Srijeda, 18. svibnja 2022.

Kućni ljubimci ili „krznena djeca“?8 min čitanja

Kućni ljubimci su životinje što ih čovjek posjeduje u svrhu zaštite, suzbijanja štetočina, suradnje u nekim poslovima i domaćinstvu, ili pak za zabavu i stvaranje društva vlasnicima. Kako bi takve životinje opstale, vlasnici moraju skrbiti o njima i njihovim temeljnim svakodnevnim potrebama te se moraju prema njima ophoditi dobro, kako one ne bi izgubile svojstvo pripitomljenosti, odnosno kako ne bi postale agresivne i time bile opasne po ljude. Međutim, kako je sadašnje zapadnjačko društvo zaraženo „naprednim” idejama, tako je došlo i do čudnih i bizarnih promjena u odnosima čovjeka i pripitomljenih životinja, odnosima koji sežu tisućama godina unazad.

Posljednjih desetljeća 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama pojavio se naizgled nevini, ali čudan običaj držanja kućnih ljubimaca, najviše pasa i mačaka, ali ne s ulogama kakve su gore opisane, nego s ulogom zamjenske djece. Taj se običaj očituje u vidu drukčijega ophođenja sa životinjama, njihovim odijevanjem u ljudsku odjeću, vožnjom u dječjim kolicima, stavljanjem dječjih pelena ljubimcima, tepanjem kao malim bebama, uspavljivanjem pjesmicama za laku noć, slanjem u vrtić, i sl. Ta je pojava prvo zahvatila „milenijalce“, generaciju ljudi rođenih 1980-ih i 1990-ih, a često je viđen prizor u liberalnim gradskim sredinama poput San Francisca.

Za životinje obuhvaćene ovom pojavom često se u engleskom jeziku rabi naziv fur-babies (u jednini fur-baby), u značenju krznena djeca, dok se za njihove vlasnike rabi naziv pet parent(s), odnosno roditelj(i) kućnoga ljubimca, ili ponekad dog-boomer(s) kao suprotnost baby-boomerima. Na hrvatskom bismo tu pojavu, ukupno, mogli nazvati roditeljstvom nad kućnim ljubimcima.

Prijetnja demografiji Zapada

Ta neobična pojava na prvi dojam ne izgleda kao nekakva prijetnja, ali su njezina narav i moguće posljedice razlozi za opravdanu zabrinutost. Riječ je o jednom od brojnih fragmenata demografske krize na Zapadu, kao i o jednoj od posljedica raširenosti potrošačke kulture, ali i lijevih i feminističkih ideja.

Nije nam poznat idejni začetnik pojave, ali su društveni inženjeri sigurno znali kako kućni ljubimci mogu kod žena uključiti ista područja mozga kao što bi to učinila njihova vlastita djeca, čineći tako depopulaciju i raspad ljudske obitelji lakšim za žensku psihu. Prema riječima veterinarke Lori Palley iz Centra za komparativnu medicinu Opće bolnice u Massachusettsu, „nekoliko prethodnih studija pokazalo je kako se razine neurohormona, poput oksitocina – uključenih u zbližavanju para i majčinske privrženosti – povećavaju nakon interakcije s kućnim ljubimcima, a nove tehnologije snimanja mozga [nam]pomažu u shvaćanju neurobiološkog temelja odnosa”. Dodatne studije majčinske privrženosti ukazuju na to kako su žene posebno spremne zamijeniti vlastito potomstvo psom ili mačkom iz prethodno navedenih neurobioloških razloga. Čak 83% vlasnica kućnih ljubimaca u Sjedinjenim Američkim Državama sebe nazivaju „majkama” kućnih ljubimaca.

Isto tako, u Sjedinjenim Američkim Državama pomalo započinje pravna antropomorfizacija kućnih ljubimaca tako što im se pruža zakonska zaštita jednaka ili slična onoj kakva je dana djetetu. Na mreži su lako dostupne pravne usluge za zaštitu životinja, poput pitanja dodjele nasljedstva psu ili mački i imenovanja zakonskoga skrbnika. Također je u brojnim pravosudnim sustavima pojam zlostavljanja životinje postao izjednačen s pojmom zlostavljanja djece.

Sudeći po američkoj praksi, nazire se težnja za ciljanim iskrivljavanjem značenja pojma kućnoga ljubimca i vlasnika kućnoga ljubimca tako što bi oni po liberalnoj recepturi jezične manipulacije postali „dijete“ i „otac/majka”, što je jedan od očitih znakova sveopće ideološke borbe protiv tradicionalne obitelji.

Ovo izgleda kao neka šala proizašla iz nečije bujne mašte, a i doista je ranije bila predmetom ismijavanja i komedija, ali kako danas stvari stoje, ova šala postala je stvarnost nevjerojatnih i surovih vremena u kojima upravo živimo.

