Ponedjeljak, 29. studenoga 2021.

“Pandemija COVID-19 nije se dogodila”: Patafizika rata i bolesti9 min čitanja

Paul Patton u predgovoru svojemu prijevodu knjige Zaljevski rat nije se dogodio Jeana Baudrillarda zapisao je sljedeće: „Povremeno bi apsurdnost samoreprezentacije medija kao nabavljača stvarnosti i neposrednosti izbila na površinu, kao u trenutcima kada su kamere CNN-a uživo prešle na skupinu novinara okupljenih negdje u Zaljevu, samo da bi priznali da oni samo čekaju i gledaju CNN kako bi shvatili što se događa.“

Tijekom 2020. i 2021. na društvenim mrežama i pogotovo među starijom populacijom bilo je moguće naići na mnoštvo stripova i viceva kao što su: „Pita pacijent: ‘Doktore, koliko će još trajati pandemija?’ Na to će doktor: ‘Ne znam, ne pratim politiku.’“ ili „Zašto u selima u Africi nema korone? Jer tamo nemaju televiziju.“

Kada bi netko tvrdio da se neki rat ne će dogoditi, a zatim izbije vojni sukob, ljudi se ubijaju i gradovi se razaraju, ta bi osoba zatim vjerojatno priznala da je bila u krivu. Ako ne bi priznala nego umjesto toga nijekala da se zbiva rat, vjerojatno bi ju se doživljavalo kao luđaka ili teoretičara urote. Tu bi se osobu gledalo onako kako se gleda na poricatelje koronavirusa. U svakom slučaju, ne bi imala status jednoga od vodećih filozofa i kulturnih teoretičara svojega vremena. Ali, tako nešto ipak se dogodilo.

Rat i pandemija kao spektakli

Godine 1991. Jean Baudrillard dobio je zadatak da piše o situaciji u Perzijskom zaljevu. Pristao je pod uvjetom da ne ide tamo nego da situaciju prati na CNN-u, gdje se doista događa. Kao rezultat toga proizašla su tri eseja. U prvom, Zaljevskog rata neće biti, piše o smrti rata. Glavni rat, koji je trajao kroz četiri desetljeća nakon Drugoga svjetskoga rata, bio je Hladni rat. Glavni sukob bio je ideološki sukob, a „vrući ratovi“ imali su sporednu ulogu. Hladni rat bio je proces dokidanja rata i nakon njega za SAD slijedi razdoblje uživanja u globalnoj hegemoniji. Naravno, nedugo nakon toga rat je ipak izbio. Sljedeći esej nosi provokativni naslov: Zaljevski rat: događa li se stvarno? Konačni esej naslovljen je Zaljevski rat nije se dogodio, i to je ujedno i naslov knjige u kojoj su ukoričena ta tri eseja.

Za neke, Baudrillardova knjiga predstavlja genijalnu kritiku postmodernoga stanja na primjeru tada aktualnoga vojnoga sukoba. Za druge, to je relativiziranje koje omalovažava poginule u ratu. No, temeljna ideja jednostavna je: Baudrillard ne tvrdi da doslovno nije bilo nikakvoga vojnoga sukoba – naslov je provokativni ispad koji skreće pažnju na nešto drugo. Ono što Baudrillard tvrdi jest da je medijski prikaz rata zasjenio sâm rat. Rat postaje predstava, spektakl, a njegovo vođenje postaje nalik snimanju filma.

Rat prestaje biti stvaran i postaje hiperrealan. U moru informacija, gdje je sve teže razlučiti što je bitno ili istinito, stvarno nestaje. Zamjenjuju ga čisti simulakrum, reference na reference referenca, kopije kopija kopija. To je općeniti kulturni proces koji je Baudrillard proučavao, no po njemu ono što ostaje nakon stvarnoga nije nestvarno, nerealno, nego hiperrealno. Itekako je bitno i doživljava se intenzivnije od stvarnoga.

