Srednjoeuropski ovisni kapitalizam

Europska unija

„Trgovac bi trebao prethoditi vojniku.” – Otto von Bismarck

„Ljudi će ostati mirni sve dok vjeruju da su dovoljno bogati i moćni da potajno uspostave ekonomsku diktaturu.” – George Bernanos

„Zašto bismo mi ostali naivčine u EU?“– Viktor Orbán, svibanj 2021.

 

Mađarski gospodarski časopis Új Egyenlőség, u suradnji sa Zakladom Friedrich Ebert, nedavno je intervjuirao Andreasa Nölkea, profesora političkih znanosti na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu i autora brojnih poredbenih istraživanja o kapitalizmu. Godine 2018. objavio je znanstveni članak u kojem analizira različite puteve tržišta u razvoju u svezi s ovisnim kapitalizmom i državom prožetoga kapitalizma.

Po Nölkeu, članice Višegradske skupine savršeni su primjer ovisnih tržišnih gospodarstava. Kritički sažmimo njegov pristup i usporedimo ga s drugim primjerima.

Nölke smatra da su tržišna gospodarstva ovisna kada imaju velik udio izravnih stranih ulaganja u svojem BDP-u. Taj udio čini dosljedan obrazac od početaka europskih integracija. Ova metoda mjerenja ekonomske ovisnosti pokazuje da, s obzirom na tržišta u razvoju, ne postoje druga gospodarstva (moguća iznimka je sjeverni Meksiko) koja su toliko ovisna o izravnim stranim ulaganjima kao ona članica Višegradske skupine, i u širem smislu, srednje i istočne Europe. Doista, u drugim gospodarstvima u razvoju, kao i onima tzv. razvijenih zemalja, izravna strana ulaganja rijetko predstavljaju više od jedne trećine njihova BDP-a.

Grafikon 1
Grafikon 1: Udio izravnih stranih ulaganja u BDP-u. Izvor: UNCTAD World Investment Report 2016, Annex table 07

Višegradska skupina – Trideset godina gospodarske ovisnosti?

U trideset godina ova je regija Europe postala svojevrsni „raj za multinacionalne kompanije”, mjesto gdje su plaće relativno niske, ljudi dovoljno izučeni/kvalificirani, bankovni propisi slabi i otvorenost skoro savršena kada su u pitanju strana ulaganja. To je put gospodarske otvorenosti i zapadne integracije kojim su srednjoeuropske države odlučile poći od početka 1990-ih i nikada nisu skrenule s njega.

Iako domaćim gospodarskim elitama (osobito mađarskima nakon 2010.) povremeno uspijeva doći u ruke određena količina sekundarnih sektora, potencijalne sektore visokoga rasta kontroliraju strani ulagači u takvim količinama da nikomu u regiji ne će biti moguće postići nacionalnu gospodarsku neovisnost.

Ako je i gospodarski suverenitet u regiji skoro nikakav, Andreas Nölke primjećuje da su stope rasta i zaposlenosti zadovoljavajuće u usporedbi s onima drugih članica Europske unije, ali i propituje održivost toga oblika ovisnoga tržišnoga gospodarstva nakon razdoblja od 5 do 10 godina.

Primjerice, dok je njemačka industrija nedavno istaknula kako je zadovoljna stanjem na mađarskom tržištu i budući da izgleda da nijedna njemačka politička snaga ne želi dovesti u pitanje temelje njemačkoga gospodarstva, a to je gospodarstvo usmjereno na izvoz, ovisna tržišna gospodarstva u svojoj su bîti nestabilna jer su obvezana gospodarskim i političkim odlukama na čije donošenje srednjoeuropske vlade nemaju nikakav utjecaj.

Drugi je primjer, među ostalima, taj da ako Njemačka odluči dati veću važnost domaćoj potražnji (što bi se moglo automatski dogoditi, ovisno najviše o tomu što Kina odluči učiniti jer polovica njemačkoga izvoza odlazi u tu zemlju), onda će članice Višegradske skupine odmah završiti kao gubitnice.

Budući da zemlje srednje Europe nemaju izravnu kontrolu nad velikim dijelom svojega nacionalnoga bogatstva, njihovi su gospodarski modeli neizbježno prilično krhki. Domaće vlasti ovih zemalja savršeno su svjesne te ranjivosti, pa su stoga nastojale ne samo održati povoljne uvjete za strana ulaganja nego i aktivno poduprijeti strane tvrtke sa sjedištem u regiji. Potonji oportunistički iskorištavaju ovisnu situaciju u kojoj se ove zemlje nalaze. To je ono što je Mađarska posebno učinila u ožujku 2020. i ono što je učinila 2010. godine pružajući vrlo velikodušne subvencije multinacionalnim kompanijama.

Taj je model potpuna suprotnost onomu koji su usvojile druge zemlje u razvoju (s puno većim tržištima, poput Kine), koje su odlučile zaštititi svoje nacionalne tvrtke od stranih ulaganja. Unutar tih zemalja udio izravnih stranih ulaganja u BDP-u znatno je manji nego u bivšim komunističkim državama u Europi, a njihove vlade imaju ulogu u zaštiti ključnih gospodarskih sektora i skrbe o tome da se ne dopusti stranim ulaganjima da preuzmu kontrolu nad dijelovima svojega tržišta s potencijalno visokim rastom.

