u interesu je bogatijih država (ako izuzmemo rizičnost takve strategije u kriznim razdobljima). U suprotnom, one bi izgubile moć koja proizlazi iz njihova položaja, a ovako mogu dobiti na ekonomskoj asimetriji.

Suvremena je Hrvatska naslijedila određeno stanje, koje je teško promijeniti, ali ne i nemoguće. U takvoj paradigmi nemoguće je imati univerzalna očekivanja kada po definiciji postoji hijerarhija. Povratna je sprega koja također ide protiv Hrvatske u okviru toga problema to što je ona u manje prikladnoj situaciji od Zapada baš i zbog iseljavanja, a iseljavanje se događa zbog navedenih uvjeta. Jedno potiče drugo i obrnuto. Osim sve većega poreznoga tereta uzrokovanoga nedostatkom radne snage, iseljavanje ima najveće posljedice kod gubitka najkvalitetnijega dijela pučanstva, koje u današnje vrijeme prati sve izraženiju Paretovu raspodjelu ljudskoga ekonomskoga doprinosa kao ishod automatizacije. Drugim riječima, sve su bitniji najsposobniji dijelovi društva, dok je njima najlakše otići.

Između ostaloga, uz druge države istočne Europe, Hrvatska je naslijedila štetne strukturne značajke prethodne komunističke vladavine u kojoj se razvoj prikladnih uvjeta za takve ljude strahovito gušio preraspodjelom resursa i nedostatkom poticaja za bilo kakav ekonomski doprinos. Takva praksa nastavit će se i dalje zbog utjecaja generacija koje su kulturno internalizirale te značajke.

Političke stranke su nemoćne

4. Političke stranke i političari na državnoj razini nemaju ovlasti i mogućnosti za preobrazbu sustava. Možda lokalni gradonačelnik nešto može promijeniti, ali to je zato što on doista ima moć odlučivanja u okviru svojih nadležnosti. Sve iznad njega zatrpano je u birokraciji kojoj trebaju godine i godine da izvede najmanju promjenu, a ako se promjena i osmisli, za njezinu provedbu nemoguće je osigurati potporu u Saboru. Sâm pokušaj popravljanja i otpetljavanja te birokracije trajat će dugo i za to će vrijeme nastati jednako toliko novih problema, barem ako se planira ostati u okviru sustava. Upravo zbog te impotencije, političke stranke nikada ne ispunjavaju svoja obećanja. Iako to ima stabilizirajući učinak na društvo, tu mu pozitivne strane prestaju. Istodobno političke stranke moraju razmišljati najdulje četiri godine unaprijed: bilo koja nepopularna promjena koja je dugoročno korisna zbacit će ih s njihova položaja – to je dodatno ograničenje njihove moći.

5. Političke se stranke zbog svojega brojnoga članstva teško mogu koordinirati. Možda zvuči radikalno, ali političari su ljudi, pa su, kao i svi ostali, zbunjeni, neusredotočeni i gledaju svoje interese. To naposljetku znači da im prijeti onaj isti, stari koordinacijski problem: uskladiti skupinu od više od 10 ljudi – na način da će se svi ponašati u skladu s određenim pravilima zbog istovjetnih „nesebičnih“ ciljeva, bez autoritarnoga vođe – teško je, a nakon 100 graniči s nemogućim.

Bilo tko tko je proveo neko vrijeme u političkim strankama zna da stranke imaju neprekidne unutarnje ratove za vodeće položaje i neslaganja oko metoda rada ili samih ciljeva. S obzirom na to da se i jedno i drugo može svesti na postizanje moći, političke stranke nisu ništa više nego način za uspon pojedinaca. Proučite ljude na sličnim položajima i vidjet ćete da u većini slučajeva ne postoji ozbiljne ambicije osim unaprjeđenja nekakvoga osobnoga položaja, što čini velik izazov odlučnima među njima koji ih pokušavaju uskladiti.

Štoviše, kombinacija neravnomjerne raspodjele informacija i pretpostavka da ljudi djeluju zbog vlastite koristi u svemu što rade središnji je razlog zašto problem koordinacije postoji. I ipak, iznenađujuće, svi nekako izgledaju organizirano. Na koji bi se drugi način moglo objasniti funkcioniranje države uopće? Nije teško pasti u zamku i pretpostaviti da su odlučni među njima i uspjeli. Ono što, u bîti, privlači i održava takve institucije želja je za penjanjem na njihovoj vlastitoj ljestvici – obično zbog već postojećega prestiža. Drugim riječima, postoji sustavna koordinacija koja filtrira određeno ponašanje i dopušta prostor za sukob interesa bez da ono ikada uništava sveobuhvatnu strukturu sustava. Sâm prestiž jedan je od alata za ovakvo usklađivanje: on osigurava da instituciji dolaze ljudi visokih sposobnosti s raznim specijalizacijama i, kako se aspekti njihova rada odražavaju na njihov status, imaju razloga surađivati jedni s drugima, barem na površini.

