Utorak, 13. rujna 2022.

Nietzscheova kritika države12 min čitanja

Kada je Institut za državnu politiku prije nekoliko godina na svojim događajima istakao transparent s citatom u kojem Friedrich Nietzsche pozitivno govori o državi, taj je potez mnoge zasmetao. Nije li Nietzsche bio taj koji je državu opisao kao „najhladnije od svih hladnih čudovišta“, koji je državnu službu smatrao glupom i koji je zagovarao „smrt države“? Nietzsche je rekao sve to, a također i suprotno od toga – što opet potvrđuje rašireno mišljenje da se kod Nietzschea može pronaći citat na svaku temu, bez obzira u kojoj situaciji vam zatreba argument iz strahopoštovanja.

Nietzsche i Konzervativna revolucija

Međutim, Nietzsche je u desničarskim krugovima tek dugo nakon svoje smrti postao autoritetom. Isprva ga se smatralo smetnjom kojom su se naoružavali pogotovo oni za koje je wilhelminizam bio previše životomrzački. Armin Mohler u svojem je djelu o Konzervativnoj revoluciji Nietzschea retrospektivno identificirao kao najvažniju zajedničku referentnu točku za taj višeslojni intelektualni pokret. Tu se u prvom redu pozivao na Nietzscheovu doktrinu o „vječnom povratku istovjetnoga“, kao i na „prevrjednovanje svih vrijednosti“ i na „volju za moć“.

Velik ugled Nietzschea u konzervativno-revolucionarnim krugovima bio je povezan s činjenicom da je Nietzsche tamo bio shvaćen političkim misliocem. Na prvi bi se pogled moglo činiti kao da se to sukobljava s njegovom intelektualnom egzistencijom, koja se osim obveznih životnih razdoblja – škole, sveučilišta i vojske – držala podalje od svega što je imalo veze s politikom u praksi. Njegovo preseljenje u Švicarsku 1869. godine omogućilo mu je da na stvari koje su se tada događale, posebno u Njemačkoj, gleda prvenstveno iz gledišta promatrača.

Negdje na svijetu ima još naroda i stada, ali ne kod nas, draga braćo: u nas ima država. Država? Što je to? Evo! Otvorite uši, jer ću vam sada reći svoju riječ o smrti naroda.” (Tako je govorio Zaratustra)

U svojem uvodu iz 1931. godine, Alfred Baeumler Nietzschea je označio kao „filozofa i političara“ što je dovelo do toga da je Nietzsche i nakon 1945. godine bio osuđivan kao pobornik nacionalsocijalizma, čime se Baeumler (a time i Nietzsche) stavio u službu nacističke Njemačke.  No, da isticanje Nietzschea kao političara još i dan-danas vrijedi, dokazala je i njegova recepcija u posljednjim desetljećima, što ni ponavljane rasprave o njegovim protuslovljima nisu uspjele promijeniti. Ni Friedrich Georg Jünger, koji je 1949. spasio Nietzscheovu čast, u tom protuslovlju nije vidio argument protiv Nietzscheove filozofije nego dokaz životnosti njegova razmišljanja.

„Država, sramotno stvorenje“

Budući da je država jedan od glavnih pojmova politike, sasvim je prirodno da taj pojam susrećemo i kod Nietzschea. No, osim bezbrojnih spominjanja, Nietzsche samo na tri mjesta detaljno govori o državi. U prvom svesku Ljudsko, odviše ljudsko (1878.), u prvom svesku Tako je govorio Zaratustra (1883.) i u predgovoru nedovršene knjige Grčka država (1872.).

Iz potonje potječe citat: „Država, sramotno stvorenje, za većinu ljudi vječni tekući izvor tegobe, u često ponavljajućim razdobljima sveproždiruća baklja ljudskoga roda ­– a opet i zvuk koji nas tjera da zaboravimo na sebe, okupljajući krik koji je nadahnuo bezbrojna istinski herojska djela, možda najviši i najčasniji predmet za slijepe i egoistične mase, kojima se jedino u strahovitim trenutcima državnoga života umije stvoriti čudan izraz veličine na licima!“ Ovdje je već vidljiv Nietzscheov ambivalentan stav prema državi. U jednu ruku nejasnoga podrijetla i za većinu ljudi istovjetna s ropstvom, ona je ipak jedina veličina koja je u stanju probuditi mase.

