Dr. Mariusz Patey poljski je ekonomist i politički analitičar, ravnatelj Instituta „Roman Rybarski“ u Varšavi. Stručnjak je za pitanja gospodarskoga i infrastrukturnoga razvitka na području između Baltika, Jadrana i Crnoga mora. Za Vokativ.hr govori o uvođenju eura, mogućnostima razvitka Inicijative triju mora i gospodarskoj suradnji s Kinom.
LEO MARIĆ: Hrvatska je trenutno u postupku uvođenja eura te je plan Vlade RH da euro već 2023. zamijeni kunu kao službenu valutu u Hrvatskoj. Poljska, s druge strane, čvrsto stoji uz zlot, a iz hrvatskoga gledišta vi Poljaci ne činite se gospodarski zakinutima zbog te činjenice. Koje je Vaše mišljenje o tome?
MARIUSZ PATEY: Po mojem mišljenju, samo imati svoju vlastitu valutu daje državi više alata u razdobljima makroekonomske nestabilnosti, no to također zahtjeva stručnost i odgovornost onih koji upravljaju središnjim bankama i vladama.
Dobro upravljana valuta može biti izvor prihoda za društvo. Na primjer, jedan od najprodavanijih izvoznih proizvoda Švicarske njezino je povjerenje u domaću valutu.
Uručivanje monetarne politike nekim međunarodnim ustanovama prebacuje odgovornost na drugoga, ali je li to zbilja dobro za društvo?
Europska središnja banka mora pomiriti mnoštvo raznih interesa. Monetarna politika obično se gradi na temelju potreba najvećih gospodarstava europodručja. No, tržište Europske unije nije homogeno i često ga pogađaju iznenadne krize u različitim fazama ekonomskih ciklusa. Paradoksalno je da euro nije, kako bi njegovi podupiratelji željeli, stabilno utočište u kriznim vremenima, niti je učinkovit za manja tržišta, nego je teret uz koji idu visoki troškovi.
Uvođenje eura je poput kupovine odijela u supermarketu: bit će ili premalo ili preveliko. Želimo li odijelo koje nam pristaje, otići ćemo krojaču. No, stvar je u tome da krojač mora biti stručan…
Vi ste posebno zanimljiv sugovornik za ovu temu jer ste protivnik eura unatoč tomu što ste ekonomski liberal. Većina ekonomskih liberala u Hrvatskoj ekstremni su zagovornici uvođenja eura, dok je kampanja protiv eura do sad uglavnom bila ograničena na nacionalističku desnicu, koja je kod nas sklonija etatističkim idejama. Kako pomirujete načela ekonomskoga liberalizma s protivljenjem euru?
Smatram da je koncept eura zapravo antiliberalni koncept za europska društva. Riječ je o dijelu eurofederalističkih snova onih koji su do nedavno kritizirali nacionalne države s internacionalističkih stajališta.
Pitanje hoćemo li izabrati euro ili našu vlastitu valutu zapravo je pitanje vjerujemo li da će centralizacija, harmonizacija i unifikacija dovesti do ekonomskoga uspjeha i blagostanja, ili preferiramo decentralizirano upravljanje, tržišno gospodarstvo u kojem ima prostora za različite entitete, različita rješenja i manje homogena novčana tržišta.
Uvođenje eura je poput kupovine odijela u supermarketu: bit će ili premalo ili preveliko. Želimo li odijelo koje nam pristaje, otići ćemo krojaču.
Duboko sam uvjeren da ispravan način za osiguravanje gospodarskoga uspjeha za europske zemlje mora ostati ono što je i u prošlosti vodilo ogromnom rastu. Europa je bila najkompetitivnije područje na svijetu. Za to smo platili visoku cijenu, među ostalim i ratovima. Danas, kao članice NATO-a imamo priliku natjecati se u mirnodopskim uvjetima uvodeći bolja rješenja i držeći vojske samo za obrambene namjene.
Želimo li očuvati Europu koja je kompetitivna prema van, moramo prihvatiti i Europu koja je kompetitivna unutar sebe. Europa mora biti otvorena za inovacije i kad su u pitanju državni ustroj i pravni sustav. Učinkovita rješenja mogu biti stvorena bilo kad i bilo gdje, također i u malim zemljama. S druge strane, ako i dođe do neke pogrješke, bolje je da se ona dogodi u jednoj zemlji nego u cijeloj Europi. Lakše je ispraviti pogrješke na lokalnoj razini i izbjegavati pogrješke na globalnoj razini.
Valuta je proizvod, zašto bi ona bila potpuno monopolizirana u Europi od strane jedne ustanove? Europsko zajedničko tržište ne bi trebalo biti raj za monopole.
Čak i u slučaju da izbjegnemo priključenje europodručju, Hrvatska, kao i ostatak srednjoistočne Europe, ostaje nerazvijena i ovisna o jezgri EU (ponajviše Njemačkoj). Postoji li neki izlaz iz toga ili se moramo pomiriti sa sudbinom vječne periferije imperija?