No, nedostatak takve organizacije je što, kao nenamjerni proizvod s arbitrarnim razvojem, to ne mora značiti da svi ti ljudi imaju „kožu u igri“ za dugoročno održavanje te institucije, odnosno postoji prekid veze između njezina interesa i interesa zaposlenika potaknut samim procesom njihova odabira i uvjetima prema kojima oni trebaju djelovati. Zato su uspješne stranke doslovno „sve iste“: u njima se okupljaju iste vrste ljudi, koje se tamo nalaze zbog filtra upravljačke institucije države. Ostali se pokušavaju svjesno koordinirati na temelju vlastitih uvjerenja i ne uspijevaju zato što im to, kao ljudima koji također djeluju zbog nekoga svjesnoga ili nesvjesnoga oblika osobne koristi, nije dovoljno da se usklade nasuprot nevidljivim institucionalnim zahtjevima, čak i ako su daleko bolji za njezinu stabilnost. Ideja da će u takvom stanju stranke poput HDZ-a biti sposobne ostvariti nekakvu urotu, ili otvoreno se među sobom dogovarati kako „krasti“ na nekoj važnijoj razini bez da se za to brzo sazna, zvuči u najmanju ruku smiješno. Ono što je potrebno za promjenu u ovom pogledu jest učiniti proces odabira za državnu službu svjesno blagotvornim, ali čini se da to nije moguće zbog nemogućnosti usklađivanja.

Decentralizacija moći i menadžerska klasa

Problem koordinacije najlakše je riješiti kada ga ne mora biti. Na primjer, ako jedna osoba ima legitimnu vlast, o ključnim rješenjima odlučuje ta jedna osoba i ima ovlasti za provedbu strukturnih promjena bez smetnje. Ali, ako smo „odlučili“ da takvih osoba ne će biti, a političari ne mogu donositi stvarne promjene, tko može? Pa – nitko.

Međutim, stavovi Hrvata i zakon opet su se neprekidno mijenjali kroz godine u određenom, predvidljivom smjeru. Nešto ipak mora imati konačnu odluku, nešto mora pokrenuti javnost da nagne političare da nešto i naprave. Kome se obratiti ako želimo promjenu?

6. Sustav koji smo preuzeli anarhičan je i s vremenom klizi ka raspadu. Ne vidi se tko vlada, a oni koji stvarno vladaju to ni sami ne znaju i ne snose odgovornost za svoje odluke, pa su odvojeni od ostatka društva. Moć je podijeljena među cijelom klasom ljudi na način da je ikakav plan nemoguće izvesti. Općenito govoreći, teži se sve manje održivim politikama i idejama.

Iako se skriva pod okriljem demokracije – koja je u svojem čišćem obliku sličnija autoritarnim sustavima – naš politički sustav organiziran je kao oligarhija mase, po uzoru na zapadne susjede. Tu vrstu oligarhije ne vode ni ratnici, ni kraljevi nego svećenici. Najveću moć nemaju bogataši i političari nego novinari, profesori, znanstvenici i ostali stručni, obrazovani radnici koji su dio homogene kulture medija i znanstvene zajednice sa središtem na sveučilištima. Razlog zašto je Harvard, kao najprestižnije sveučilište, najvažnija ustanova na svijetu taj je što smo obrazovanim ljudima već odavno odlučili podariti „zadnju riječ“ kao onima koji „znaju najbolje“. To je donekle imalo smisla do trenutka kada je moć ušla u igru i u potpunosti promijenila tržište ideja i vrstu ljudi koje nazivamo obrazovanima, učinivši da danas taj pojam ima klerikalno značenje. Bilo kojega političara ili milijardera, pa i skupinu njih, prestižna publikacija može uništiti, a ako ih promatrate kolektivno, zapravo je jasno i da raspolažu s daleko više resursa nego bilo kakvi milijarderi – raspolažu s financijama cijelih država, neizravno naravno, kao njezini zaposlenici i kulturni vođe. To je i razlog zašto u zabavi imamo bogataše zlikovce, ili zašto često gledamo njihovo demoniziranje – što bi zvučalo protuslovno ako bi oni bili najmoćniji stup društva – no nikada progresivnoga zlikovca koji pripada menadžerskoj klasi, bez da joj se eventualno ne opire.

„Spontana koordinacija“

Ono što je najzanimljivije je da je, usprkos velikomu broju aktera, ta skupina u potpunosti spontano koordinirana, pa prateći argument iz točke 5. možemo zaključiti da je cijeli politički sustav usmjeren da podupire njihov dosadašnji razvoj u obliku kakav postoji. To je i razlog zašto ni oni sami nemaju osjećaj vladanja. Na koji je način taj sustav nastao teško je dokučiti; čini se da ima raznih izvora, poput veze kršćanstva i liberalizma. No, jedno je jasno: njihovi su stavovi bez iznimke barem desetljeće unaprijed od ostatka javnosti, javnost upija njihove stavove. Krajnja moć odlučivanja o politici, ekonomiji i svemu ostalom pripada njima.

