Nedjelja, 7. kolovoza 2022.

Kako ne objasniti fašizam8 min čitanja

Jason Stanley, Kako funkcionira fašizam: politika „mi protiv njih“, 24 sata d.o.o., Zagreb, 2018.

Poput bombe odjeknula je Trumpova pobjeda na predsjedničkim izborima 2016. i izazvala dubok nemir u establishmentu. Ubrzo je uslijedila prava poplava knjiga koje se bave fenomenom Trumpa i pokušavaju otkriti uzroke i posljedice tzv. trumpizma. Otvorilo se tržište za liberalne intelektualce, koji su tužaljkama o skorašnjem krahu demokracije i Trumpovoj prijetnji spremno hranili puk.1

U brojnim slučajevima Trumpov uspjeh pokušavao se objasniti kao (kvazi)fašistička autoritarna platforma nalik onima „popularnima“ u Europi tijekom 1920-ih i 1930-ih. Američki portal Vox intervjuirao je neke od vodećih stručnjaka za fašizam s engleskoga govornoga područja, i svi su bili suglasni u ocjeni da su takve optužbe promašene te da Trump u ideološkom smislu nije fašist. Fašizam je prišivka koja se često lijepi svakomu desnomu od centra, a kao analitički pojam u javnom diskursu gotovo je besmislen.

Jedan od primjera takve prakse knjiga je američkoga filozofa Jasona Stanleya Kako funkcionira fašizam. Bitno je napomenuti da Jason Stanley nije povjesničar, ni politolog. Njegova stručnost je filozofija jezika, a upamćen je po knjizi koja se bavi funkcioniranjem propagande.2 Naravno, nedostatak stručnosti u nekom polju ne znači da autor ne može suvislo opisati neki fenomen, niti znači da mu je zabranjeno pisati o tome, no ovdje je u pitanju vrlo manjkava knjiga.

Donald Trump – fašist?

Iako se knjiga ne bavi izravno Trumpom, posve je jasno da se Trumpa pokušava strpati u koš s europskom radikalno desnom politikom iz 1930-ih godina. Stanley u knjizi pokušava prikazati opće značajke fašizma te pokazati kako fašizam djeluje u praksi. Knjiga bi trebala biti svojevrsni vodič za prepoznavanje znakova fašizma.

Stanleyeva je obrada fenomena fašizma preširoka da bi imala ikakvoga smisla, a eklektičko uzimanje raznih primjera iz povijesti samo doprinosi konfuziji, kao primjerice pri trpanju Konfederacije, američkoga republikanskoga parlamentarca Paula Ryana, indijskih nacionalista i Adolfa Hitlera u isti koš.

Problem definicije fašizma

Prvi problem na koji ćemo naići čitajući knjigu nedostatak je konkretne definicije fašizma. Tako nailazimo na definiciju da je fašizam „ultranacionalizam svake vrste u kojem je nacija predstavljena likom autoritarnog vođe koji govori u ime nacije“ (str. 11), ili da je „najočitiji simbol fašističke politike podjela populacije na ‘nas’ i ‘njih’“ (str. 12).

Problem s prvom definicijom, iako je na prvi pogled vrlo korisna kao analitičko sredstvo, u tome je što ju autor razvodnjava raspravljajući o fenomenima koji nemaju puno veze s njom. Poprilično je teško dokučiti kako je Konfederacija bila ultranacionalistička, ili kako je točno njezin predsjednik bio jedini „govornik u ime nacije“. Kako se u tu definiciju uklapa tzv. pokret za muška prava još je teže objašnjivo.

 

S druge strane, podjela pučanstva na „nas“ i „njih“ sastavni je dio svake politike, a retorika prema kojoj su članovi protivničke skupine nesposobni, glupi ili nešto treće neizbježan je dio političkoga pejzaža. Trumpova protivnica Hillary Clinton u jednom je svojem govoru polovicu Trumpovih pristaša nazvala „košarom bijednika“. Svaki političar na ovaj ili onaj način baca blato na one koji podupiru njegova protivnika.

Sedam značajki fašizma koje to nisu

Umjesto konkretne definicije fašizma, Stanley čitateljima nudi sedam značajki fašizma. To su mitska prošlost, propaganda, antiintelektualizam, nestvarnost, hijerarhija, zakon i red te seksualna tjeskoba. Te značajke ili su potpuno nejasne ili ne mogu biti dio isključivo fašističke politike.

Primjerice, pozivanje na slavnu prošlost ili pojedine epizode iz prošlosti nije značajka samo fašističke politike. Kratkim upoznavanjem s marksističkom literaturom došlo bi se do pojma primitivnoga komunizma, društvenoga razdoblja za koje su komunisti smatrali da nalikuje njihovu idealu. U tom, primitivnom komunizmu, za koji su Marx i Engels vjerovali da je svojstven većini pretežno sakupljačkih društava, koncept privatnoga vlasništva nije postojao. Razni libertarijanski teoretičari tražili su primjer uspješnoga libertarijanskoga modela u povijesti, navodeći kao primjer srednjovjekovni Island, čija je društvena i politička organizacija po njihovu mišljenju nalikovala krajnjemu cilju libertarijanizma. Povijest je puna pokreta i pojedinaca koji su prošlost predstavljali u boljem svjetlu i pozivali na povratak starih vrijednosti.

