Za vrijeme Napoleonove vlasti (1809. – 1813.) Rijeka je bila smještena u sklop Ilirskih pokrajina, da bi je povratkom Habsburgovcima Beč uključio u Kraljevinu Iliriju, odakle 1822. postaje corpus separatum Ugarske. Devetnaestostoljetni snažan privredni uspon Rijeke, od slabo razvijenoga srednjovjekovnoga gradića pretvorit će je u lučko-trgovačko te pomorsko-industrijsko središte u prometnom smislu sve više povezano s istočnim (mađarskim) područjem Monarhije. Budući da su Mađari uskoro uvidjeli prednosti neposrednoga prodora u svijet preko hrvatskoga mora, njihov interes sve izraženije počinje poprimati političke dimenzije, a trajnim će doseljavanjem uspješno širiti svoj jezik i kulturu.
U nastojanju da se što bolje prilagode, riječki će Mađari početi prihvaćati i talijanski jezik kao univerzalno sredstvo komunikacije, što je za cilj imalo odnarođivanje hrvatskoga korpusa. Tih godina lokalnu političku situaciju otežavao je i sloj privilegiranih građana koji se iskazivao kao anacionalan, proaustrijski i promađarski. Te vladajuće struje deklarirale su se kao autonomaši, ali su podržavale peštansku vlast, dok su svoju samosvojnost izražavale imenom Fiumani. Istovremeno, hrvatska inteligencija isključena je iz javnih službi i lišena svih političkih prava. Preporodna nastojanja koja su zahvatila onodobnu Hrvatsku, zbog složene višenacionalne situacije, u Rijeci se nisu mogla odmah ostvariti, što se promijenilo revolucionarnom 1848. godinom, kada je grad pripojen matici zemlji.
Hrvatska gimnazija
Iznenadno buđenje narodnoga života uzrokovalo je stasavanje nekih važnih inicijativa i institucija. Jedna od njih je i tamošnja gimanzija čiju je povijest moguće pratiti od listopada 1627. godine, kada uz svečanu misu i propovijed na hrvatskom jeziku senjsko-modruškoga biskupa Ivana Krstitelja Agatića, rođenoga Riječanina i augustinca, u grad na zapadnoj obali Rječine stižu isusovci. Na temelju molbe tadašnje službene Rijeke, 23. studenoga 1627. godine osnovali su kolegij s gimanzijom. Od tada do danas, dijeleći sudbinu svojega grada, ta je institucija djelovala u raznim povijesnim, političkim i društvenim uvjetima i nastavnim jezicima, a mijenjala je države, vlasnike, financijere, imena i zgrade.
Nastava se prvotno održavala na latinskom jeziku, koji je u službenoj uporabi 1698./1699. godine nakratko zamijenjen hrvatskim. Prvo pravo pohrvaćenje, zahvaljujući zalaganjima Frana Kurelca, doživljava školske 1848./1849. godine. U vrijeme neoapsolutizma, kada su u Rijeci, kao i u ostalim mjestima Hrvatskoga primorja, djelovali Bachovi husari progoneći svakoga onoga tko je javno govorio hrvatskim jezikom ili slobodno izražavao svoje domoljublje, hrvatski je jezik ponovno isključen iz gimnazijske nastave da bi se odlukom Sabora godine 1861. vratio.
Tijekom burnoga devetnaestoga stoljeća pohađali su je mnogi naši istaknuti kulturni djelatnici, među kojima se ističu Matija Volarić, Ivan Kobler, Bartol Zmajić, Ambroz Brozović, Adolf Veber, Eugen Kvaternik, Franjo Rački, Erazmo Barčić, Ivan Crnčić, Ivan Zajc, Ivan Fiamin i Josip Pančić. Govoreći o povijesti te ustanove kao jednoga od žarišta nacionalne kulture, važno je spomenuti kako je Budimpešta uz pomoć vladajućega pomađarenoga građanskoga kruga 1896. godine uzrokovala njezino preseljenje iz zgrade na Fiumari na susjedni Sušak. Prema Petru Strčiću, današnja Sušačka gimnazija posjeduje povijesni kontinutitet od 1627. godine te s pravom može nositi naziv Prva riječka hrvatska gimanzija.
Narodna čitaonica
Jedan od najvažnijih događaja lokalne kulturne povijesti svakako je osnivanje Narodne čitaonice riečke i to u unajmljenim prostorima kuće slovenskoga veletrgovca Franje Jelovšeka. Službeno je otvorena 3. studenoga 1850. godine, kada je održana i glavna skupština te je prvim predsjednikom te ustanove odabran Sigismund Farkaš Vukotinović, mlađi brat zamenitoga ilirca Ljudevita Vukotinovića.