Američki politički mislilac Curtis Yarvin zapisao je o toj spontanoj koordinaciji sljedeće:

Na primjer: U 2021. godini, Harvard, Yale, [The New York] Times i [The Washington] Post na istoj su strani. Ako i postoji neke doktrinarne razlike između bilo koje od tih prestižnih američkih ustanova, one su toliko neopisive da bi ih jedino netko s Yalea mogao razaznati. (…)

U 1951. godini, Harvard, Yale, [The New York] Times i [The Washington] Post na istoj su strani. Ali Yale 1951. nije bio ni na približnoj istoj strani kao Yale u 2021. godini. Kada bismo mogli teleportirati bilo koji od ta dva Yalea u vrijeme onoga drugoga, oni bi jedan drugoga smatrali brlogom misaonoga zločina.

Dakle, nije stvar samo u tome da je svatko – ili barem, svatko cool – na istoj strani. Stvar je u tome da svi čitaju istu knjigu – jednakom brzinom. Nije ni čudno da svi seljaci vide urotu u svojoj (…) juhi. Uočite li skupinu jarkih crvenih točkica kako se kreću večernjim nebom u vašem smjeru, što ćete pomisliti da je to? Golubovi? Daljinski upravljani golubovi osvjetljeni laserima? Ponekad je i Occam zbunjen.“

(Yarvin je detaljnije objasnio taj koncept i motivaciju te klase ljudi u članku „BDH-OV Conflict“ i knjizi An Open Letter to Open-Minded Progressives.)

Iako postoji smjer u kojem se vlast pod njima razvija, njegova je korist s vremenom sve više nasumična zbog nedostatka svjesne strategije. Još je tragičnije da velik dio te dinamike potiču moda i klasni sukob.

Hrvatska: periferija carstva

Sve to ima veze s Hrvatskom zbog učinka curenja jer Hrvatska općenito zaostaje za tim trendovima, što i implicira ovisnost i nedostatak vlastite kontrole. Struja prati ovaj smjer: s najviših se akademskih krugova određena politika, ideja ili kultura proširi na američke profesore, političare, glumce i ostale, koji kroz medije i sveučilište prošire te ideje na višu srednju klasu. Oni te stavove dalje uklapaju u obrazovne ustanove na svim razinama. U tom koraku pridobili su i pozornost viših slojeva hrvatskoga društva, koji se žele modom odvojiti od plebejaca kao što su zaostali Thompsonovi obožavatelji. Isto kao što bi i svaki stanovnik rubnih dijelova Rimskoga Carstva jedva dočekao postati građaninom Rima, Hrvatska je jednako tako rubni dio američkoga carstva koji pokušava oponašati njegovo središte. Američka radnička klasa konačno krene prihvaćati nove stavove u trenutku kada su već ljudima s Harvarda postali dosadni, a u Hrvatskoj tek tada kreće korak širenja tih ideja u medijima.

Ono što je bitno primijetiti jest da ti moderni, cool stavovi dostižu sve temeljne sfere organizacije države. Ako je moderno imati socijalnu državu, imat ćemo je. Ako je moderno imati birokraciju, imat ćemo je. Ako je moderno zagovarati zelenu energiju, zagovarat ćemo je. A ako se krene aludirati na nešto drugo – posljedice će doći u obliku kakve dolaze Mađarskoj, Rusiji, Turskoj ili Brazilu. Alternativno, možete postati Sjeverna Koreja.

Ima li izlaza?

I tu dolazimo do realizacije: čak i da nekim čudom Hrvati žele radikalno promijeniti svoju državu, nikada to ne će moći dokle god je to u suprotnosti s trenutnom modom Amerike, za koju je promjena jednako malo vjerojatna. Hrvatska je bespomoćna zaustaviti trendove koji su veći od nje.

HDZ uopće ne zaslužuje da se o njemu govori jer je njegov utjecaj, uz sva ta ograničenja, krajnje marginalan. Gospodarsko se stanje može poboljšati, možda se možemo približiti Sloveniji (oko toga bi političke stranke nešto i mogle promijeniti), ali glavni razlog za iseljavanje Hrvata periferni je položaj Hrvatske u Europskoj uniji. Nikakve inkrementalne reforme ne će promijeniti stanje toliko da promijene putanju niti Hrvatske, niti SAD-a, niti EU, a alati koje Hrvatska ima na raspolaganju temeljeni su na ideji postepene reforme.

Zavaravati se imaginarnim krivcima ne će riješiti problem niti dovesti do njegova razumijevanja, dapače, samo stvara nepotreban nered i galamu u političkom diskursu koji čak i odvraća od pronalaska boljega rješenja, radilo se o rješenju za Hrvatsku ili rješenju za sustav koji je usvojila.

Autor

  • Marino Linić student je informatike na Sveučilištu u Rijeci. Uvjetovano znatiželjom, u slobodno vrijeme pokušava razvijati precizno razumijevanje svijeta kroz okvire ekonomije, psihologije, povijesti i epistemologije, uz česta skretanja na razvijanje u umjetnosti.

Podijelite objavu.