Ovaj ogled pročitan je 5. travnja 2021. u emisiji “Diagnosis” na Trećem programu Hrvatskoga radija.
Razorne moći novih tehničkih dostignuća moderni je čovjek postao svjestan tijekom Prvoga svjetskoga rata: zračna bombardiranja, tenkovsko ratovanje i bojni otrovi ostavili su neizbrisiv trag na europskom kontinentu, a nakon rata poslužili su kao nadahnuće za čitav niz antiratnih književnih djela, ali i kritičkih promišljanja o modernoj tehnici. Stravična iskustva rovovskih borbi i smrtonosnih bojnih otrova bila su, među ostalima, poticaj i mladomu engleskomu književniku i filologu Johnu Ronaldu Reuelu Tolkienu da stvori jedan od najdojmljivijih književnih opisa Zla. Glavni je negativac Tolkienove sage o Međuzemlju upravo tehnika: u središtu radnje je Jedinstveni prsten, zapravo sredstvo, alat pomoću kojega njegov tvorac Sauron želi ovladati Međuzemljem; čarobnjak Saruman naređuje uništavanje drevnih šuma kako bi zadovoljio potrebe svoje ratne industrije u Isengardu; sile zla primjenjuju svojevrsnu genetsku manipulaciju kako bi stvorili nove borce za svoje ratne pohode…[1] Svijetu tehnike i „volje za moć“ Tolkien je, kao uvjereni konzervativac, suprotstavio tradicionalno seosko društvo Shirea u kojem teško možemo uočiti tehniku sofisticiraniju od pluga ili čajnika.
No, poratne su godine isto tako iznjedrile i jedan posve drukčiji konzervativni pogled na modernu tehniku i njezine mogućnosti, pogled koji s uobičajenim konzervativnim zazorom od tehničkih novína – poput onoga Tolkienova – nema baš ništa zajedničkoga. Osobitu su ulogu u oblikovanju toga „reakcionarnoga modernizma“, kako ga je nazvao američki povjesničar Jeffrey Herf, imali dvojica njemačkih mislioca: Oswald Spengler (1880.–1936.) i Ernst Jünger (1895.–1998.).[2] Spengler i Jünger, obojica u međuraću pripadnici intelektualnoga pokreta koji danas poznajemo pod imenom „konzervativne revolucije“, svojim su pisanjima o nastupajućem „dobu tehnike“ znatno utjecali i na neka od važnih suvremenih metapolitičkih razmatranja o suodnosu tehnike s tradicijom i modernošću.
Faustovski čovjek i moderna tehnika
Prvi svezak Spenglerova monumentalnoga djela Propast Zapada (Der Untergang des Abendlandes) izašao je iz tiska 1918. godine, baš na vrijeme da zajaši na valu pesimizma koji je njemačku javnost zahvatio uslijed ratnoga poraza te da tom pesimizmu podari i dublje, filozofsko utemeljenje. Spenglerova filozofija povijesti sastoji se u promišljanju devet povijesnih visokih kultura, njihovih temeljnih značajki te zakonitosti koje su ih vodile od utemeljenja do konačnoga nestanka s povijesne pozornice. Suvremeni Europljani pripadnici su zapadne ili faustovske kulture, koja je nastala oko 10. stoljeća u Zapadnoj Europi na ostatcima starije apolonske (tj. grčko-rimske) i pod velikim utjecajem magijske (tj. semitske) kulture. Faustovska se kultura trenutno nalazi u svojem najrazvijenijem, ali ujedno i posljednjem razdoblju, koje Spengler naziva civilizacijom. Glavne su osobine faustovskoga čovjeka njegova aktivnost, želja za ovladavanjem svijetom oko sebe i težnja k beskonačnom. Te su osobine faustovskomu čovjeku podarile neslućene razmjere tehničkoga razvitka i dovele ga u položaj planetarne prevlasti, ali, kao što ćemo vidjeti poslije, jednako tako predstavljaju i klicu njegove propasti.