Jedna od učestalih optužbi koja se upućuje fašizmu jest antiintelektualizam. Stanley, tako, tvrdi da jednu od bitnih značajki fašizma čine napadi na učene ustanove i ljude te skepsa prema obrazovanju. Umjesto analize razloga zašto određeni radikalno desni pokreti postaju popularniji, sve se lakonski objašnjava s dvije riječi: ljudska glupost. Kako je pokazao A. James Gregor u svojoj studiji o talijanskim fašističkim intelektualcima, većina je pristupila fašističkomu pokretu ne zato što su bili grubijani željni ispuniti svoje divlje, primordijalne nagone nego zato što su iskreno vjerovali da je društvu potrebna dubinska, revolucionarna promjena.3 Stanleyeva teza ne objašnjava zašto su radikalno desne ideologije privukle, među ostalima, neke od najuglednijih intelektualaca međuratnoga razdoblja: Giovannija Papinija, Roberta Michelsa, Martina Heideggera, Carla Scmitta, Ludwiga Klagesa, Mircea Eliadea, Wyndhama Lewisa, Ezru Pounda, i dr. Slagali se ili ne s tim ideologijama, postoje razlozi zašto uspijevaju i zašto naposljetku imaju pristaše.

Obrana vladajuće klase

Krajnji cilj Stanleyeve obrane ustanova visokoga obrazovanja nije spašavanje objektivnosti nego postavljanje na pijedestal nepogrješivosti klase koja dominira sveučilištima, a kojoj i sâm pripada. Njihovi bi se stavovi, po njemu, morali preuzimati kao samorazumljivi, a svaka kritika odraz je iracionalnosti i barbarizma. To objašnjenje, naravno, ne govori da su sveučilišta mikrokozmos u kojem često dominiraju lijeve ideologije i da kritičari s razlogom tvrde da se iza paravana tzv. objektivnosti i intelektualnosti zapravo kriju radikalne ideje.

Vrhunac apsurda poglavlje je o seksualnoj tjeskobi. Stanley vjeruje da strah od nečistoće proganja i pogoni svaku autoritarnu ličnost, pa ona ima nesavladivu potrebu zavirivati u tuđi krevet. To je poglavlje samo iznova zapakirani uradak Wilhelma Reicha, austrijskoga psihoanalitičara koji je 1933. pokušao objasniti fašizam kao odraz potiskivanja seksualnih nagona, tvrdeći da šire osnove fašizma leže u obiteljskom odgoju.4 Iako ne citira Reicha, Stanley ponavlja ono što je zapisano još prije 80 godina: svi koji gaje konzervativne društvene poglede ili se protive seksualnom libertinizmu zapravo su prikriveni fašisti.

Fašisti svuda oko nas

Tko su onda fašisti? Po Stanleyu, svi koji su desno od centra. Kao primjer fašizma on predstavlja Konfederaciju, internetske trolove, Richarda Nixona, Donalda Trumpa, evangeličko kršćanstvo, pokret za muška prava, patrijarhiju, a usput i Hitlera i Mussolinija. U tako smiješanom gulašu nije jasno gdje počinje i završava fašizam.

Knjiga Kako funkcionira fašizam, dakle, nije ozbiljna analiza nego samo jeftina polemika namijenjena brzoj zaradi i instant slavi. Tomu svjedoči činjenica da u knjizi nema referenci na literaturu o fašizmu osim pozivanja na Hannu Arendt i Rogera Griffina. One koje zanima bolja i objektivnija analiza fašizma mogu u knjižnicama i knjižarama naći djela Ernsta Noltea i Roberta Paxtona.5

Borislav Ristić dobro je primijetio da je izbor Donalda Trumpa izazvao svojevrsnu pomutnju jer liberalne elite nisu mogle i htjele razumjeti kako je taj čovjek uspio doći na vlast. Činilo se da je predsjednička fotelja osigurana za Hillary Clinton, a da je Trump samo prolazni kicoš. Teorije urote, nabacivanje blatom i vjerovanje neprovjerenim glasinama postale su široko prihvaćen model komunikacije „racionalnih“ elita.  I sam Stanley podlegao je toj ludosti, pa na jednom mjestu u knjizi oštro napada slobodu govora kao liberalno načelo te umjesto toga promiče „benignu“ cenzuru i ograničenje slobode izražavanja. Za određene zagovornike liberalizma niti autoritarnost nije strana dokle god sprječava dolazak „neopranih“ masa i ideologa na vlast.

Podijelite objavu.

Leave A Reply