Subota, 8. siječnja 2022.

Jure Vujić: Hrvatska treba crpiti smjernice iz vlastite filozofske i političke tradicije14 min čitanja

Politolog Jure Vujić govori za Vokativ.hr o konzervativnoj revoluciji, populizmu, postliberalnom društvu i problemima političke desnice u Hrvatskoj.

Jure Vujić hrvatski je politolog, diplomat i pravnik. Diplomirao je pravo na pariškom sveučilištu Paris II (Université Panthéon Assas – Paris II) i član je Pariške odvjetničke komore. Kao prvi civilni polaznik, diplomirao je 2006. na Ratnoj školi Oružanih snaga RH „Ban Josip Jelačić“. Bavi se geopolitikom, geostrategijom i metapolitikom, o čemu piše za zagrebački Vijenac te pariške časopise Elements, Krisis, Geostrategie i dr. Objavio je velik broj knjiga na francuskom i hrvatskom jeziku, od kojih ističemo: Intelektualni terorizam – Heretički brevijar (2007.), Hrvatska i Mediteran: geopolitički aspekti (2008.), Un ailleurs européen (2011.), Rat svjetova: Euroazijanizam protiv atlantizma (2012.) i Konzervativna revolucija: od Weimara do danas (2020.).

KREŠIMIR DŽOIĆ: Krajem prošle godine izašla je Vaša nova knjiga o konzervativnoj revoluciji. O idejama konzervativne revolucije pisali ste i govorili više puta, kako u znanstvenim tako i popularnim medijima. U jednom od svojih članaka prije šest godina pozvali ste na konzervativnu revoluciju u Hrvatsku. Jeste li još uvijek istoga mišljenja, i što učiniti kako bi desnica u Hrvatskoj usvojila ideje konzervativne revolucije?

JURE VUJIĆ: Tekst na kojega se pozivate nije nikakav manifest ili apel nego prilog za raspravu oko mogućnosti pojave i utjecaja ideja  „konzervativne revolucije“ u Hrvatskoj, ukazujući na specifičnost suvremenoga konteksta akutne identitetske krize, pitanje demokratskoga deficita i oligarhizacije političke klase  u Europi, u kojoj se pojavio niz lijevih i desnih populističkih pokreta kao reakcija na te pojave. S druge strane, u Orbanovoj Mađarskoj provodi se novi politički eksperiment u obliku neliberalne demokracije, koja se suprotstavlja liberalnom obliku demokracije.

Konzervativna revolucija kao pojava nije monolitna već višeslojna, tako da ono što vrijedi za Poljsku ili Slovačku, u kojima je u primjeni model katoličke klerikalne konzervativne revolucije, ne vrijedi za druge europske zemlje, s drukčijom političkom kulturom i tradicijom.

U Hrvatskoj ne postoji organizirana politička struja takve vrste izuzev nekoliko pojedinaca i kružoka koji promiču ideje antiliberalne konzervativne revolucije. Iako smo također imali totalitarno komunističko iskustvo u prošlosti, Hrvatska nije poput Poljske ili Mađarske, u kojima postoje snažne desne nacionalističke i konzervativne političke tradicije. Uz izuzetak antikomunističkoga diskursa i patriotskoga neopravaškoga folklora, ne vidim velike razlike između današnje hrvatske liberalne ljevice i liberalne desnice, koje su zajedno prigrlile liberalnu demokraciju, kult ljudskih prava, slobodnotržišnu ideologiju i monetarizam, koji potkopavaju temelje tradicionalnoga svjetonazora i poimanja politike.

No, treba biti svjestan da su ideje jedno, a ljudski resursi drugo. Glavna zapreka osnaženju ideja konzervativne revolucije unutar hrvatskih nacionalnih snaga su, uz političko sektaštvo i fragmentaciju, upravo intelektualna potkapacitiranost te ograničeni postkomunistički, provincijalni kategorijalni aparat današnjega naraštaja zastupnika, političara i aktivista koji sebe nazivaju „desnicom“. Tzv. „domoljubna desnica“, koja je ujedno i liberalna, ostaje talac binarnoga navijačkoga mentalnoga sklopa izraženoga kroz sintagmu „mi ili oni“, kao i sterilnoga prepucavanja oko partizana i ustaša. S druge strane, katolička konzervativna desnica često ne razlikuje ispovjedaonicu od političke javne sfere, ili se bavi isključivo moralizacijom društva, istodobno podupirući tržišni fundamentalizam i korporacijske lobije koji razaraju kršćanske temelje hrvatskoga društva.