Posebnu je pozornosti filozofiji tehnike Spengler posvetio u eseju koji je pod naslovom Čovjek i tehnika (Der Mensch und die Technik) objavio 1931. godine. U toj nevelikoj knjizi njemački mislilac okreće se promišljanjima pojave tehnike u prapovijesti i njezinom postupnom prodiranju u sve predjele ljudskoga života. Spengler pritom, bitno je naglasiti, tehniku ne shvaća samo u užem značenju riječi, kao mehaničke uređaje, nego i u značenju vještina, umijeća koje čovjek razvija i rabi u svrhu ostvarenja svojih ciljeva.[3]
Spengler tehniku ne shvaća samo u užem značenju riječi, kao mehaničke uređaje, nego i u značenju vještina, umijeća koje čovjek razvija i rabi u svrhu ostvarenja svojih ciljeva.
Godinu nakon izlaska Spenglerova eseja o tehnici, Ernst Jünger objavio je djelo Radnik: Vladavina i lik (Der Arbeiter: Herrschaft und Gestalt, 1932.). Riječ je o Jüngerovu iščitavanju znakova vremena koje dolazi, u kojem će sustav liberalne demokracije zamijeniti totalitarni poredak, a Građanina zamijeniti Radnik. Ključnu će ulogu u tom postupku uspostave novoga poretka imati moderna tehnika i odnos koji će Radnik zauzeti prema njoj. Eponimni lik Radnika, u tom smislu, nije moguće ograničiti na industrijskoga radnika, proletera, nego on označava jedan općenit novi soj čovjeka, čovjeka koji posjeduje „volju za moć“ i spreman je biti djelatnim sudionikom u „totalnoj mobilizaciji“ i pokoravanju svijeta.[4]
Dok je Jüngerova analiza „doba tehnike“ pretežno orijentirana na sadašnjost i budućnost, Spengler pokušava razotkriti i njezinu prošlost, dokučiti uzroke krize u kojoj se suvremeni čovjek faustovske civilizacije nalazi. Starije su kulture, poput apolonske i magijske – piše Spengler – pomoću tehnike koristile snage prirode kako bi ostvarile neke ciljeve, dok faustovska tehnika „navaljuje na prirodu“, ona želi njome ovladati.[5] Pasivni pristup starijih kultura faustovska je kultura zamijenila aktivnim. Znanje faustovskoga čovjeka, tako, nije teorijsko znanje nego praktično znanje: „Čitav svijet rastvoriti kao dinamički sistem, egzaktno, matematički postavljeno i eksperimentalno sve do zadnjih uzroka i u brojke uokviriti, tako da čovjek njime može ovladati – to razlikuje taj povratak prirodi od svakog drugog. Znanje je vrlina – vjerovali su to i Konfucije, Buddha i Sokrat. Znanje je moć – to ima smisla samo unutar evropsko-američke civilizacije.“[6]
U središtu toga poduhvata ovladavanja prirodom nalazi se – stroj. Spengler je zamijetio da se onkraj svakidašnjega, praktičnoga značenja koje pridajemo tom mehaničkom uređaju kriju njegovi religiozni korijeni i apokaliptična budućnost. Srednjovjekovni redovnici, prvi znanstvenici faustovske kulture, pokušavajući pronaći način da izgrade perpetuum mobile – savršeni stroj – zapravo su „otimali Bogu njegovu tajnu“, želeći mu oduzeti svemoćnost koju je posjedovao.[7] „To bi bila – zapisao je Spengler – konačna pobjeda nad Bogom ili prirodom – deus sive natura – maleni samostvoreni svijet koji se kao i veliki kreće vlastitom silom i sluša samo čovjekovu zapovijed. Sam izgraditi svijet, sam biti Bog – to je faustovski san izumitelja iz kojega su potekli svi nacrti strojeva i koji su se što je moguće više približavali nedostižnom cilju perpetuum mobile.“[8] Lik doktora Fausta, renesansnoga učenjaka koji prodaje dušu vragu kako bi stekao neograničeno znanje i moć nad svijetom, simbol je upravo tako shvaćene zapadnjačke izdaje Boga.
