Uoči obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“ i u jeku rata u Ukrajini neizbježno je prisjetiti se mogućnosti rata kao dijela naše stvarnosti. Time se otvara i pitanje motivacije današnjih ljudi na eventualni oružani sukob, kao i spremnosti na odricanja, koja su prijašnjim naraštajima bila manja nepoznanica nego nama u današnjem, potrošačkom društvu.
Rat u filozofiji Juliusa Evole
Kao uvid u to može nam poslužiti pristup talijanskoga tradicionalističkoga filozofa Juliusa Evole. Osvrćući se na slabljenje ideje heroja u suvremenom društvu i na suvremenu problematiku rata, Evola je u hladnoratovskom ozračju u kojem je živio dao svoj sud o vrijednostima koje dominiraju zapadnom civilizacijom. Pritom je naglasio svoju kritičnost i neodrživost „buržujskih postulata“, koji bi ljude trebali motivirati za borbu. Počevši od postupka ponovnoga naoružavanja europskih zemalja u NATO savezu (usporedba s današnjom situacijom sama se nameće), Evola je tvrdio kako je velika pogrješka tehnokratski pogled na rat, odnosno pogled na rat isključivo kroz oružje i tehno-industrijsku opremu te shvaćanje čovjeka kao „ljudskoga resursa“. Temeljnim je elementom za „ratni potencijal“ smatrao kvalitetu i duh ljudi koji nose oružje.
Posebna je meta Evoline kritike bila liberalno-demokratsko poimanje rata. Ističući kako je apsurdna ideja „rata protiv rata“ zapravo svođenje „pravednog rata“ na malo veću policijsku operaciju „smirivanja“ onih koji bi otpočeli ratove. Liberalnu demokraciju drži odgovornom i za licemjerje dok „traži ljude za borbu dok istodobno kritizira samu ideju rata. Traži heroje dok proklamira pacifizam kao najveći ideal. Traži ratnike dok je od ratnika napravila sinonim za napadača i kriminalca.“
Ratničke vrline i buržujski ideali
Nedostatak motivacije za ratovanje Evola označava kao najveći apsurd bilo kakvoga pozivanja na oružje, postavljajući pitanje: „Za koji bi cilj čovjek ‘zapadnoga bloka’ morao poći u rat i suočiti se sa smrću?“ Kao odgovor na to pitanje Evola je nedvosmisleno istaknuo „buržujski ideal“, odnosno održavanje sigurnosti egzistencije koja izbjegava rizike i koja „ljudskoj životinji“ obećava maksimum komfora. Taj kredo opisuje kao nedovoljan za duhovnu pripremu vojske. Jedini je motiv na koji su zemlje Zapada mogle računati bio strah od komunističkoga terora: „strah za vlastitu kožu, za život u nemiru, buržujsku sigurnost, ‘civilizaciju’ udomaćene i standardizirane ljudske životinje koja se jedne i razmnožava se, i čiji je pogled ograničen na Reader’s Digest, Hollywood i športske stadione.“
Kritiku je nastavio napadom na širem planu, tvrdeći kako su „oni koji su duboko demoralizirali istinski zapadni duh, iz temelja potkopali autentičnu ideju države, poretka i muževne solidarnosti, ideju borbe i rata, prisiljeni su iz očaja igrati na kartu crvene opasnosti.“ Upravo strah od vanjske opasnosti, bilo da se radi o terorizmu ili ruskoj invaziji, ostao je do danas jedini oblik motivacije u većini zapadnih društava. Zbog zazora od militarizma, koji suvremenim zapadnim društvima predstavlja „crnu zvijer“, nema uzdizanja autentičnih vrijednosti vojske kod vlastitoga stanovništva.
Tvrdnju kako je borba protiv militarizma jedan od temelja liberalno-demokratskih društava Evola vezuje uz „licemjerni pacifizam“ i pojam „humanitarnoga rata“ kao povremenoga intervencionizma. Zapad više nema ideala kojima bi motivirao vlastito pučanstvo za borbu.
Literatura:
Julius Evola (2011). Metaphysics of War: Battle, Victory & Death in the World of Tradition. Budapest: Arktos.