O nastanku države već je drugdje iznio vrlo konkretne ideje. On polemizira protiv teorije društvenoga ugovora, prema kojoj je međusobna zaštita, „podređenost državnoj pravdi“, bila prvi poticaj za njezino utemeljenje. Očito je da se slabi državi pokoravaju kao što i ona pokorava njih jer se boji „suverenoga uvjerenja“. Presudnije je pitanje zašto se državi pokoravaju čak i oni koji to zapravo ne bi morali. Za njih pokornost dođe kao žrtva koju upravo ne prinose jer se zauzvrat nadaju raznim pogodnostima.

Nietzsche stoga već u nastanku države vidi jedan poziv na „viši osjećaj“. Samo opasnost koja zahtijeva zajednički obrambeni otpor u stanju je dati poticaj za osnivanje države i time stvara osjećaj zajedničke moći koja sa sobom ponese svakoga. Ono što je pojedincu nemoguće, država postiže delegiranjem odgovornosti, zapovijedi i poslušnosti, „održavanjem ponosa, strogoće, snage, mržnje, osvete“. Ona moralno rasterećuje pojedinca.

 

Država i nasilje

Vjera u „časnost države“ mora biti starija od svega ostalog. „Ne gledišta razboritosti nego nagoni junaštva najviše su utjecali na nastanak države: uvjerenje da postoji nešto više od suvereniteta pojedinca.“ Stariji oblici države nisu živjeli od prisile, nego od „protoka plemenitih poriva“. Međutim, strahopoštovanje prema državi nije nastalo putem spoznaje nego nasiljem jer je uspostava države išla protiv ljudskih „predatorskih poriva“. Sukladno tomu, „najstarija država“ bila je čista tiranija, neophodna za mijesenje i oblikovanje „sirovine ljudi i poluživotinja“.

Nietzsche je svjestan da država o čijem podrijetlu govori nije istovjetna suvremenoj državi. Stoga oštro izjavljuje da državu shvaća kao „čopor plavokosih grabežljivaca, rasu osvajača i gospodara“ koja „bez razmišljanja polaže svoje strašne šape na jedno brojno, možda neizmjerno nadmoćno, ali još uvijek bezoblično, još uvijek lutajuće pučanstvo.“ To je početak države, u kojem Nietzsche na djelu vidi umjetnike koji prema ničemu ne moraju pokazivati obzirnost nego nemilosrdno ostvaruju svoje ideje. Ali takav čin stvaranja ima svoju cijenu. U nastanku države Nietzsche vidi dolazak „loše savjesti“ u ovaj svijet. Budući da je čovjek pripitomljen i prisiljen živjeti u društvu, on izdaje svoje grabežljive porive i postaje masovnim čovjekom.

Svrha države

Tako se sudbina države čini unaprijed određenom, barem onda kada vlastitu svrhu izgubi iz vida. Prema Nietzscheu, država ne smije biti sama sebi svrha, ali ni narod sam po sebi,  kao ni „budućnost čovječanstva“ nisu njezina svrha. Njezina svrha leži u „vrhovima, u velikim pojedincima, svetcima i umjetnicima.“ Ne postoji „viša kulturna težnja od pripreme i stvaranja genija“. Država služi kao sredstvo toj svrsi.

Međutim, taj se zahtjev ne smije shvatiti praktičnim. Nietzsche taj cilj smješta „van vremena“. Država stoga, po Nietzscheovu shvaćanju, uopće nije u stanju postići taj cilj. Ne samo zato što se nalazi van vremena nego i zato što država ne može pojmiti ciljeve koji nadilaze „njezinu dobrobit i njezino postojanje“. Međutim, država se pretvara kao da djeluje kao promicatelj kulture. Ali, tvrdi Nietzsche, „država kulture“ samo je moderna ideja,  u stvarnosti su država i kultura protivnici.

