Utorak, 13. rujna 2022.

,,Moderno je biti dosadan!’“: Američki psiho i generacija Z6 min čitanja

Prošli mjesec navršilo se 22 godine od izlaska kultnoga filma Američki psiho, nastaloga prema  romanu Breta Eastona Ellisa. Iako se u trenutku prikazivanja u kinima smatrao samo još jednim slasher filmom kojemu je cilj isključivo estetski prikaz ubijanja kako bi se u ljudima probudio životinjski poriv za nasiljem, Američki psiho ubrzo je postao klasik.

Kinematografski gledano, najdojmljivija odrednica filma nevjerojatna je metodska gluma kojom je Christian Bale utjelovio lik Patricka Batemana, egoističnoga i sociopatskoga, ali uglađenoga i šarmantnoga ulagača s Wall Streeta. Patrick Bateman danju je samo jedan od brojnih zamjenjivih i ni po čemu posebnih zaposlenika u investicijskoj kompaniji Pierce & Pierce. Kao i njegovim kolegama, životni mu je cilj isticanje skupocjenih statusnih simbola i hedonističko konzumiranje droga, opijata i lakih žena. No, Patrick Bateman noću postaje poremećeni i proračunati serijski ubojica. Unatoč elementima trilera i horrora, filmu najbolje pristaje etiketa crne satire jer je ironija, kao njezina osnovna sastavnica, prisutna u svakoj Patrickovoj interakciji s vanjskim svijetom.

Psihopat kao uzor mladima

Naizgled kritika američkog društva 1980-ih i sociopatske prirode visokih klasa, Američki psiho i lik Patricka Batemana posljednjih godina postali su izrazito prisutni i u popularnoj kulturi mladih muškaraca, koji Batemana u internetskim memovima prikazuju kao uzor i simbol otpora modernomu društvu.

Poput gena, memeovi također u sebi nose neke značajke koje se šire kopiranjem i imitacijom. Po analogiji, kao što su najuspješniji geni oni koji odgovaraju na neku potrebu određene vrste u određenoj okolini, najuspješniji su memeovi oni koji prenose informacije koje najbolje odgovaraju na probleme subkulture koja ih konzumira. O čemu zapravo govori Američki psiho i što zoomeri vide u liku Patricka Batemana izuzetno su bitna pitanja jer su problemi i tjeskobe s kojima se nove generacije suočavaju one koje su trenutno najveća prijetnja opstanku našega društva.

Dok su prijašnjim generacijama prijetili ratovi, bolesti i siromaštvo, današnjim generacijama prijete problemi drukčijega kalibra: nedostatak smisla, konzumerizam kao moralni imperativ, uronjenost u hedonizam, financijsko i poslovno ropstvo, demaskulinizacija, depresija i anksioznost… Ukratko: posljedice postmodernizma.

Financijskim osamostaljivanjem i sazrijevanjem mladi ljudi bivaju integrirani u sustav čiju monotonost i samoubilačku prirodu sve lakše uviđaju i osjećaju na svojoj koži. Kada uvide da je Sustav osmišljen tako da ih učini ovisnima o njemu, slabima, iscrpi im energiju i porazi im muškost, javlja se želja za pobunom. Iz te želje u njima raste divljenje prema likovima poput Tylera Durdena iz filma Fight Club, Travisa Bicklea iz Taksista i Arthura Flecka iz Jokera, osobama poput njih samih, koje je društvo pretvorilo u robote, odbacilo, ponizilo i u konačnici pretvorilo u čudovišta.

U taj kalup uklapa se i Patrick Bateman. Naizgled integriran u Sustav, on je slika i prilika neoliberalizma, uživa u monotonosti i konformizmu svoje okoline, ali i gaji intenzivan osjećaj gađenja prema svojim kolegama i svima koji u Sustavu sudjeluju i održavaju ga. Svjestan je nepodnošljive površnosti i bezličnosti koja zrači njegovim okruženjem, no prisiljen je sudjelovati i nositi masku na licu kako njegove stvarne želje ne bi izašle na vidjelo. Batemanovu liku odlično odgovara pjesma Hip to be square (hrv. Moderno je biti dosadan), koju u filmu i sâm opisuje kao pjesmu koja govori o ,,užitcima konformizma i važnosti trendova“ prije nego što ubija kolegu Paula Allena, osobu koja je oličenje ispraznoga i suhoparnoga korporativnoga mentaliteta i rob modernih trendova.

