Borba protiv univerzalističke paradigme i suprotstavljanje zavodljivim utopističkim idejama poput „sveopćega, globalnog bratstva“ ne smiju stati na konzervativnim kritikama o nestanku tradicionalnih identiteta i isticanju potrebe za očuvanjem raznolikosti. U ovom trenutku potrebno je puno više, potrebno je pronaći pragmatična rješenja za velik broj posebnih problema. A najbolji poligon za djelovanje trebale bi biti naše vlastite zajednice.
„Čuvari pepela“
Kada govorimo o lokalnim identitetima, možemo početi od vrlo jednostavnoga pitanja koje se često postavlja: kako u modernom društvu sačuvati tradicionalne običaje i način života lokalnih zajednica koji su važan dio lokalnih identiteta?
Pojedinci i neke manje zajednice istomišljenika pokušavaju braniti svoje lokalne posebnosti održavajući na životu razne prakse pučke tradicije. Tu ulogu često preuzimaju KUD-ovi održavajući razne „folklorne predstave“ ili se, u slučaju kada su običaji dovoljno privlačni široj javnosti, nađu tu i neki drugi „čuvari baštine“ koji stavljaju identitet lokalne zajednice u funkciju turizma. Međutim, ogolimo li u potpunosti takav oblik čuvanja tradicije, zaključujemo da se u velikom broju slučajeva radi o:
1. očuvanju prazne forme običaja ili prethodno napuštenoga načina života, tj. o forsiranom pokušaju da se oživi ono što je bilo nekada (odnosno vrati prethodno stanje),
2. pokušaju da se utrži dio „duše naroda“, stavljajući identitet u službu turističke djelatnosti.
Jasno je da to nije održiv pristup održavanju lokalnih tradicija na životu. Simbolički, takav pristup možemo nazvati „čuvanjem pepela“. Neodrživost takvoga pristup jasna je čak i modernim „zaštitnicima tradicije“, među kojima često postoji pesimizam prema odnosu budućih naraštaja prema tradiciji. Oni najčešće odgovornost prebacuje na mlađe naraštaje i njihov „nemar“. No, treba li nas taj „nemar“ za takav oblik očuvanja tradicije iznenađivati? Čovjek je uvijek spreman očuvati ono u čemu vidi vrijednost. Dakle, mlađi naraštaji očuvat će plamen tradicije i lokalne identitete jedino ako budu prepoznali njihovu važnost.
Snaga i korijen pučke duhovnosti
S obzirom da se duhovnost prvenstveno odnosi na unutarnji svijet čovjeka, nepravedno je svesti bilo koju duhovnu struju na razinu „rješenja za društvene probleme“, ali određeni vidovi pučke duhovnosti to doista mogu biti. Pučke duhovne tradicije imaju mogućnost dati novu snagu lokalnim zajednicama jer su prilikom prakticiranja pučkih obreda članovi zajednice često prvenstveni nositelji duhovne moći. Ali, to možemo jedino ako su ti obredi i prakse smisleni. Uspijemo li prodrijeti do izvornoga značenja određenih pučkih običaja ili im pridamo neku novu duhovnu dimenziju, te prakse više ne će biti „forma bez sadržaja“. One mogu ponovno postati iznimno bitne sakralne radnje koje održavaju i osnažuju zajednice.
Na prostoru Hrvatske pučka duhovnost temelji se na sinkretičkom spoju katoličke i pretkršćanske tradicije. Zbog prevladavajućega utjecaja Katoličke crkve u Hrvatskoj dugo se ignorirala očigledna veza naše pučke tradicije s našom starom vjerom. Iako negdje slabije, a negdje snažnije, to je slučaj svugdje u Europi. Povijesne okolnosti odredile su da su na kolektivnoj razini uspostava monoteističke percepcije i unifikacija duhovnih praksi puno važniji od očuvanja autentičnih lokalnih tradicija.