 

Ako rat može biti hiperrealan, može li to biti i bolest? Ako se maknemo iz 1990-ih u 2020-e, vidimo da može. 1990-ih smo se barem mogli složiti da se rat događa. Tvrditi da nije tako u tom trenutku ne bi bilo provokativno. S druge strane, danas smo toliko postmoderni da se ne možemo složiti ni postoji li pandemija svjetskih razmjera. To je upravo zato što je bolest, kao i rat, postala medijski spektakl. Slika bolesti zamijenila je samu bolest.

Od medija do društvenih mreža

Kako ljudi doživljavaju ovu pandemiju? Njezinim izbijanjem mali je val popularnosti dobila Camusova Kuga, roman o izbijanju kuge u alžirskom gradu Oranu koji opisuje gomilanja mrtvih tijela i mrtve štakore po ulicama. No, izvan knjige nismo mogli vidjeti nešto slično. Neki i jesu imali smrtne slučajeve u obitelji, ali općenito ljudi nisu stjecali dojmove i mišljenja izravno iz stvarnosti nego preko medija. Stavovi o bolesti oblikovali su se neovisno o samoj bolesti i zatim utjecali na pojave poput nošenje maski, online nastave, rad od doma, zatvaranje kafića, itd. Sve je to vrlo antiklimaktično s obzirom na očekivanja od smrtonosne bolesti koja pred čitatelja postavlja Camusova knjiga. Moglo bi umirati deset puta više ljudi ili deset puta manje ljudi, ali to ne bi ništa promijenilo jer je postalo sporedno.

Ljudi oblikuju mišljenja na temelju Bujice ili Dnevnika HRT-a i zatim optužuju jedni druge da vjeruju u gluposti koje im nude mediji. No, ima li smisla odabrati jednu stranu i drugu ocrtati kao žrtvu urote koja širi laži? Baš i nema jer utjecaj televizije dosta je slabiji nego što je bio 1990-ih. Danas smo puno više uronjeni u virtualno putem društvenih mreža. Internet je decentraliziran i ljudi nikad nisu imali veću mogućnost informiranja i dijeljenja svojih mišljenja. Ishod toga upravo je ovo s čime se danas suočavamo: nema potrebe za urotom, ljudi su dovoljno sposobni sami se dezinformirati. Ne bi li bilo divno da se ljudi informiraju preko vijesti koje se barem prave da traže istinu? Umjesto toga, informiraju se preko mrežnih echo-komora, preko platformi na kojima je nestala granica informiranja i zabave, preko internetskih memova, itd.

Ostataka staroga svijeta još uvijek ima. Spomenete li COVID-19 na Facebooku, ta će vam društvena mreža odmah ponuditi informacije o bolesti. To djeluje smiješno i ne treba puno razmišljati da bi se shvatila besmislenost toga. Ljudi ne traže izvore za informacije dok skrolaju po memovima, a ako i traže neke čvrste činjenice, tada ili vjeruju Facebooku, u kojem slučaju su informacije koje nudi suvišne, ili mu ne vjeruju, u kojem slučaju će ih samo odbiti.

Postmodernost i bolest

Kao što je Zaljevski rat imao prethodnika u Vijetnamskom ratu, tako je COVID-19 imao prethodnike u obliku bolesti kao što su ebola i ptičja gripa. Ti prethodnici bili su medijske senzacije, ali djelovali su nekako daleko. Senzacija je imala odmak: filmska slika Vijetnama nastala je nakon rata, a prijašnje epidemije ostale su ograničene. Zaljevski rat i COVID-19 uistinu su postmoderni, simulacija se događa na terenu i ondje gdje bismo očekivali da ćemo vidjeti „stvarni“ rat i „stvarnu“ bolest; sami sudionici u tim pojavama sa stvarnošću nemaju veze.