No, u tom je svojem pohodu faustovski čovjek zaboravio da ipak nije sveznajuće biće. Izumitelj ne zna kakve će biti posljedice njegova izuma, ne može ih predvidjeti. A kada bi znao za buduće razorne posljedice svojega djela, pita se Spengler, bi li ga izumitelj uništio?[9] Drugi je svjetski rat, koji Spengler nije doživio, na to pitanje odgovorio ciničnije i izravnije nego što je i sâm njemački filozof mogao zamisliti.
Moderna tehnika prestaje biti pukim objektom tehničke civilizacije, preuzimajući na sebe ulogu njezina subjekta: čovjek i tehnika zamjenjuju uloge.
Kao što se faustovski čovjek odmetnuo od svojega nebeskoga Stvoritelja, tako se i stroj, zamišljen isprva kao „mali kozmos koji se pokorava još samo čovjekovoj volji“, odmetnuo od svojega faustovskoga stvoritelja. Puno prije nego što je u punini pokazao svoju razornu moć, stroj je polako počeo ovladavati nad svijetom ljudi. Moderna tehnika prestaje biti pukim objektom tehničke civilizacije, preuzimajući na sebe ulogu njezina subjekta: čovjek i tehnika zamjenjuju uloge. „Gospodar svijeta postaje robom stroja. On prisiljava njega, nas, bez iznimke, htjeli mi to znati ili ne, na kretanje u smjeru njegova puta. Paloga pobjednika bijesna zaprega vuče u smrt.“[10] Što se zapravo dogodilo? Izum parnoga stroja i industrijska revolucija doveli su do potražnje za novom ljudskom radnom snagom koja bi opsluživala strojeve.[11] Tehnika je od Zapada počela naplaćivati danak u krvi.
Tehnika nije neutralna
Slično Spengleru, i Jünger vjeruje da čovjek uporabom tehničkih sredstava zapravo gubi svoju slobodu: „Čovjek koji si postavi električni priključak možda raspolaže većom udobnošću, ali je zacijelo manje neovisan od onog koji pali [petrolejsku] svjetiljku. Država seljaka ili obojeni narod koji naručuje strojeve, inženjere i specijaliste stupa u vidljivi ili nevidljivi odnos ovisnosti koji poput dinamita razara uobičajene spone.“[12] U zamjenu za udobnost i iluziju moći, čovjek stroju daje povlaštenu ulogu u svojem životu.
Nasuprot nekih svojih suvremenika, poput Nikolaja Berdjajeva, znamenitoga filozofa kršćanskoga personalizma, Jünger je tvrdio da tehnika nije sama po sebi neutralna, tj. da njezina vrijednost ne proizlazi tek iz načina njezine uporabe od strane čovjeka. Ona nije predmet kojim je moguće ovladati, služiti se njime po vlastitoj volji. Upravo suprotno, tehnika za sobom nosi „sasvim određen životni stil“. Čovjek pred sobom ima izbor: prihvatiti tehniku ili propasti. Treća mogućnost ne postoji.[13] S odbacivanjem ideje o neutralnosti tehnike, Jünger je ostavio utjecaja i na Martina Heideggera, koji je dva desetljeća poslije, u predavanju naslovljenom „Pitanje o tehnici“ primijetio da instrumentalističko shvaćanje tehnike i pokušaji da se njome „duhovno ovlada“ zapravo onemogućuju njezino dubinsko razumijevanje.[14] Umjesto toga Heidegger nas upućuje da tehnici pristupimo kroz umjetnost, koja s njom dijeli zajedničko ishodište u starogrčkoj techne, vještini odnosno umijeću, jer jedino tako možemo dokučiti pravu bît tehnike.[15]
Jünger smatra da ta bît tehnike sa sobom donosi mnoge izazove pred društva koja dopuštaju da moderna tehnika uđe u njihove živote. „Prihvaćanje strane tehnike čin [je] podvrgavanja, a posljedice su još opasnije jer se najprije zbiva u duhu. Gubitak tu nužno mora biti veći od dobitka“ – piše Jünger, i nastavlja – „služeći se njezinim formama, činimo isto kao kada preuzimamo ritual nekog stranog kulta.“ Zato su se tradicionalni staleži, poput vitezova, svećenstva i seljaštva, tako žustro odupirali uvođenju tehničkih novina. I zato, uslijed izostanka toga otpora u suvremenosti, tradicionalna vjerovanja nestaju: „[O]ndje gdje se carstvo tehnike identificira s carstvom Sotone svećenički stalež još ima dublji nagon nego ondje gdje postavlja mikrofon pored Kristova tijela.“[16]
Jünger smatra da ta bît tehnike sa sobom donosi mnoge izazove pred društva koja dopuštaju da moderna tehnika uđe u njihove živote.