Prikrivanje te proturječnosti od presudne je važnosti za daljnji opstanak države, a država kroz svoje ustanove (Nietzsche prije svega spominje školu i vojsku) čini sve da se takvo davanje smisla trajno nastavlja. „Čast u društvu, kruh za sebe, mogućnost stvaranja obitelji, zaštita odozgo, osjećaj zajedništva među zajedno obrazovanima – od svega toga sastoji mreža nada u koju ulazi svaki mladi muškarac: odakle njemu nepovjerenje?“ Taj nedostatak interesa za prosvjetljenje Nietzsche tumači kao glupost, a težnju za služenju državi kao povratak u glupost koju Nietzsche želi uništiti. Ovdje polako dolazimo do Nietzschea kao kritičara države koji „apoteozu države“, uzdizanje države kao najviši cilj čovječanstva, identificira kao razlog zbog kojega država ne uspijeva ispuniti svoju istinsku zadaću.

Država kao idol

Država je racionalna ustanova za koju se ne smiju vezati nikakva iracionalna očekivanja spasenja. Predstavljaju ju ljudi čije obožavanje Nietzsche opisuje kao „najveću tragediju kulture“. Iza toga stoji negativno svijetlo u kojem se predstavljaju „vladajući staleži“ i koje u konačnici znači da jasna predodžba o vladavini više ne postoji: „Nedostaje velik čovjek po kojem se može ravnati.“ Sami su vlastodršci očitom proizvoljnošću svoje vladavine i istodobnom lažnom izlikom o njezinoj svetosti stvorili nesigurnost koja vodi do toga da se „ljudi pretvaraju u prašinu pred svakom snagom volje koja zapovijeda“.

U poglavlju „O novom idolu“ Nietzsche je u Tako je govorio Zaratustra posvetio kritici države jedan cijeli govor. Najpoznatiji citat o tamo glasi: „Država je ime najhladnijeg od svih hladnih čudovišta. Hladno laže; i ova laž klizi niz njena usta: ‘Ja, država, sam narod’.“ Država hoće, kako se na drugom mjestu kaže, biti „najvažnija zvijer na zemlji“, država laže i krade, ona je „licemjeran pas“, ona je pokvarena. Dakle, ona čini upravo ono što nama često padne na pamet kada razmišljamo o državi. „Državom nazivam to gdje svi piju otrov, dobri i loši: državom gdje svi gube sebe same, dobri i loši: državom, gdje se polagano samoubojstvo svih ‘životom’ naziva.“

Država je izjednačivač koji svakoga tjera u svoju službu, Prokrustovo ležište iz kojega se nitko ne izdigne neoštećenim. Stoga je jasno da država nije izmišljena za velike ljude, već za suvišne, pod čijom vlašću svi moraju patiti. S tog stajališta  treba shvaćati i kraj Zaratustrine propovijedi, kada kaže da ondje gdje prestaje država, tu tek počinje čovjek „koji nije suvišan, tu počinju ‘mostovi nadčovjeka’“.

Demokracija i kraj države

Stoga za Nietzschea ustanovljena propast i smrt države nisu razlog za žaljenje. Propast nužno proizlazi iz demokratskoga koncepta države. Demokracija je povijesni oblik u kojem se pojavljuje država koja je u propadanju. Nietzsche ne shvaća demokraciju kao oblik vladavine nego kao načelo slobode koje stoji u suprotnosti s načelom države. Cilj državništva je trajnost, „koja nadilazi sve ostalo time što je daleko vrjednije od slobode“. I ovdje Nietzsche naglašava  važnost tvrdnje da takva demokracija nema ništa zajedničkoga sa sadašnjom demokracijom. „Ono što se sada zove tim imenom, od starijih oblika vladavine razlikuje se jedino po tomu što rabi nove konje: ceste su i dalje iste, a i kotači su i dalje isti.“ Demokracija o kojoj je on govorio nešto je što je još u dolasku.