Srednja i istočna Europa nisu osuđene da budu vječna periferija. Moramo se maknuti od kulture temeljene na oponašanju i potaknuti mogućnosti razvoja temeljene na stvaralaštvu. Moramo stati na kraju kompleksu niže vrijednosti prema bogatijim društvima.
Možemo si međusobno pomoći razvijajući poslovne projekte koji produžuju lanac vrijednosti i zadržavaju što je više moguće dodane vrijednosti u našoj regiji.
Kako to učiniti? Moramo stvoriti poslovnu kulturu temeljenu na hrabrim kreativnim rješenjima, usredotočiti naše obrazovne programe na stvaranje poduzetničke kulture u našim mladim društvima, kao i izgraditi učinkovitu infrastrukturu financijskih ustanova sposobnih odabrati i poduprijeti ideje koje imaju priliku uspjeti na globalnim tržištima.
To nije lagan posao, ali moguće je izvesti ga. Mi imamo dobro obrazovana društva, imamo znanstvenike, inženjere i liječnike koji su uspjeli u inozemstvu. Sada je vrijeme za sustavni rad, izgradnju brendova i struktura koje mogu funkcionirati u našim društvima, povećavajući materijalno i kulturno bogatstvo.
Srednja i istočna Europa nisu osuđene da budu vječna periferija. Moramo se maknuti od kulture temeljene na oponašanju i potaknuti mogućnosti razvoja temeljene na stvaralaštvu.
Najveći problem nisu vanjske prepreke nego unutarnji čimbenici koji proizlaze iz organizacijskih, pravnih i političkih deficita. No, vjerujem da je to ipak izvedivo. U tom slučaju, Njemačka će postati jedno od mnogih tržišta za naše proizvode (naravno, i dalje iznimno važno), a njemačka država bit će partner, ne više netko tko ima prevlast nad nama.
Mislim da moramo očuvati naš suverenitet jer on je velika vrijednost. On nam pomaže da stvorimo kompetitivnije gospodarsko okružje. Naravno, suverenitet sa sobom donosi i rizik i odgovornost.
Mnogo ste pisali o infrastrukturnim projektima Inicijative triju mora, u čijem je osnivanju bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović imala ključnu ulogu. Što Hrvatska može izvući iz toga? Možemo li se barem nadati da će Zagreb i Varšava biti bolje prometno povezani?
Hrvatska je ključna zemlja za planirane prometne koridore sjever-jug. Luke na Jadranskom moru trebaju biti povezane mrežom brzih željeznica i cesta s Baltičkim morem.
Hrvatski naftni i plinski terminali, povezani plinovodima s drugim zemljama Inicijative triju mora, mogu biti alternativa preopterećenim plinovodima koji od talijanskih luka (poglavito Trsta) idu prema sjeveru. U slučaju nafte, potrebno je shvatiti da su neke od veza kontrolirane od strane ruskih kompanija (TAK-IKL). Diverzifikacija opskrbe naftom čeških rafinerija temeljena na tim prometnim vezama je, dakle, iluzorna.
Bolja prometna infrastruktura (i cestovna i željeznička) također znači brži i bolji putnički prijevoz. To za sobom dovodi intenzivnije osobne veze među građanima zemalja u Inicijativi triju mora i rast turizma.
Tijekom posljednjega summita Inicijative triju mora, koji se održao u Sofiji u srpnju ove godine, bila je prisutna snažna njemačka delegacija, a njemački je predsjednik Frank-Walter Steinmeier natuknuo da je Njemačka zainteresirana za članstvo u Inicijativi. Zajednička deklaracija sa summita, očekivano, govori o „jačanju kohezije i konvergencije unutar Europske unije“, afirmirajući potporu Inicijative za Pariški sporazum o klimatskim promjenama, Europski zeleni plan, itd. Koji su razlozi da su prvotne poruke Inicijative razvodnjene na taj način? Možemo li to protumačiti kao polaganu eutanaziju Trimariuma, ili ipak ima mjesta optimizmu?
Mislim da je njemačka politika prema Inicijativi triju mora da promatra i, koliko je moguće, kontrolira ju te izvlači korist iz njezinih vlastitih integracijskih inicijativa u Europi. To je razlog zašto ne žele dati prvenstvo projektima Inicijative triju mora koji nisu u skladu s politikama Energiewende. Primjerice, usporit će provedbu projekata povezanih s razvitkom nuklearne energije u regiji. Umjesto toga, radije će lobirati za projekte koji nisu konkurencija njemačkoj viziji podjele rada u regiji.
Ako bi se Inicijativa triju mora usredotočila na popunjavanje deficita u povezivanju infrastrukture među našim zemljama, također uključujući Ukrajinu, Gruziju i Moldovu u krvotok Inicijative, to bi također zadobilo njemačku potporu.
Hrvatska je ključna zemlja za planirane prometne koridore sjever-jug. Luke na Jadranskom moru trebaju biti povezane mrežom brzih željeznica i cesta s Baltičkim morem.