Spengler također u svojim djelima crnim bojama oslikava „mehanizaciju svijeta“ koja se zbiva pred našim očima: bespoštedno iskorištavanje prirodnih bogatstava, istrjebljivanje životinjskih vrsta, uništenje okoliša, klimatske promjene. „Umjetni svijet prodire u prirodni svijet i truje ga. Sama je civilizacija postala strojem koji sve radi ili želi raditi kao stroj. Mislimo samo još u konjskim snagama.“[17] Faustovska je težnja k beskonačnosti i velikim udaljenostima nadahnula izume modernih prometnih i komunikacijskih sredstava koji su premrežili čitav svijet i nepovratno promijenili sliku Zemlje.[18] Sada, kada je faustovska civilizacija u potpunosti isprepletena tehnikom, njezino blagostanje počiva isključivo na dosezima tehnike, pa je stoga i njezina propast neraskidivo povezana uz tehniku.
„Vrijeme se ne da zadržati“
No, krivica za tu propast, koju Spengler naslućuje, ne leži na stroju nego čovjeku. Tri su skupine uzroka te propasti koja nam se bliži. Prvo, na Zapadu dolazi do svojevrsne „zasićenosti tehnikom“, zbiva se zaokret zapadnoga čovjeka od tehničkih znanja ka metafizici, od racionalizma ka mistici, pokret „povratka prirodi“. Tehnika gubi svoje inženjere, „znalačke svećenike stroja“. Usporedno s tim, dolazi do pobune masa protiv „organizacijsko-upravljačkoga rada“, odnosno pobune spenglerovskoga radnika protiv poduzetnika. Naposljetku, „volja za moć“ faustovskoga čovjeka pokazuje se najvećom preprekom njegovu opstanku: pokušavajući ovladati cijelim svijetom, šireći svoju industriju i u europskim kolonijalnim posjedima, Zapadnjak je svojim neprijateljima podario tehnička znanja koja im omogućuju da ga sruše s prijestolja vladara svijeta. Kraj je neizbježan: „Vrijeme se ne da zadržati; nema pametna uzmaka, mudroga odricanja. Samo sanjari vjeruju da postoji izlaz. Optimizam je kukavičluk.“ Jedino što je faustovskom čovjeku preostalo je da izdrži „na izgubljenom položaju poput onoga rimskoga vojnika čije su kosti nađene pred nekim vratima u Pompejima gdje je umro jer su ga zaboravili povući kad je provalio Vezuv“ i da time dočeka svoj „časni kraj“. [19]
Tehnika je ovdje, dakako, simbol nečega puno većega od nje same – modernosti, a Jüngerova je oštrica time zapravo usmjerena na konzervativnu kritiku modernosti, na ideju bijega od nje ili barem njezina usporavanja.