Držim da je prioritetno provesti generacijsku smjenu nužnu za izranjanje istinske desnice, ujedno konzervativne i revolucionarne, koja treba ponajprije deprovincijalizirati hrvatski nacionalni i državotvorni diskurs i smjestiti ga u širi kontekst europskoga geopolitičkoga i metapolitičkoga narativa.

Ne trebamo uvoziti strane političke modele

U Hrvatskoj je između dva svjetska rata postojala živa desna scena s mnogim autorima koji su kritično pisali i o kapitalizmu i o socijalizmu te promišljali potrebu pronalaska srednjega puta između ta dva sustava. O tom su tijekom posljednjega desetljeća Višeslav Aralica, Stipe Kljaić i Ivan Macut objavili nekoliko knjiga i znanstvenih radova. Kolike su sličnosti ili razlike između tih ideja i ideja njemačke Konzervativne revolucije iz međuraća?    

U Hrvatskoj se tada iskristalizirala idejna, filozofska i politička matrica hrvatskoga konzervatizma, a nositelji tih težnji bili su Ivo Pilar, Milan pl. Šufflay, Vinko Krišković, Julije Makanec, Kerubin Šegvić, Filip Lukas, Tias Mortigjija, Milivoj Magdić, Vilko Rieger, i dr. Oni su već tada razmišljali o nužnosti konzervativne revolucije u okviru velikoeuropskoga nacionalizma. Zbog toga bi Hrvatska trebala crpiti smjernice iz vlastite filozofske i političke tradicije. U njoj se konzervativna revolucija otkriva kao stremljenje koje onkraj socijalističkoga kolektivizma i kapitalističkoga individualizma, kao dvojice braće blizanaca, promiče ideju duhovne preobrazbe, obranu europskoga identiteta, rehabilitaciju politike kao umijeća upravljanja koje artikulira načela Imperium, Auctoritas, Civitas. Ona je za načelo izravne i sudioničke demokracije, za poštivanje kulturnih različitosti te ideju organicističkoga i solidarnoga društva nasuprot partitokratskoj demokraciji, ekonomizmu i materijalističkoj viziji svijeta koji danas prevladavaju.

Riječ je o metapolitičkom pristupu koji nastoji izgraditi nove koncepte i vizije svijeta na temelju vlastite tradicije i preko iskonske revolucije ideja i unutarnjih preobražaja. Uvoz stranih političkih modela često je tijekom povijesti bio poguban za hrvatski narod, bilo da je riječ o boljševičkom internacionalizmu, austro-ugarskom monarhizmu ili južnoslavenskom federalizmu. Ti su modeli propali zbog konstruktivističke, umjetne naravi i zbog nepoštivanja povijesnoga hrvatskoga državnoga kontinuiteta. Tako i u slučaju pretpostavljene konzervativne revolucije u Hrvatskoj treba voditi računa o tome da se izbjegne oponašanje poljskoga, anglosaksonskoga ili bilo kojeg drugoga neokonzervatizma.

Što se tiče tradicije, naravno, tradiciju ne treba samo baštiniti već i revitalizirati kao aktivnu stvaralačku snagu, idejno stremljenje koje se generacijski prenosi u smislu same te riječi tradere, žive tradicije.

Nakon velike povijesne prekretnice 1945. godine i skoro polustoljetne komunističke vlasti u Hrvatskoj, desni pokret u našoj zemlji mora se zapravo iznova izgraditi. Vezano uz to, vidite li na hrvatskoj političkoj sceni nekakve pomake na bolje?

Ne bih bio pošten kada bih rekao da nema pozitivnih pomaka. Od 1990-ih nadalje, s ostvarenjem samostalne države, otvoren je prostor za slobodnije izražavanje i cirkuliranje raznih ideja, pa su se tako i ideje konzervativne revolucije, nacionalizma, tradicionalizma, i konzervatizma djelomično zaprimile i usidrile u društvu, iako naravno ne dovoljno na sveučilištima i u kulturnoj sferi, gdje je opstao monopol lijevo-liberalne kulturne hegemonije.