Nisam zabrinut oko budućnosti Inicijative. Čak i ako, eventualno, ne bi bilo priljeva stranih ulaganja, dobri će projekti vratiti svoje ulaganje i pomoći financiranju sljedećih. Kad je u pitanju Inicijativa triju mora, trebali bismo gledati u perspektivi od 100 godina umjesto 10 godina. Važno je shvatiti ciljeve. Moramo naći mehanizme koji će omogućiti kontinuiranu provedbu spomenutih projekata, neovisno o političkim previranjima u našim zemljama.
Mi, patrioti naših zemalja, moramo gajiti optimistični pristup. Moramo vjerovati u naše narode i njihove razumne odabire u dugoročnoj perspektivi, ali i raditi u korist njihova uspjeha. Danas, ključ uspjeha leži u učinkovitoj mirnoj suradnji sa svim narodima i državama (osobito narodi i države u regiji Intermariuma imaju bliske strateške interese), ali i u zdravom natjecanju, koje ne može biti umjetno potisnuto.
Nemamo straha od njemačkih kompanija, one su nam nekad suparnici, a nekad suradnici. U mnogo slučaja one su naši poslovni partneri. Poljsko gospodarstvo naučilo je mnogo od njih. Ono čega se bojimo su neki od njemačkih političara koji sjede u berlinskoj vladi i prečesto koriste retoriku „starijega brata“ koji zna što je dobro za nas bolje i od nas samih. Taj supremacistički stav nije prihvatljiv našoj zemlji.
Jedna od glavnih prepreka budućoj gospodarskoj i političkoj suradnji u regiji povijesna su neprijateljstva između mnogih od naroda u regiji (npr. poljsko-ukrajinsko, poljsko-litavsko, mađarsko-rumunjsko, srpsko-hrvatsko, itd.). Možete li podijeliti s nama Vaša iskustva o razvoju dijaloga između poljskih i ukrajinskih nacionalista?
Da, unatoč postojanju stvarne sinergije i suradnje u raznim područjima, postojeći sporovi koji se tiču uglavnom povijesnih tema, još nezaliječenih rana, uzrokuju loše osjećaje, koji ne pogoduju užoj suradnju usprkos očitim gospodarskim, političkim i obrambenim dobrobitima koje iz nje proizlaze.
Po mojem iskustvu, način za nadilaženje loših osjećaja i provedbu uspješne suradnje je ne usredotočiti se na ono što nas razdvaja nego na ono što nas spaja. Samo pravi zajednički projekti omogućuju nam bolje razumijevanje i veće međusobno suosjećanje u temama koje nas razdvajaju.
No, mi smo zasebna društva, zasebni narodi, živimo u zasebnim državama i ne trebamo očekivati da će uvijek biti moguće postići dogovor oko 100% pitanja. Više zajedničkih projekata i više zajedničkih interesa donijeti će sa sobom manje ljutnje.
Kineska prisutnost u regiji postaje sve snažnija posljednjih godina, osobito kroz okvir „17+1“ za suradnju između Kine i zemalja srednje i istočne Europe. Koje je Vaše mišljenje o mogućnostima dugoročne suradnje s Kinom? Što možemo očekivati od toga, imajući na umu rastuće neprijateljstvo između SAD-a i Kine?
Novi put svile zanimljiva je perspektiva, ali također i izazov za zemlje u našoj regiji. Dosezi kineskih ulaganja, posebno u središnjoj Aziji, omogućuju nam lakši i jeftiniji način za razmjenu dobara i usluga između zemalja srednje i istočne Europe i središnje Azije.
S druge strane, to je i izazov jer je politika Narodne Republike Kine prema Europi, uključujući i našu regiju: povećati profit od izvoza dobara, usluga i izravnih ulaganja, a istodobno kontroliranje i blokada uvoza dobara i usluga na svoje tržište uz pomoć raznih necarinskih prepreka. Kineske izvozne kompanije čak su i aktivnije na europskom tržištu sada, kad su se suočile s teškoćama na američkom tržištu.
Borba za jednako postupanje prema zapadnim entitetima na kineskom tržištu zahtjeva suradnju između zemalja „kolektivnoga Zapada“. Samo usklađivanje djelovanja unatoč postojanju razlika i sporova unutar tzv. zapadnoga svijeta (kojem i mi pripadamo) može donijeti pozitivni ishod.
Sukob između SAD-a i Kine već je pomogao poljskim proizvođačima, koji su zbog toga povećali izvoz u SAD. Nažalost, Narodna Republika Kina nije učinila nikakav pravi ustupak Poljskoj kako bi pomogla smanjiti naš ogromni trgovinski deficit koji imamo s Kinom, koji za 2020. iznosi 113 milijardi zlota, pri čemu poljski izvoz u Kinu pokriva samo 9% uvoza iz te zemlje. Ponude za ulaganja iz Kine moraju biti analizirane s velikim oprezom, ali ne i unaprijed odbačene.