U posljednjih nekoliko desetljeća kod nas se počelo se razgovarati o „staroj vjeri“ te o tome da je kontinuitet pučke duhovne tradicije puno duži nego se to uobičajeno doživljava. Uzmemo li kao primjer kod nas sačuvane prežitke pučkih obreda, kao što su proljetni ili koledarski ophodi, paljenje krijesova i slično, uočavamo da je naglasak na cikličnom protoku vremena i obrednom prelasku kroz godišnja doba, što su glavne značajke pretkršćanske (poganske) duhovnosti. Također, proučimo li pučke prijelazne obrede kojima se označavaju bitni trenutci u životu kao što su rođenje, svadba ili smrt, naći ćemo u njima simbole koji ponovno ukazuju na škakljiv zaključak: naša autentična pučka duhovna tradicija očito nije nikad nestala nego se samo prilagodila i promijenila svoj oblik.
Međutim, s obzirom da se veza tradicije s njezinim izvorom prvo pokušala prekinuti (zabranjivanjem određenih praksi), a zatim i prikriti (nametanjem raznih supstituta), došli smo do točke gdje ona gubi snagu. Ne bi li se to isto dogodilo i s drvetom kada biste mu prekinuli vezu s korijenom?
Hrvatsko rodnovjerje – prenošenje plamena Tradicije
Na sreću, stvari nisu tako crne. Veza s korijenom nije prekinuta, niti je tradicija ugašena. Međutim, tradicionalni oblici kulture ne smiju ostati zarobljeni u vremenu nego se trebaju stalno razvijati uzimajući u obzir prethodnu putanju, ali i trenutne društvene spoznaje te značajke njezinih trenutnih nositelja. Upravo nedavna pojava i postupno jačanje hrvatskoga rodnovjerja odlično oslikava taj drugačiji pristup očuvanju tradicije.
Radi se o konceptu koji svoju snagu crpi iz pretkršćanskih vjerovanja slavenskoga duhovnoga svijeta, čiji su elementi opstali do danas kroz hrvatsku narodnu predaju. Bitno je napomenuti da hrvatsko rodnovjerje nije pokušaj rekonstrukcije „stare vjere“ nego oblik življenja koji slijedi temelje slavenske pretkršćanske duhovnosti, ali ima punu svijest o današnjici.
Iako se i dalje radi o rubnoj pojavi (barem s obzirom brojnost) koja još uvijek nema velik utjecaj na opću percepciju, vrlo je zanimljivo primijetiti da upravo hrvatski rodnovjerci u svojoj duhovnoj praksi, ali i kroz drugo (npr. kulturno-umjetničko) djelovanje, promiču i koriste određene elemente lokalnih identiteta i pučke duhovne prakse čija vrijednost nije prepoznata gotovo nigdje drugdje osim u rodnovjerju.
Na primjer, proslave gotovo iščezlih pučkih blagdana kao što su Jurjevo (Jarilovo) ili Ivanjski krijesovi (Noć Kupale) imaju iznimno važnu ulogu u duhovnom životu hrvatskih rodnovjeraca. Zanimljivo je primijetiti da rodnovjerci čak prepoznaju važnost i raznih drugih elemenata hrvatskoga identiteta koji nisu usko vezani uz duhovnost (npr. glagoljice).
Zaključak
Ponovno oživljavanje mjesnih zajednica i jačanje lokalnih identiteta mora biti praćeno obnovom pučke tradicije koju je modernost uglavnom natjerala na slabljenje. To nije moguće postići održavajući praznu formu običaja nego je potrebno ili prodrijeti do izvornoga značenja određenih pučkih običaja, odnosno njihove sakralne dimenzije, ili im barem nastojati dati novu ulogu i smislenu interpretaciju.
Istodobno, svijest o tome da kontinuitet naše autentične pučke duhovne tradicije seže i u doba prije pojave kršćanstva može nam dati dodatno nadahnuće i snagu za oblikovanje nove vizije budućnosti našega naroda jer ona pripada onima čije povijesno sjećanje seže najdalje.