Njezin predsjednik Sigismund Farkaš, zalagao se za izvođenje diletantske glume na narodnom jeziku, pa su se Riječani imali prilike upoznati s hrvatskim teatrom, budući da su se dotad kazališni komadi upriličavali na talijanskom, mađarskom ili njemačkom jeziku. Dakle, u Čitaonici se razgovorima, čitanjem, pjevanjem, plesom i glumom promicalo narodno hrvatsko domoljublje, nasuprot onoga fijumanskoga – koje je svoje poklonike okupljalo u prostorima Casina patriotica. U smislu kulturnoga uzleta u gradu, valja se zadržati na 1852. godini, kada je u Čitaonici izvedena predstava Stari diak, o čemu u siječanjskim Narodnim novinama izvještava Radoslav Zandonati. Iz iste godine datira i prva vijest o djelovanju riječkoga hrvatskoga domoljubnoga društva, a koju Narodnim novinama prenosi riječki dopisnik Avelin Ćepulić:
„Sinoć imadosmo u narodnoj čitaonici našoj prizor, koji nam najjasniji dokaz pruža za narodnost grada Rieke. Po prastarom ovadašnjem običaju dodje zbor koledvačica, koje su obične tom prigodom pjesma pjevale. Čistoća hrvatsko-primorskog narječja i sasvim narodan duh ovih pjesama jamči nam za starodavnost i izvornost njihovu. Uvod pjesama ovih je pozdrav, sadržaj čestitka za mlado ljeto, a zaključak oproštaj od društva, koje se polazi. Netom se oprostiše s nama pjevačice ove, već se na ulaz prijavi zbor muškaraca, koji su uz svirku iste pjesme izpjevali i prizor jedan iz žudijske povjestnice deklamirali, u kojem se predstavlja okrutnost žudijskoga kralja Iruda. Diviti se zaista moradosmo čistoći jezika, kao takodjer izvrsnosti i točnosti deklamacija, kojim se ne mogasmo nadati od sasvim prsotih zanatlija onih.
Ovo su vam eto ljudi, koje nekoji „popolarzione italiana di Fiume“ nazivaju. Ovo su ljudi, kojima se ime Talijana nameće. Ovo su ljudi, za koje se traći talijanski jezik u crkvi, u školah, u sudu, u svemu i svačemu. Ovo su ljudi, kojih su diedovi i otci imućni i dobrostojeći pravi riečki gradjani bili, pak su polag svoje slavjanske prostodušnosti tudjom prekomorskih nadošlicah kavštinom do današnje biede i nevolje došli. Iz ovakovih ljudi sastoji se riečki puk, koi kervavim znojem svog lica od dana do dana životari kukavnom nadnicom, koju prositi mora od onih, koje su diedovi njegovi, kuće i kućišta lišene, gostoljubivi pod svoj krov primili. Ovo vam je miroljubivi i blagi riečki narod, koi izvan svog materinskog hervatskog jezika i prostodušnosti hervatske ništa drugo zaderžao nije. Pa ipak, ima ljudih, kojim nije dosta, da su biedni onaj narod na ništa spravili i demoralizirali ga, već da ga istog jezika svog liše, i narodu svom sasvim otudje.
Da, ima ljudih koji hoće i svom silom nastoje, da se riečki narod neosviesti u narodnom svojem duhu, da im nebi danas sutra žao na sramotu vratio. Nu polag sveta toga najžalostnie jest to, da ima tako slabih ljudih, koji bezdušnikom ovim vieruju i nastojanja domorodacah oko prosviete naroda za najveće zlotvorstvo smatraju. Ljudi ovi hoće po svoj prilici Herostratovu glasovitost steći.“[1]
Časopis Neven
Godine 1858. Narodna čitaonica preuzima objavljivanje dotad Matičina časopisa Neven, čime se svjedoči o neposrednoj uključenosti Rijeke u hrvatske kulturne tijekove tijekom apsolutizma. Pokrenut 1. siječnja 1852. kao tjednik, Neven predstavlja zabavno-poučni list i jedini hrvatski časopis toga vremena. Budući da je periodika imala krucijalnu ulogu u stvaranju postilirske književnosti, on u književnom smislu nastoji vratiti interes čitalačkoj publici, dok u jezičnom zauzima status simbola borbe protiv nametnute germanizacije. Njegov pokretač i prvi urednik Mirko Bogović u svojem članku Naša književnost u najnovie doba (Neven, 1852.) književnost je definirao kao „mirilo moralne valjanosti narodah“ te kao sredstvo „prosviete i blagostanja“.
