Godine 1887. Henry Rider Haggard napisao je roman Ona: Misteriozna povijest jedne pustolovine. Bila je to pustolovina duboko u unutrašnjosti Afrike, u kojoj je otkrivena izgubljena civilizacija kojom je gospodarila tajanstvena bijela božica. Roman je odmah doživio uspjeh i bio vrlo zapažen od svih dijelova društva. Freud i Jung pozivali su se na njega u svojim psihoanalitičkim teorijama. Autori poput Rudyarda Kiplinga, J. R. R. Tolkiena, Grahama Greenea i Henryja Millera priznavali su utjecaj toga romana na svoje radove. Roman je razvio mnoge od motiva „izgubljenoga svijeta” kakvi su prisutni u djelima Edgara Ricea Burroughsa, Arthura Conana Doylea, H. P. Lovecrafta, Roberta Howarda i Abrahama Merritta. Svi su, drugim riječima, čitali roman Ona. Ipak, Haggard je rekao da ga je napisao za dječake.
Haggard nije jedini pisac koji je napisao slične dječačke pustolovne romane. Otok s blagom Roberta Louisa Stevensona govori o mladom Jimu Hawkinsu, a Dick Shelton, junak Crne strijele, „još nema osamnaest godina”. Nakon što su ga Virginia Woolf i krug iz Bloomsburyja izbacili iz kanona, Stevenson je doživio manji preporod u znanstvenoj zajednici na poticaj Rogera Lancelyna Greena, jednoga od Inklinga, koji je također pisao za dječake. I, naravno, mnogi od onih za koje sam spomenuo da se dive Haggardu također su se divili Stevensonu i pisali su vlastite pustolovne romane za dječake. Također bih bio nemaran da ne spomenem serijal o Horatiu Hornbloweru Cecila Scotta Forrestera, Izgubljeni horizont Jamesa Hiltona te djela Harolda Lamba, Jacka Londona, Daniela Dafoea, Erskina Childersa, Anthonyja Hopea i Rafaela Sabatinija.
Smrt žanra
No, žanr pustolovnih romana za dječake, tj. priča pisanih dječacima mlađima od osamnaest godina i smještenih u egzotične, ali još uvijek većinom povijesne krajeve, s možda ponešto lagane fantazije ili romantičnih elemenata, danas je mrtav. Književnost za mlade danas je daleko više usredotočena na elemente fantazije i na priče pisane za puno širu publiku, do te mjere da je to dvoje teško razlikovati. Možda posljednji kulturno relevantan primjer dječačke pustolovine književni je serijal Sharpe Bernarda Cornwella, koji je započeo s izlaženjem 1981. godine. Serijal se jako dobro prodavao, ali to je više iznimka koja potvrđuje pravilo.
Ako danas spomenete Alana Quartermaina, bit ćete sretni ako se netko sjeti lika Seana Conneryja iz filma Družba pravih džentlmena iz 2003. godine. Družba pravih džentlmena pojavila se u kinima istodobno s Piratima s Kariba, koji su djelomično odali počast Stevensonovu Otoku s blagom kao posljednji sjajni dječački pustolovni film. Već dvadeset godina taj je zdenac suh kao barut.
Zašto je tako, nije jasno. Naravno, postoji politički neugodna iskrenost s kojom su ti brojni autori pisali o rasi i spolu. Tu je i samodopadno nadmena osuda kruga iz Bloomsburyja, međuratne književne skupine koja je uspjela ukaljati ugled Roberta Louisa Stevensona i ukloniti njegova djela iz škola. Naravno, krug iz Bloomsburyja nije mrzio samoga Stevensona koliko je mrzio romantičarske ideale viktorijanskoga doba – Stevensona su promatrali samo kao primjer te kulturne struje. Možda njihov dugotrajni utjecaj može djelomično objasniti slabljenje toga žanra.
Moralne pouke
Međutim, bez obzira na to kako se to dogodilo, nema sumnje da je zajedno s nestankom žanra izgubljeno nešto od njegove velike vrijednosti. Kao što sam već pisao, fikcija ima didaktički element. Dobra priča predstavlja moralne argumente prikazujući ishod postupaka vođenih željama i potrebama junaka i zlikovaca dok donose odluke suočeni s izazovima i otkrićima. Mi kao čitatelji imamo sposobnost poistovjetiti se s tim likovima i tako zakoračiti u neku vrstu simuliranoga moralnoga događaja u kojem možemo iskusiti, u određenoj mjeri, ishode moralnih ili nemoralnih izbora. Ta nam simulacija pomaže u učenju na primjeru, poput djeteta koje pokušava oponašati govor ili pokrete.
Razne vrste priča nude različite snage koje proizlaze iz simuliranih iskustava koje mogu pružiti. Ljubavni roman, naravno, najprikladniji je da nas pouči o pobjedama i tragedijama ljubavi. Bildungsroman zanima sve što je povezano s nevoljama koje idu s punoljetnošću. A pustolovna priča u svojoj je srži odraz nekih od naših najviših, najživotnijih vrlina; onih koje vezujemo ne samo s junaštvom kad smo suočeni s opasnošću nego i idejom da se opasnost mora prihvatiti radi nekoga višega dobra.