Sigma muškarac

Patrick Bateman svojevrsna je očinska figura generacije koja tu figuru nikada nije u potpunosti doživjela. On je uspješan, privlačan, „u formi“, neovisan. Njegova ubojstva i iskorištavanje žena za mlade su simbolični „srednji prst“ Sustavu, ali i feminizmu, koji ih je učio da se srame svoje muškosti i prigrle svoju slabost. On je cool, šarmantan, s izrazito razvijenom socijalnom inteligencijom. Generaciji koja ne može dulje od dvije sekunde gledati osobu suprotnog spola u oči to je osobito dojmljivo. Dok oni nemaju ništa, njemu je sve servirano na pladnju, no on taj pladanj svejedno odbija prihvatiti.

Po jednom od klasičnih sociopsiholoških arhetipa, od taoizma do Carla Junga, majka predstavlja slobodu, koja je potrebna za razvijanje stvaralačkoga potencijala djeteta, a otac predstavlja podjednako važan red, koji je potreban za obuzdavanje razigranoga duha svoje djece. Shodno tomu, društvo koje želi stvoriti kaos feminizira mlade i demonizira muževnost. Mlade generacije može se socijalizirati namećući im ideju da je slabost vrlina, no upravo težnja ka moći, ovladavanju i samousavršavanju dijelovi su iskonskoga muškoga iskustva koji se nikada ne mogu u potpunosti ugasiti. Iz želje za ponovnim otkrivanjem toga iskustva raste popularnost takozvanih Sigma filmova – filmova u kojima središnju ulogu ima tzv. sigma muškarac.

Bunt protiv Sustava i konvencionalnih normi te samouvjerenost, spontanost i šarm odrednice su takvoga muškarca. Potrebno je naglasiti razliku između sigma muškarca i klasičnoga alfa muškarca. Marlon Brando pravi je primjer alfa muškarca, muževne osobe koja savršeno prati društvene norme i nalazi se na vrhu društvenoga poretka. Sigma muškarci u cijelosti odbijaju taj poredak i igraju ulogu antijunaka. Uloga antijunaka privlačna je mladim muškarcima koji razumiju da su uloge junaka i zlikovca relativne u inherentno nepravednom Sustavu. Antijunak nije suprotnost junaku nego njegov korektiv i protuteža.

Kolektivna neprilagođenost

Biti popularan i uspješan, ali ujedno neovisan i samodostatan, nekada su bile odrednice koje je svaki muškarac trebao ispuniti kako bi bio ostvaren i prihvaćen od strane šire zajednice, a danas je to luksuz čiju važnost društveni zeitgeist pokušava marginalizirati. Vrijednosti koje su generacije naših djedova uzimale zdravo za gotovo danas su ozbiljno ugrožene. Rast depresije i anksioznosti među mladima, pad razine testosterona i porast slučajeva autizma pojave su koje doprinose kolektivnoj društvenoj neprilagođenosti mladih muškaraca.

Uz biološke uzroke toga stanja, važno je napomenuti da je jedan od uzroka i rašireni moralni relativizam na Zapadu. Moralni relativizam anorganska je pojava potaknuta od postmodernističke filozofije. On nije grassroots pojava, ljudi ga ne prihvaćaju organski nego ih je potrebno socijalizirati u tom duhu. Socijalizacija i društveno uvjetovanje snažan su alat, no ipak nisu snažniji od naravnih poriva koji postoje u ljudima. A, upravo taj ugušeni poriv za veličinom i snagom, koji bude likovi poput Patricka Batemana, privlačni je kompas koji zoomeri koriste za snalaženje u modernom, korumpiranom i moralno bankrotiranom sustavu.

Iako je nastao kao kritika životnoga stila američkih yuppieja, Američki psiho prikazao je estetiku discipline, nonšalantnosti i statusa koja nedostaje u generacijama odraslima u nesigurnosti, nemoralu i neprilagođenosti. U vremenu kaosa, protuotrovi su red i proračunatost koju Patrick Bateman, iako prikazan karikaturalno, na zoomerima izrazito blizak ciničan i ironičan način, savršeno utjelovljuje i predstavlja. Riječima sâmoga Patricka Batemana: ,,Postoji ideja o Patricku Batemanu; neka vrsta apstrakcije. Ali ne postoji pravi ja: samo entitet, nešto iluzorno.“

Podijelite objavu.