Razlog zašto Zaljevskog rata nije bilo udara tako snažno jest što, ako je  išta stvarno onda je to rat. Rat je pitanje života i smrti, događaj u kojem su ljudi spremni ubiti i umrijeti. Rat ne može ne izazvati snažne emocije i motivirati nas na snažno razmišljanje o svojem značenju. Kada vidimo naslov poput Baudrillardova, normalno je osjećati se uvrijeđeno, zbunjeno ili barem zainteresirano, a kada pročitamo knjigu možda razmišljamo o tome kako trenutni sustav stvarno svodi rat na spektakl i kako se unatoč tomu spektaklu ne mijenja mnogo toga. Čak ni vojnici danas većinom ne doživljavaju rat kao stvaran nego više kao video-igru, što je posljedica odgoja i suvremenih tehnika kao što su pametne bombe i bespilotne letjelice. Bolest je sličan dio života, koji je „stvaran ako je išta stvarno“, njegov gotovo neizbježan dio. Trideset godina nakon rata postmodernizam je došao i po bolest.

Za tradicionalnoga čovjeka rat i bolest neizbježni su dijelovi života, prirode i kozmičkoga poretka. Oni imaju mističnu dimenziju i izazivaju strahopoštovanje. Moderni čovjek tako nešto ne prihvaća, on želi ovladati prirodom ili je barem razumjeti. Rat i bolest danas su, kao i sve ostalo, racionalizirani, teže mehanicizmu, prilagođavaju se novoj kulturi koja želi sveto i magijsko zamijeniti racionalnim i znanstvenim.

Postmoderni čovjek… što on želi? Postmoderni čovjek zbunjen je, više obilježen onim što nije nego onim što jest. Modernizam je doveo do razočaranja. Tijekom 20. stoljeća racionalizirani rat pokazao se ništa manje kaotičnim, stavljena je u pitanje povezanost racionalnoga i moralnoga te je množenjem raznih perspektiva došlo u pitanje tko uopće odlučuje što je racionalno.

Bijeg od stvarnosti rata i bolesti

Je li moguć povratak na tradicionalni svjetonazor? Tko zna, vjerojatno ovisi koliko se široko ili usko odredi, ali za sada imamo samo bježanje od ružnih dijelova života umjesto suočavanja s njima. Pacifizam je prevladavajuća društvena vrijednost i nitko ne želi riskirati smrt od gripe, a čak i oni koji ne zagovaraju mjere opreza imaju potrebu da se brane argumentirajući da bolest uopće nije opasna i prebacujući jednaku vrstu zabrinutosti na cjepiva – imaju iste vrijednosti, samo drukčije izražene.

Baudrillard je tvrdio da Disneyland postoji kako bi sakrio to da je on pravi svijet. Svijet je danas još više disneyficiran. Možda ratove i bolesti možemo promatrati u istom svijetlu. Ratovi skreću pozornost od sukoba općenito. A bolest? Zanimljivo je da je opća karantena uvedena u vrijeme kada su neki problemi postajali sve očitiji. Odjednom se za manjak socijalne kohezije, za ekonomske probleme, za sve veće gubljenje među algoritmima koji nas nadziru, za sve psihološke i ostale probleme može optužiti ili bolest ili odluke Stožera. I ne samo to, odjednom se oni koji ostaju doma mogu osjećati kao junaci, a oni koji bi išli van kao buntovnici. Društvo je ironično revitalizirano, ali to je simulirana revitalizacija, poput utjecaja viagre.

Izloženo nije toliko stanje koliko je proces. Između Zaljevskoga rata i sadašnje pandemije razmak je od gotovo trideset godina. Koliko još imamo za bježati? Može li se vječno bježati od stvarnosti rata i bolesti i što će se dogoditi ako se to jednom više ne bude moglo? Samo će vrijeme reći, ali značajna promjena gotovo sigurno doći će uslijed radikalnih promjena u socio-ekonomskim odnosima budući da se mnogo ovoga može pripisati komodifikaciji koja na vlasti još uvijek drži fosile modernoga svijeta.

Podijelite objavu.

Leave A Reply