Jünger je jednako skeptičan spram mogućnosti bijega od tehničke civilizacije. Pohod tehnike na svijet je nezaustavljiv. U godinama nakon Prvoga svjetskoga rata tehnika se „proširila do najdaljih zakutaka Zemlje, brže nego križ i zvono u prašumama i močvarama Germanije prije tisuću godina“, a tamo gdje je zakoračila, „tamo stari zakon života pada, iz zbilje ga se gura u romantičnu sferu.“[20] Utopijske ideje o svojevrsnoj zaštiti toga „romantičnoga prostora“, prostora oslobođenoga tehničkih novína i stalne promjene, Jünger smatra u osnovi promašenima. Takav prostor nužno „leži u sjeni građanskoga svijeta, čiji mu izvor svjetlosti određuje dokle će se prostirati, ali ga posvuda i u svako doba lako može ukinuti.“ Tehnika je ovdje, dakako, simbol nečega puno većega od nje same – modernosti, a Jüngerova je oštrica time zapravo usmjerena na konzervativnu kritiku modernosti, na ideju bijega od nje ili barem njezina usporavanja. Konzervativne utopije, dakle, ono su što se uvijek „pojavljuje kao prošlost, i to kao prošlost svaki put obojena zrcalnim osjećajem naspram trenutnome stanju“, one su uvijek isključivo refleksivne. „Romantični krajolici“, kako ih zamišljaju konzervativci, „još su jučer možda bili daleko u Turskoj ili u Španjolskoj i Grčkoj, danas još u prašumskom pojasu oko Ekvatora ili na ledenim kapama polova, ali posljednje bijele mrlje te čudesne karte ljudske čežnje sutra će iščeznuti.“[21] Iza čovjekova neuspjeha da zaustavi osvajački pohod tehnike krije se svojevrsni paradoks: svi pokušaji koji idu u tom smjeru propast će zato što iza njih ne stoji „totalna i neosporna vladavina“, koja jedina može pokoriti planetarnu nadmoć tehnike, no takvu totalnu vladavinu omogućit će tek „totalan tehnički prostor“. Drugim riječima, tehničku civilizaciju čovjek može poraziti sredstvima koja mu može podariti jedino tehnička civilizacija sâma.[22]
Lik Radnika i tehnika
No, ako su Spengler i Jünger i bili suglasni u sumornim opisima „doba tehnike“, njihovi su pogledi na budućnost čovjekova odnosa prema tehnici bili posve različiti. Spenglerovom „hrabrom pesimizmu“ Jünger suprotstavlja „herojski realizam“, Spenglerova rimskoga vojnika koji hrabro ostaje na straži dok vulkanska erupcija uništava civilizaciju Jünger zamjenjuje likom Radnika. Radnik je oblik života koji dolazi, on bježi iz okvira koji mu je dodijelio napredak, on je „nositelj herojske temeljne supstancije koja određuje jedan novi život.“ Radnikova je sudbina usko vezana baš uz tehniku: njegova je „krv gorivo koje pokreće kotače i puši se na osovinama“.[23] Tehnika je „radnikov ogrtač“, radnikov „svjetski jezik“.[24] S obzirom da Građanin nije spreman iskoristiti tehniku u njezinoj punini, umjesto čega ju truje ideologijom napretka i lažnim humanitarizmom, njegovo mjesto mora zauzeti Radnik.[25]
Konzervativnom antimodernizmu mnogih svojih suvremenika Jünger suprotstavlja sasvim obrnuti pristup: „Moramo stajati ondje gdje se razaranje može shvatiti kao uvodni zahvat, a ne kao svršetak. Moramo vidjeti da budućnost može zadirati u prošlost i sadašnjost.“[26] Umjesto da ju doživljavamo kao razornu silu koju treba „držati kao otrove pod ključem“, objašnjava Jünger, tehniku trebamo promišljati kao „sredstvo za mobilizaciju svijeta likom radnika“, a njezine razorne sile nikada se ne odreći.[27] Pravi saveznici, uvjerava nas on, „nisu ondje gdje se želi održavanje, nego ondje gdje se želi napad.“[28] Konzervatizam je nešto što Radnik treba nadići. Radnik mora prisvojiti tehniku, prisvojiti modernost kako bi ovladao svijetom. Drugoga rješenja nema: „Nema izlaza, nema u stranu i natrag; štoviše, treba pojačati udarnu silu i brzinu procesa kojima smo zahvaćeni. Dobro je da tu naslućujemo kako se iza dinamičkih prekomjernosti ovog vremena skriva nepokretno središte.“[29]
Konzervatizam je nešto što Radnik treba nadići. Radnik mora prisvojiti tehniku, prisvojiti modernost kako bi ovladao svijetom.