Što se tiče elita, ne treba zaboraviti da se 1945. dogodio svojevrsni kulturocid i aristocid u Hrvatskoj, kao duboki demografski i generacijski rez s likvidacijom intelektualnoga građanskoga sloja. I danas još uvijek trpimo posljedica toga. S druge strane, 1990-ih je unatoč pozitivnomu domoljubnomu naboju i državotvornom osvješćivanju izostala potrebna smjena bivših elita, pripadnika jugoslavenske nomenklature, koji su zadržali poluge moći u medijima i kulturi te se vješto reciklirali u liberalne demokrate.

Zanimljivo je ustanoviti da je u Hrvatskoj radikalna ljevica kritičnija prema liberalnoj demokraciji i neoliberalizmu nego hrvatska desnica, čiji je najveći ideološki doseg upravo anglosaksonski model tržišne liberalne demokracije, naravno, uz formalni konzervativni svjetonazor. Hrvatska patriotska i konzervativna desnica talac su klasične zamke anti-totalitarnoga diskursa, koji legitimira monopol atlantističkoga, tržišnoga oblika demokracije. Povijest poznaje i druge, europske modele demokracije poput izravne, sudioničke i korporativističke demokracije. Nazivati se antiglobalistima, a nastavljati podupirati dužničku monetarističku politiku MMF-a, WTO-a i dr., prozivati Soroša i ujedno citirati Hannah Arendt, Karla Poppera i Friedricha Hayeka – koji na filozofskoj razini legitimiraju model „otvorenoga društva“ – šizofrenija je ili potpuna nekonzistentnost.

Kraj ili preobrazba liberalizma? 

Na Zapadu se sve više raspravlja o neuspjehu liberalizma, a knjiga Patricka Deneena koja progovara o tome nedavno je objavljena i na hrvatskom jeziku. U kolikoj je mjeri danas, po Vašem mišljenju, stabilan liberalni poredak na Zapadu? Jesu li pojave poput Brexita, Orbanove vladavine u Mađarskoj i izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a izazvale ozbiljan potres ili predstavljaju tek neznatnu ugrozu za vladajuće liberale?

Patrick Deneen zapravo ukazuje na proturječnosti samoga liberalizma i njegove nedostatke u izvanrednim situacijama, ali ne predviđa njegov kraj. Današnji diskurs o postliberalizmu pokazuje da liberalizam i kapitalizam posjeduju moć preobrazbe u određenim kriznim situacijama kako bi opstali u svojstvu dominantnoga ideološkoga sustava. Stoga je naivno pomisliti da aktualna uvođenje određenih suverenističkih mjera u kontekstu pandemije koronavirusa – poput zatvaranja ili čvršćega nadzora granica, državnoga intervencionizma u gospodarskoj i zdravstvenoj sferi – navješćuju kraj liberalne države i radikalno skretanje u drugi oblik države ili društva.

Stvarnost je drukčija: liberalna država na svjetskoj razini postaje sredstvo globalne biopolitike koja pod paradigmom „velikoga reseta“ i „digitalne revolucije“ nastoji uvesti ne samo novi oblik biopolitičke domestifikacije nego i agendu nove političke, kulturne i društvene antropologije. Naime, biopolitička vladavina ne treba ideološke narative za motiviranje ili pridobivanje pasivnoga pristanka masa.

S druge strane, treba biti svjestan da liberalna država nikad ni nije isključivala totalitarne modele, poput „meke“ i „tvrde“ represije prema disidentima i protivnicima, dok je izvanredna situaciju u obliku pandemije omogućila primjenu mjera nadzora koje nalikuju na orvelijansku distopiju, na najgori vrstu totalitarizma. Na djelu je proces „patologizacije“ političkih neistomišljenika, koje treba odstraniti, neutralizirati, izolirati i resocijalizirati. Naime, paradoksalno je da je strah od koronavirusa uspio tamo gdje su propali svi alterglobalistički, antisistemski i antikapitalistički pokreti: blokada globaliziranoga gospodarskoga sustava, zaustavljanje slobodnoga protoka ljudi i roba, slom financijskih tržišta, ali ujedno i neutralizacija otpora, koji je sveden na nadzirani Facebook-aktivizam.