Velikim je dušama zemlja još i sada slobodna. Prazna su još mnoga sjedišta za samotnike i samotnike udvoje, oko kojih piri miris tihih mora.

Velikim je dušama slobodan život još slobodan. Uistinu, tko malo ima, utoliko će manje biti opsjednut: hvaljeno neka je malo siromaštvo!”

Međutim, Nietzsche upozorava na to da se ono što je još u dolasku  ne smije gledati kao nešto što se daje prouzročiti. Ne zalaže se za aktivno ukidanje države, jer bilo bi ravno precjenjivanju razuma i nepoznavanju povijesti „sada posezati za plugom, dok još nitko nema sjeme koje će se naknadno rasipati po razderanoj zemlji.“ Naprotiv: rušenje svih redova opasna je stvar, pošto se iz kaosa ne će sam od sebe uzdići „najponosniji hram lijepog čovječanstva“. Štoviše, takvo rušenje bit će popraćeno strastima, neumjerenošću i strahotama za koje se prije mislilo da su prevladane. Dakle, takvo je rušenje „izvor snage“ jer je u stanju probuditi iznemoglo čovječanstvo, ali ne može biti „upravitelj, majstor graditelj, umjetnik, ostvaritelj ljudske prirode“.

Protiv lagodna života

No, takav je red potreban sve dok nisu svi ljudi postali umjetnicima. Jer, država je prije svega svrsishodna ustanova, „pametna organizacija za zaštitu pojedinaca jednih od drugih“. Ne smije ju se shvaćati kao nešto više od toga – tako se Nietzschea može razumjeti – pogotovo ne kao lječilište, nešto što je predbacivao socijalistima. Oni žele „lagodan život“ za što više ljudi, a kuću lagodnoga života vide u „savršenoj državi“. Tu je postignut trenutak u kojem se svrha države pretvara u svoju suprotnost. Lagodan život, preraspodijeljen od strane države, uništio bi tlo na kojem rastu „veliki intelekt“ i „moćni pojedinac“.

Nietzsche također govori o „snažnoj energiji“ koja bi uslijed toga bila uništena. Prekomjerno „oplemenjivanje pojedinca“ ne vodi njegovu jačanju nego njegovu slabljenju i raspadanju, čime bi se stvarna svrha države pretvorila u svoju suprotnost. Takozvana racionalna država „zadržavanje je u kaosu“, koje ne može biti učinkovito ako svi jure za osobnom srećom, što neizbježno vodi u „atomističku revoluciju“.

Nietzsche i istinska država

Unatoč oštrim riječima koje ponekad koristi da je označi, ipak bi teško bilo svrstati Nietzschea među one koji državu u osnovi vide kao nešto što treba ukinuti ili prevladati. Nietzsche je očito imao predodžbu o istinskoj državi koja uspijeva očuvati narod, promicati kulturu i štititi slobodu pojedinca. Izvrtanjem ove predodžbe smatra onaj trenutak kada država postane sama sebi svrhom i zaboravlja na svoje ciljeve.

Činjenica da Nietzsche i nadalje kritizira državu svojega vremena, posljedica je njezina izoliranoga položaja: „U državi ne može i ne smije postojati puna sloboda volje. Tko u njoj ima posljednju riječ, mora stajati izvan države, to mu je oznaka. To mu je sudbina i, gdje zvijezde tako prinude, njegova propast.“ (Ernst Jünger) Ali da bi podsjetio na istinsku ideju države, on je prikladniji od svakoga tko je upleten u njezine zahtjeve.

Izvor: Erik Lehnert, „Nietzsches Kritik am Staat“. Sezession. Br. 103 (2021).
Prijevod s njemačkoga: Martin Makek

Autor

  • Erik Lehnert njemački je filozof, publicist i ravnatelj Instituta za državnu politiku, nacionalno-konzervativnoga think-tanka. Autor je pet knjiga i više stotina članaka o filozofskim i metapolitičkim temama.

Podijelite objavu.