Vrijednost Spenglerovih i Jüngerovih promišljanja moderne tehnike i čovjekova odnosa prema njoj teško je precijeniti, ali nimalo lakše nije ni poistovjetiti se s uputstvima za uporabu koja su uz ta promišljanja dolazila. „Hrabri pesimizam“ i „herojski realizam“ u svojoj su epohi, svaki na svoj način, predstavljali odnos prema opasnostima moderne tehnike koji je svakako dojmljiv, no koji je propustio predvidjeti još opasnije i mračnije šumske puteve kojima je tehnika krenula posljednjih nekoliko desetljeća. Naravno, filozofima ne treba zamjerati izostanak proročkih sposobnosti, ali možda nam je zato uputnije poslušati Heideggera i tehnici pristupiti kroz umjetnost, ili preciznije, kroz književnost, pa pozivajući se na književnika s početka eseja upitati se: ne bismo li Prsten ipak trebali uništiti umjesto da njime pokušavamo, makar s dobrim namjerama, zagospodariti Međuzemljem?
Literatura
Benoist, Alain de (2008). Soldier, Worker, Rebel, Anarch: An Introduction to Ernst Jünger. The Occidental Quarterly, 8 (3), str. 49–59.
Berdjajev, Nikolaj (1991). Novo srednjovjekovje. Split: Laus.
Heidegger, Martin (1996). Kraj filozofije i zadaća mišljenja: Rasprave i članci. Zagreb: Naklada Naprijed.
Herf, Jeffrey (1984). Reactionary Modernism: Technology, Culture, and Politics in Weimar and the Third Reich. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
Jünger, Ernst (2012). Radnik: Vladavina i lik. Zagreb: Matica hrvatska.
Kopić, Mario (2018). Žudnja i stremljenje. Zagreb: Matica hrvatska.
J.R.R.T.: A Film Portrait of J. R. R. Tolkien (1996). Redatelj: Derek Bailey. Landseer Productions. Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=EwTWzA4dWRI (pristupljeno 23. veljače 2021.)
Spengler, Oswald (1998). Propast Zapada, sv. 1. Zagreb: Demetra.
Spengler, Oswald (2000). Propast Zapada, sv. 2, Zagreb: Demetra.
Spengler, Oswald (2019). Čovjek i tehnika. Zagreb: AGM.
Bilješke
[1] Takvo tumačenje Tolkienovih književnih djela potvrđuje i njegov sin Christopher Tolkien, urednik velikoga broja njegovih postumno objavljenih djela, u dokumentarcu objavljenom 1992. godine. (J.R.R.T.: A Film Portrait of J. R. R. Tolkien, 1996)
[2] Herf 1984: 1–17.
[3] Spengler 2019: 15–16.
[4] Za dobar uvod u Jüngerovu filozofiju u svjetlu njegovih likova (Gestalt) vidi Benoist, 2008: 49–59.
[5] Spengler 2000: 492.
[6] Spengler 2000: 295-296.
[7] Spengler 2000: 492-493.
[8] Spengler 2019: 61.
[9] Spengler 2019: 62.
[10] Spengler 2019: 64.
[11] Spengler 2000: 493.
[12] Jünger 2012: 124.
[13] Jünger 2012: 123. Usp. Berdjajev 1991: 129., 135–136.
[14] Heidegger 1996: 221–222., 240. Za više o Jüngerovom utjecaju na Heideggera vidi Kopić 2018: 168–174.
[15] Heidegger 1996: 245–247.
[16] Jünger 2012: 58–59.
[17] Spengler 2019: 66.
[18] Spengler 2000: 494.
[19] Spengler 2019: 68-72.
[20] Jünger 2012: 119.
[21] Jünger 2012: 42.
[22] Jünger 2012: 133.
[23] Jünger 2012: 37.
[24] Jünger u pismu Jean-Michelu Palmeru od 4. studenoga 1968., navedeno prema Jünger 2012: 234.
[25] Jünger 2012: 121.
[26] Jünger 2012: 71.
[27] Jünger 2012: 140.
[28] Jünger 2012: 122.
[29] Jünger 2012: 148.