‘Populizam treba elite’

Desni populizam na Zapadu se doživljava kao svojevrsni bauk. Neki politolozi, poput Jana Wernera Mullera, smatraju ga prijetnjom demokraciji. No, žele li stranke i pojedinci koje se trpa u taj koš zaista zamijeniti liberalnu demokraciju?

Pojavu suvremenoga populizma treba sagledavati u kontekstu uspona novih antisistemskih političkih snaga i preoblikovanja političkoga života u parlamentarnim demokracijama. Nakon referenduma o Brexitu i Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima u SAD-u proces diskreditiranja i demonizacije populizma znatno se pojačao. Porast društvenoga nezadovoljstva širokih slojeva naroda, pobuna „žutih prsluka“ u Francuskoj, izborne pobjede populističkih i suverenističkih pokreta diljem Europe, društvene su i političke realnosti koje se ne mogu redukcionistički promatrati ili paušalno prikazivati kao marginalne pojave, kao stigmatizirane „fašističke“ prijetnje za demokraciju.

Desni i lijevi populizam treba tumačiti kao suvremenu pobunu naroda protiv elita. U većini slučajeva, populizam je, zbog pomanjkanja konzistentnoga alternativnoga modela društva, više metoda nego rješenje. Unatoč oštroj kritici upućenoj elitama, populizam nikada nije bio „elitofobična“ pojava u smislu da bi odbacivao svaki oblik suradnje s elitama. Kao takav, populizam je dobar korektiv epistemološke i funkcionalne korupcije izopačenih elita.

Zapravo, i sâm populizam treba elitu, a moglo bi se reći da je upravo taj odnos između populista i elita glavni nedostatak i slabost populističkih pokreta. Naime, kada se isključivo ograničava na kritiku elita i na mobilizaciju prosvjednih slojeva naroda, često se udaljuje od sustavnoga, umreženoga, širega okupljanja i oblikovanja alternativnoga modela društva i modela upravljanja. Zbog toga je jedan od najvećih izazova populizma kapacitet „narodnoga bloka“ da generira novu političku, intelektualnu i gospodarsku elitu koja bi bila u stanju zamijeniti stare, istrošene i korumpirane elite te preuzeti poluge moći u državi i njezinim ustanovama.

Suvremeno doba često se uspoređuje s Weimarskom republikom, koja je poslije svojega okončanja bila označena kao neuspješna, slaba i dekadentna. Američki katolički kolumnist Ross Douthat cijelo moderno zapadno društvo proglašava dekadentnim, tvrdeći da ono u kulturnom, gospodarskom, pa i tehničkom pogledu stagnira. Postoje li zbilja razlozi da se moderno zapadno društvo označi kao umorno i malaksalo?

Apsolutno. Jednom je prilikom ruski književnik Eduard Limonov zapisao „suvremeni Zapad je velika umobolnica“, velika bolnica u kojoj se upravlja s bolesnicima pod sedativima i antidepresivima. Treba imati na umu da, kada govorimo o Zapadu, zapravo govorimo o izopačenom obliku Europe. Trenutno je Zapad zapravo slika svijeta ekstremnoga Zapada, koji nije ništa drugo nego već izopačena slika duhovnoga Zapada koji je tijekom 16. stoljeća, s prodorom humanističkoga i protestantskoga tumačenja svijeta i borbe protiv kršćanske renesanse i platonizma, iznjedrio prosvjetiteljstvo pod utjecajem engleskoga empirizma i liberalnoga pozitivizma. To je bilo doba kada se, s procesom sekularizacije, individualizacije i iznutra rastvara duhovnost, politiku, kulturu i etiku. Tada Europa prihvaća put modernosti i ekstremnoga Zapada, put svjetonazorske individualističke fragmentacije i tržišne idolatrije.

Zapadni svijet zgraža se i bori protiv istočnjačkoga vjerskoga fundamentalizma, a šizofreno prihvaća pravila igre ekstremnoga Zapada, koji promiče sekularizirani tržišni monoteizam na globalnoj razini, koji sâm proizvodi kolosijek siromaštva i etno-konfesionalni radikalizam.

