Utorak, 13. rujna 2022.

Prokletstvo žrtvoslovlja i negativni identitet5 min čitanja

Dani i mjeseci pokajništva skupljaju se u europskom kalendaru. No, dani pokajništva, uz sjećanje na preminule, često služe kao alat za pojačanje političkoga legitimiteta nacije – često nauštrb druge, susjedne nacije, koja se bori s vlastitim identitetom.

I dok nas mediji nastavljaju uvjeravati kako se povijest puzeći približava svojemu kraju, umjesto toga svjedočimo iznenadnomu povećanju žrtvoslovlja, posebice na području Istočne Europe. Kao pravilo, svako žrtvoslovlje zahtjeva beskonačno povećanje broja mrtvih u kontekstu „neizbježnih“ skrivenih fašističkih zloduha.

Žrtvoslovlje kao uzrok krvavih sukoba

Izraženo postmodernim rječnikom današnjice, suvremeni mediji obezvrijedili su istinsko značenje smrti i pogibije, prikazujući je kao krajnju stvarnost ili nestvarnu zbilju. Na primjer, povijesna svijest Srba protiv Hrvata, Poljaka protiv Nijemaca, a pritom ne treba niti spominjati žrtvoslovno sjećanje na međusobni sukob ukrajinskih i ruskih nacionalista današnjice, koji postaje „povjesniji“ nego njihove prethodno zapisane povijesti.

Izgleda kako se europski nacionalisti više ne bore za živuće sunarodnjake nego prvenstveno za svoje mrtve. Kao ishod, a kako je Efraim Zuroff točno ustvrdio, „u postkomunističkoj Istočnoj Europi, [oni]pokušavaju umanjiti zločine suradnika nacionalsocijalista te ustvrditi kako su zločini komunista jednako loši.“ U svakom slučaju, Zuroffov osvrt, koliko god bio oštrouman, izostavlja širi povijesni kontekst. Svaki dan sjećanja na žrtve, ili što se toga tiče, pokajništva prema žrtvama, u proturječju je sam sa sobom, ako ne i huškanje na rat.

Vladimir Putin govori na 5. Svjetskom forumu o holokaustu u Jeruzalemu, 2020.

Vladimir Putin govori na 5. Svjetskom forumu o holokaustu u Jeruzalemu, 2020.

Lokalni Srbi priredili su krvavu pobunu u Hrvatskoj 1991. upravo u ime antifašističkoga žrtvoslovlja te stvarnoga ili zamišljenoga straha od uskrsnuća iščekivane fašističke Hrvatske. Hrvati su započeli postupak odcjepljenja od Jugoslavije u ime poratnih žrtava, iz razdoblja nakon Drugoga svjetskoga rata, ubijenih od strane komunističkih pobjednika na poljima smrti kod Bleiburga u Austriji tijekom svibnja 1945. godine. Ukrajinci i dalje njeguju sjećanje na gladomor, Poljaci njeguju sjećanje na pokolj u Katinskoj šumi, Kozaci se prisjećaju svojih žrtava u Linzu, Rusi imaju brojne gulage poput onog u Koljimi, Nijemci svoja bombardiranja Dresdena. Mjesta su to koja sama po sebi ne služe samo kao spomenici nego i kao simboli odmazde u očima Drugih. Komunistički zločini u Istočnoj Europi tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata nisu samo popratna šteta djelovanja Saveznika, slučajna nezgoda, nego planirani poduhvat s ciljem istrjebljenja milijuna nepoželjnih.

Od kolaboracije do komemoracije

Gotovo kao po definiciji iznova se javlja bolna simbolika Auschwitza, lokaliteta koji ne predstavlja samo prepoznatljivo povijesno mjesto stradanja velikih razmjera nego i didaktičko mjesto odabrano za poučavanje svijeta značenju snošljivosti širom Zemlje. Naravno, oslobođenje logora u Auschwitzu od strane hvaljenih sovjetskih postrojbi nameće se samo po sebi pitanje vezano uz njihove prethodne postupke, posebno ako uzmemo u obzir kako su milijuni istočnoeuropskih i njemačkih civila bili raseljeni ili ubijeni od istih tih sovjetskih postrojbi na putu prema Auschwitzu u siječnju 1945. godine.