Na problem nedostatka rukopisa, što je prijetilo propasti novina, reagirao je Ante Starčević, koji je na tri mjeseca preuzeo uredništvo te književne tekstove nadomještao prilozima poput podlistka Tobolac. Najzastupljenija književna vrsta bila je lirika, no stvarni procvat doživljava proza. Većina objavljenih novela i pripovijetka bila je povijesnoga karaktera, čime prethodi pojavi povijesnoga romana u hrvatskoj književnosti, pa se može reći kako je Neven odigrao ključnu ulogu u afirmaciji umjetničke proze.
Treba spomenuti drame i putopise, a posebno tekstove o spomeničkoj i napose povijesnoj baštini jer su domaći preporoditelji, u želji za što boljim upoznavanjem svih kutaka svoje domovine, mnogo putovali, a posebno duž Hrvatskoga primorja. Putovanje je tijekom ilirskoga razdoblja devetnaestoga stoljeća imalo nacionalnu dimenziju kako za samoga putnika tako i za čitatelje putopisa koji postaju prilično zastupljena podvrsta u tadašnjoj literarnoj produkciji. U prvoj Nevenovoj godini izišlo je i nešto članaka, a posebnu su važini oni o povijesti kazališta, povijesti književnosti, o teoriji romana te o ustroju hrvatskoga književnoga jezika, a vrijedi spomenuti i polemike između hrvatskih i srpskih pisaca te političara.
Matica prekida njegovo objavljivanje, a taj zadatak samoinicijativno preuzima riječka Narodna čitaonica. Prvi riječki broj objavljen je 3. travnja 1858. pod naslovom Neven, zabavan, poučan i znansteveni list, izdava ga Narodna čitaonica riečka, surađuju dr. Josip Vranjicani Dobrinović i prof. Vinko Pacel, VII god. na Rieci. Nakada i tisak Ercole Rezza, 1858. Neven je tako postao i prvi domaći znanstveni časopis, barem deklarativno. Izlazi kao tjednik sve do 25. prosinca iste godine, kada se, zbog nepovoljnih financijskih prilika i nepodmirenih dugovanja od strane pretplatnika, konačno gasi.
Riječko godište obuhvaća pjesme, pripovijetke (umjetne i narodne), povijesne i općeobrazovne članke, bibliografiju, književne prikaze, dopise, književne vijesti, smješice i zagonetke. Među lokalnim se potpisanim suradnicima, pored Pacela, ističu i Janez Trdina, Sender Fabković, Ljudevit Slamnik te Juraj Matija Šporer. Nakon njegova gašenja, Pacel 1859. godine počinje publicirati almanah Jadranska vila, koji se već nakon prvoga broja obustavlja, dok je u Zagrebu ilirac Vukotinović 1859. pokrenuo almanah Leptir, koji je trajao samo dvije godine.
Zaključak
Iako je hrvatska većina u Rijeci stoljeće nacija dočekala kao zajednica minorizirana u okvirima svih javnih djelovanja, preporodno razdoblje označilo je postupno oblikovanje nacionalne svijesti i kulture, što je vrhunac doseglo 1848. godine. Bitka za autonomiju jezika i književnosti premjestila se i u institucije, pa tamošnja gimnazija i Narodna čitaonica postaju ključna mjesta obrane identiteta hrvatskoga naroda u Rijeci, a u tom smislu ističe se i časopis Neven.
Hrvatsko-ugarskom nagodbom hrvatsko domoljublje ponovno doživljava težak udarac. Do kraja stoljeća Mađari će nastojati očuvati vlastiti identitet osnivanjem različitih društava, upriličavanjem svečanosti, dobrotvornih priredbi i zabava te dnevnim tiskom, što će antihrvatski nastrojene talijanske autonomaše transformirati u iredentiste. No, upravo će te okolnosti poslužiti rasprostranjivanju pravaških ideja diljem Hrvatskoga primorja i riječkoga područja tijekom druge polovice stoljeća, što će se posebno snažno osjetiti posredstvom tiska. Riječki će političari, mahom sljedbenici Starčevićeve stranke, tako činiti gotovo polovicu parlamentarne oporbe, dok će hrvatski trgovci, poduzetnici i brodovlasnici predstavljati stupove tadašnjega društva.
Bilješke
[1] Irvin Lukežić, U Terpsihorinu hramu: iz povijesti riječke Narodne čitaonice, Gradska knjižnica Rijeka, Rijeka, 2019, str. 54.