Isto tako, ono što bi nas trebalo dodatno zabrinuti, a tiče se samoga ljudskoga psihopatološkoga ponašanja, jesu oni vlasnici kućnih ljubimaca koji svoju patološku ljubav prema kućnim ljubimcima, najviše prema psima, iskazuju na radikalne i bizarne načine. Kako je u porastu broj pasa koje neodgovorni vlasnici dovode i na za to nepredviđena i neprimjerena mjesta poput gostiona, javnih plaža/kupališta, trgovina, pa čak i crkvi, tako se sve češće pojavljuju i zabrane dovođenja pasa na takva mjesta. Reakcije vlasnika pasa na takve zabrane su oštri, a kao dobar primjer mogu poslužiti javno vidljivi komentari na društvenim mrežama, u kojima su jasno iskazani veliko nezadovoljstvo i prekomjerni bijes. U obranu svojih „najmilijih” ljubimaca, kao i u obranu svojega sebičnoga i društveno-moralno neprihvatljivoga ponašanja, poput nepoštivanja zadanih društvenih pravila i neodgovornih postupaka što posljedično vode do neželjenih događaja, u maniri „ratnika za društvenu pravdu” ili „internetskih revolucionara” društvenih mreža, vlasnici pasa nastoje prkosno i agresivnim ad hominem argumentima opravdati svoje ili tuđe postupke, primjerice, tvrdnjama o higijenskoj čistoći pasa („psi su čišći od ljudi”, „treba ih držati što dalje od ljudi kako se ne bi zaprljali”, i sl.), isticanju vrlina pasa kao moralno neiskvarenih životinja i kao „detektora” ljudske pokvarenosti. Istodobno, za ljude zadužene za održavanje javnoga reda i mira, i općenito ljude stavova suprotnih njihovima, imaju jedino niz vulgarnih pogrda i uvreda.

Kako si ljudi često pripisuju ulogu glasnogovornika životinja,  nerijetko možemo čuti i vidjeti izjave navodno iskazane od samih životinja, u kojima navodno rječito ističu svoje pozitivne i negativne osjećaje. Ta promidžbena metoda često je rabljena među aktivistima za zaštitu životinja sa svrhom poticanja ljudi na udomljavanje životinja. Među tom skupinom ljudi se nalaze i „roditelji krznaša” što vjeruju i hvalospjevno tvrde kako njihova „djeca uživaju i osjećaju se ugodno, sigurno, … ”.

Međutim, kad bi takve životinje doista mogle riječima opisati svoje osjećaje, moguće je da bi iskazale mržnju prema svojim vlasnicima jer ih oni takvim ophođenjem zlostavljaju, ograničavajući im gibanje i životni prostor, potiskujući im urođene nagone neprilagodljive takvim uvjetima, bez obzira jesu li za to ciljano dresirane ili nisu. U tom slučaju postoji mogućnost kako će životinja kad-tad, upravo iz navedenih razloga, postati nasrtljiva.

„Krznena djeca“ u Hrvatskoj

Hrvatska za sad ima sreću što pojava „krznene djece” nije uzela toliko maha kao u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, do sad nitko nije stručnije pristupio ovom problemu, ili barem takva analiza nije poznata široj javnosti, osim što se na društvenim mrežama povremeno, u manjim razmjerima, pojavljuju kritički komentari i možda poneki satirički osvrt o tomu. Istodobno, taj trend postupno zahvaća određene dijelove hrvatskoga društva u gradskim sredinama, osobito samce, ali i bračne i izvanbračne parove nezainteresirane za stvaranje vlastitoga potomstva.

Jedan od ranih javnih primjera kritičkih osvrta na problem „krznene djece” bila je predizborna kampanja Za djecu, a ne psa! Obiteljske stranke iz 2013. godine, čija poruka upućuje na davanje veće prednosti ljudskomu potomstvu nad kućnim ljubimcima s ciljem demografske obnove Hrvatske. Naravno, na tu su se kampanju osjetili uvrijeđenima i šokiranima vlasnici pasa i neke udruge za zaštitu životinja, očito doslovno shvativši poruku i sam naziv kampanje, tretirajući ju klasičnom politički korektnom formulacijom kao svojevrsni „govor mržnje” i „huškanje”. Inače, pas je u toj cjelokupnoj priči poslužio kao alegorija, jer je to najčešća vrsta „krznenoga djeteta” pod skrbništvom „roditelja krznaša”.

Unatoč tomu, većina hrvatskoga društva svejedno na tu pojavu ne gleda blagonaklono, odnosno opravdano ju smatraju nastranom i bizarnom.

Zaključak

Posjedovanje životinje nije problematično sve dok ne prekorači granicu zdravoga razuma. U ovom slučaju, ophođenje s kućnim ljubimcem kao zamjenskim djetetom itekako je nenormalno, i takvo ponašanje ljudi prepoznaju kao psihopatološki sindrom. Neki od američkih kritičara te pojave smatraju i da bi ju se trebalo klasificirati kao psihički poremećaj.

U svakom slučaju, društvo bi se trebalo ozbiljnije pozabaviti ovom problematikom te početi djelovati na reafirmaciji tradicionalnoga čovjekova pogleda na i odnosa prema životinjama te na odbacivanju pojave „krznate djece“ i ostalih srodnih nastranosti proizašlih iz pomodarstva i kulturne dekadencije. U svezi s time, u jeku suvremene kulturne krize na Zapadu, postoji također potreba da se društvo što snažnije i ustrajnije odupre otrovnom protuobiteljskom stavu te bi se, u sklopu toga, trebalo ponovno vlastitomu potomstvu dati prvenstvo pred sebičnim interesima i trendovima.

Podijelite objavu.