Da, u određenoj mjeri, ideja da je jedna od središnjih svrha narativa usađivanje moralne kakvoće već je sama po sebi svojevrsni romantičarski ideal. Ako me takav stav prema pripovijedanju čini „romantikom”, neka bude tako. Uostalom, Haggard i Stevenson bili su poznati po svojemu romantičarskomu stilu. O prvomu je Graham Greene napisao: „Očaranost je upravo ono što je ovaj pisac uporabio; fiksirao je slike u našim umovima koje se trideset godina nisu uspjele istrošiti.”
Što je dječačka pustolovina?
Struktura radnje ovdje nije jedini relevantan čimbenik. Da jest, ništa se ne bi izgubilo zamjenom dječačkih pustolovnih priča sa suvremenom književnošću za mlade ili žanrovskom fikcijom. Važno je zapamtiti što znači dječačka pustolovina. Prava fantazija, tj. nešto što je usredotočeno na različitost od stvarnoga života, smješteno u izmišljeno carstvo poput Marsa ili Međuzemlja, s fantastičnom magijom poput putovanja u svemir ili Silmarila, podložna je određenoj vrsti moralnih uputa. Stavljajući nas in extremis, u okruženje višega od ljudskoga, te priče mogu ubrzati simulirano iskustvo daleko iznad onoga što bi bilo tko od nas vjerojatno doživio u životu; strašnijega užasa i veličanstvenije slave. One nas također mogu izvesti izvan naših vlastitih moralnih okvira kako bismo postavili nova moralna pitanja koja mogu baciti novo svjetlo na ona koja uzimamo zdravo za gotovo.
Ipak, nešto više povijesno okruženje poput atavističke divljine istočne Afrike ili španjolskih Kariba u Doba jedrenjaka nudi drugačiji niz prednosti. Snaga toga žanra dolazi kao inicijacija, posebno relevantna za mladića, u moralnu tradiciju stvarne povijesti. Dječačka pustolovina omogućuje mladiću da kontekstualizira junačke vrline unutar specifičnih primjera povijesne sredine koja im je dala život. To je vrijedan i temeljni postupak koji osnažuje usađivanje morala koji osnažuje usađivanje morala povezujući ga izravnije sa stvarnošću i kulturnom baštinom. Te priče sljedećemu naraštaju prenose dio prethodnoga u konkretnijim uvjetima nego što to mogu ponuditi prigušeniji poleti fantazije. Još jedna prednost također proizlazi iz većega pridržavanja realizma. Ne samo da je čitatelj izravnije povezan s povijesnom sredinom nego se on lakše poistovjećuje s junakom unutar te sredine.
Naravno, ima još fantastičnih djela koja izmiču ovoj podjeli i izvlače najbolje iz oba svijeta pomoću mudrih lukavstava. U Gospodaru prstenova, Tolkien je prokrijumčario povijesno utemeljenje u svoje djelo predanošću detaljnoj unutarnjoj dosljednosti i preuzimanjem poznatih mitova iz naše daleke povijesti za većinu svojega nadahnuća. Priče o Conanu Roberta Howarda, poput Gospodara prstenova, predstavljene su kao da su se zapravo dogodile u polumraku naše prapovijesti. Pikti koji su zadavali probleme Kimerijcima u Howardovim pričama, kako je on to predstavio, isti su oni Pikti koji su zadavali probleme Rimljanima.
Svrha književnosti
Kulturotvorna svrha književnosti uvećana je predstavljanjem raznih vrsta priča tako da nijedna snaga, izvrsnost ili vrlina ne ostanu neiskorištene. To je prava tragedija smrti dječačke pustolovne priče. Siguran sam da znate puno ljudi koji mogu prepričati povijest Rata prstena ili [Marvelova] Rata beskonačnosti, ali naišli biste na muk ako biste ikoga od njih zamolili da vam prepričaju povijest Rata osam svetaca, Devetogodišnjega rata ili Rata za španjolsko naslijeđe. Ako netko može objasniti Napoleonove ratove, postoji dobra šansa da je velik dio svojega razumijevanja toga isprva stekao čitajući Horatia Hornblowera. Pjesma leda i vatre Georgea R. R. Martina, koliko god mi je mrsko priznati, uspješna je uz Gospodara prstenova i Conana, makar samo u zbog toga što krijumčari pravu povijest Rata ruža u svoju priču.
Ali nije uvijek bilo potrebno krijumčariti povijest. Haggardova Ona: Misteriozna povijest jedne pustolovine prodana je u gotovo 85 milijuna primjeraka i nikada nije izašla iz tiska od svojega prvoga izdanja 1887. godine. Zajedno s Haggardovim drugim romanom, Rudnici kralja Solomona, koji je sâm prodan u više od 65 milijuna primjeraka, danas je jedna od najprodavanijih knjiga svih vremena. Taj je žanr danas kriminalno podzastupljen, što u konačnici stvara veliku kulturnu prazninu. Dječaci se nisu toliko promijenili u posljednjih stotinjak godina koliko bi mnogi htjeli vjerovati – još uvijek im se sviđaju prosti gusari, časni vojnici i poletni pustolovi. Pa zašto to nitko u našoj kulturi ne iskorištava? Moj sin uskoro će biti u potrazi za nekim pustolovnim pričama; zbilja bih volio da zna nešto o svojoj kulturnoj baštini.
Izvor: IM–1776
Prijevod s engleskoga: Adriano Kurtović