Koliko su iskrene suze europskih državnika i političara na nedavnom skupu sjećanja na žrtve Auschwitza ostat će stvar općih tlapnji i pretpostavki. Dovoljno je zaviriti u noviju francusku povijest. Godine 1940. sva komunistička i ljevičarska inteligencija priklonila se pro-fašističkomu režimu u Vichyju. Naravno, nakon Drugoga svjetskoga rata postalo je politički oportuno za francuske intelektualce da se predstavljaju zagriženim filosemitima i nauče se antifašističkomu rječniku.

Još jedan bitan slučaj suvremeni su hrvatski političari, koji gotovo bez iznimke prije 1990. bijahu snažni zagovornici jedinstva komunističke Jugoslavije, kao i zagriženi zagovornici tzv. samoupravnoga socijalizma – da bi se 1990-ih vrlo brzo rebrendirali ili u vatrene nacionaliste ili pro-briselske tržišne fundamentaliste.

Isti prijetvorni scenarij pokajanja može se vidjeti u njemačkoj političkoj klasi, koja je napravila korak više, kao što se može vidjeti iz ne tako davnih izjava bivšega predsjednika Horsta Köhlera i trenutnoga predsjednika Joachima Gaucka, koji je ustvrdio kako „ne postoji njemački identitet bez Auschwitza“. Stoga bi se moglo zaključiti da bi bez sjećanja na Auschwitz političari u EU vrlo vjerojatno kao marširali unisono uz zvuke Giovinezze ili Horst Wessel Lied.

Europa i židovski identitet

Neki znanstvenici su izgleda vrlo svjesni prijetvornoga mentaliteta suvremenih europskih političara. Kako je Shmuel Trigano primijetio, „dok se predstavlja kao ‘novi Izrael’, Zapad u judaizmu prepoznaje de facto, ako ne i de jure vlast nad samim sobom.“ Njegove riječi pokazuju kako je Zapad postao „židovski“ u tolikoj mjeri da je stoljećima Židovima nijekao njihov identitet. Iz toga slijedi da mutna tvorenica „judeokršćanstvo“ nije višeznačan i opasan oksimoron nego simbol  samoporažavajućega i lažnoga identiteta. Na neki način, europski žrtvoslovci goje prikrivene antižidovske stavove, dok s druge strane nastavljaju temeljiti etičke ukaze i presude gotovo isključivo na sekulariziranim učenjima hebrejskih mudraca.

Po završetku Hladnoga rata, politička klasa širom Europe razvila je vlastitu uvrnutu vrstu antifašističkoga žrtvoslovlja uskrsnuvši strašilo fašizma, kao da će prizivanje fašističkih zloduha izbrisati grijehe njihove vlastite fašističke prošlosti te izazvati oprost u očima Židova. Čini se da liberalne demokracije u EU i SAD-u postaju neodržive bez neprestanoga probavljanja lažnih filosemitskih izraza nježnosti s jedne strane, te uživanja u ispraznom samoporicanju s druge.

Možda bi vrijedilo razmisliti o organizaciji međunarodne međureligijske konferencije na kojoj bi znanstvenici različite etničke i intelektualne pozadine mogli raspravljati o pozitivnim i negativnim stranama raznih oblika žrtvoslovlja. Sadašnja raznovrsna i nerijetko sukobljena žrtvoslovlja vrlo vjerojatno ne će dovesti do pomirbe među europskim narodima, a pogotovo ne će riješiti ubrzo nadolazeći rat žrtvoslovlja u rasno podijeljenoj i balkaniziranoj Europskoj uniji. Samoljubivo žrtvoslovlje samo pogoršava lažne predrasude o Drugom i priprema teren za nove sukobe.

Izvor: Israel National News / TomSunic.com
Prijevod s engleskoga: Christian Coltrane

Autor

  • Tomislav Sunić hrvatski je književnik, politolog, prevoditelj i bivši diplomat. Njegove knjige i eseji objavljivani su na engleskom, francuskom, šanjolskom, njemačkom i hrvatskom jeziku, a kao najvažnije valja istaknuti: Against Democracy and Equality: The European New Right (1990.), Fragmenti metapolitike (1997.), Homo Americanus: Dijete postmodernog doba (2018.), La Croatie: un pays par défaut? 2010.).

Podijelite objavu.