Danas Zapad obuhvaća sve gospodarski razvijene, industrijalizirane i modernizirane zemlje svijeta, uključujući i Japan, Južnu Koreju, Tajvan, Australiju, kao i bivše komunističke zemlje. U tom smislu, Zapad danas ne čini jednu homogenu zemljopisnu cjelinu nego jednu misaonu, transnacionalnu kategoriju koja nadilazi nacionalne, etničke i vjerske posebnosti. Mogli bismo reći da Zapadu pripada sve što čini „zapadnjaštvo“ u načinu mišljenja i ponašanja, u društvenoj, gospodarskoj i političkoj sferi: tržišna demokracija, naslijeđe prosvjetiteljstva, individualizam, idolatrija tehno-znanosti, racionalizam, potrošačko društvo i sekularizacija.

Međutim, unatoč toj dekadenciji Zapada, ne mislim da treba pasivno i kontemplativno čekati spasonosni Ragnarök ili kraj tisućljetnoga Mračnoga doba (Kali Yuga) nego se aktivno i odgovorno suočiti s nihilističkim snagama.

Pandemija i kriza liberalizma

Velik dio pripadnika hrvatske desnice danas zagovara tržišne reforme i neuplitanje države u gospodarske procese. Vi ste na neki način „crna ovca“ s obzirom da ste u više navrata vrlo kritički pisali o kapitalizmu. Je li danas za hrvatsku desnicu zbilja nužno usvojiti liberalnu ekonomsku politiku, ili?

Ne znam jesam li u položaju „crne ovce“ jer se ne smatram pripadnikom hrvatske liberalne desnice, ali mislim da je u tom slučaju, u odnosu na njih, bolje biti „crna ovca“ nego korisni idiot lijevo-liberalnoga sustava. Ne niječem vrijednosti tržišta, no ne prihvaćam tržište kao krajnji model društvene organizacije, isto kao što nisam ni apologet bilo kojega oblika etatizma ili dirigizma. Ono što je vidljivo na političkoj sceni jest da su ideologija tržišta i neoliberalizam uzdrmali cijelu ideološku tradiciju kako ljevice, tako i desnice, te da su onemogućili nastanak alternativnoga netržišnoga društvenoga i gospodarskoga modela.

Također, treba reći da je pandemija koronavirusa, paradoksalno, razotkrila pravo lice i sve nedostatke liberalnoga modela gospodarstva. Zdravstvena i gospodarska kriza preko noći su urušili tržišnu dinamiku i razmjenu (zbog zatvaranja granica za slobodan protok roba i ljudi) te doveli do debakla i raspada arogantne liberalne ideologije i tržišnih fundamentalista, koji danas bestidno traže pomoć i intervenciju države u spašavanju gospodarstva.

I za kraj, jedno pitanje vezano uz politička zbivanja. Posljednji parlamentarni i lokalni izbori ponovno su pokazali veliku HDZ-ovu moć, koje nisu poljuljale ni brojne afere te loše gospodarsko stanje u zemlji. I sami ste svojedobno sudjelovali u političkim procesima kroz Hrvatske suvereniste, pa nas zanima koliko je po Vašem mišljenju smisleno baviti se politikom u uvjetima takve HDZ-ove političke hegemonije, kako desnica uopće može u takvim uvjetima ostvariti neki uspjeh?

U ovakvom stanju, s neartikuliranom i trgovačkom sistemskom desnicom, gotovo da nema nikakvoga smisla sudjelovati, ali mislim da ipak treba probati kako bi se imalo bolji uvid u unutarnju parlamentarnu politiku i stranačku dinamiku. Radikalne poteze i suštinske promjene u društvu, gospodarstvu i politici gotovo je nemoguće provesti zbog kapilarne korupcije i postojećega klijentelističkoga partitokratskoga sustava, ali i zbog općega sluganskoga mentalnoga sklopa. Pored ove političke močvare, istinska desnica treba održati nepokolebljivu volju i ustrajati u dugoročnom, ali zasigurno plodonosnom radu na ideološkom bojištu (kroz kulturu, studentski aktivizam na sveučilištima, medije…) te nastojati stvarati strukturne preduvjete za jače europsko umrežavanje i djelovanje.

Podijelite objavu.

Leave A Reply