Iako je ovisnost srednjoeuropskih zemalja o izravnim stranim ulaganjima otvorila njihova vrata srednjoročnoj ili dugoročnoj nestabilnosti, ona je također omogućila i pojavu puno većih problema, osobito kao načina podčinjavanja gospodarskoga i društvenoga razvoja ovih zemalja, koje se održavaju uz pomoć novčanih injekcija u ključnim sektorima, ali tek toliko da se zadrži kontrolu nad njima i nikad dovoljno za pokretanje bilo kakvoga napretka (poput, primjerice, poluautomatizirane proizvodnje).

Znamo da su te dobre stope rasta koje se utemeljene na stranim ulaganjima imaju mnogo manju važnost u društvu od nižih stopa rasta u manje ovisnim gospodarstvima.

Podatci su zastrašujući: u vrlom dugom razdoblju (od 1870.), jaz između BDP-a po glavi stanovnika suvremenih zemalja Višegradske skupine i 12 zapadnoeuropskih zemalja nikad nije prestao rasti, i taj se rast samo ubrzao od 1990. godine.

Nadalje, treba imati na umu da te injekcije stranoga kapitala imaju negativnu stranu, a to je da izjedaju sve veće komade bogatstva ovih zemalja. Drugim riječima, iznos dobiti koji se isisava iz ovih zemalja veći je od iznosa koji se ulaže, a povrh toga postoji egzodus ljudi iz tih zemalja zbog gospodarskih razloga. Oba se ova čimbenika mogu pojednostavljeno sažeti zaključkom da srednjoeuropski gospodarski model pomaže financiranju njemačkih umirovljenika, o kojima skrbi osoblje obrazovano u zemljama periferije.

Kao što znamo, to stanje ovisnosti nije nametnuto vojnom snagom (iako neki govore o trošku koji treba platiti za korištenje američkoga nuklearnoga kišobrana), no Nölke i to spominje kao opciju.

Grafikon 2
Grafikon 2: Odljev neto dobiti iz zemalja Višegradske skupine kao postotak u BDP-u. Izvor: György-Olah, 2018.

Je li to samo gospodarska i politička ovisnost?

To stanje gospodarske ovisnosti prirodno se proteže i u politiku, koja u srednjoj Europi ne može biti uistinu samostalna ako to ne odobre zapadni vjerovnici. Iako su neke države u regiji, osobito Mađarska i Poljska, uspjele učiniti da se njihov glas čuje posljednjih nekoliko godina, to se u osnovi odnosilo na tzv. „civilizacijske“ teme (imigracija i LGBT prava), tj. na područje koje ne će dovesti u pitanje prethodno opisanu ekonomsku situaciju.

Zemlje srednje i istočne Europe nisu imale drugoga izbora nego poći putem gospodarske ovisnosti po završetku Hladnoga rata. Ipak, bilo bi netočno reći da je taj put nametnut silom. U stvarnosti, domaće elite, kao i velika većina građana, većinom su bile za tu ekonomsku paradigmu.

Opet, iako ljudi nisu toliko oduševljeni kao početkom 1990-ih, ništa ne ukazuje na to da nakon trideset godina bilo koja važnija skupina želi promijeniti ovaj gospodarski i politički status quo.

Valja napomenuti da, primjerice, u Mađarskoj postoji volja za raznolikošću stranih ulaganja dopiranjem prema azijskim partnerima. Ta otvorenost prema Istoku ne dovodi u pitanje status quo nego samo neznatno mijenja njegovu narav.

Općenito, možemo li reći da su ove zemlje iskreno predane ovom stanju ovisnosti? Uzmimo primjer Mađarske: bilo među vladajućima ili oporbom, po našim spoznajama, u Mađarskoj ne postoji nijedna politička snaga s ambicijom da dovede u pitanje taj status quo. Baš naprotiv, iako se sukobljavaju u žestokim retoričkim okršajima, dva vodeća mađarska politička tabora – s jedne strane oporba (koja je, unatoč šarolikim pristupima, u stvarnosti potpuno europeistička i slijedi briselsku politiku), i s druge strane vladajuća većina – možda imaju drukčiji odnos prema toj ovisnosti, ali nijedan od njih ne želi tomu stati na kraj.

Mađarska oporba ne krije svoju izravnu i bezuvjetnu predanost raznim zapadnim krugovima. Vladin odnos prema toj ovisnosti o Zapadu puno je složeniji. Mađarska vlada ne oklijeva kritizirati svoje zapadne partnere. To čini kako bi ih sustigla, želeći dokazati da je Mađarska puno sposobnija od zapadnoeuropskih država. Sve što je tehnički započelo doba COVID-a u ožujku 2020. to je savršeno dokazalo. Doista, želeći biti pionir, mađarska vlada je u odnosu na svoje zapadne saveznike prednjačila kad je u pitanju priča o novoj ekonomiji, COVID-putovnicama i kampanji za masovno cijepljenje. Zbog toga je dobila pohvale od Svjetske zdravstvene organizacije, kao i novina Die Welt i The New York Times.

Riječ, dakle, nije o kritici stanja ovisnosti nego o potrazi za priznanjem, koja ne dovodi u pitanje trenutne gospodarske, političke ili mentalne okvire trenutnoga stanja, kako je prethodno opisano.

U konačnici, nedavna polemika koju su započeli vladini mediji, a tiče se lošega znanja engleskoga jezika Gergelyja Karácsonyja, gradonačelnika Budimpešte i oporbenoga kandidata za predsjednika vlade, razotkriva prevlast toga stanja ovisnosti. Oporbi nije potrebno dokazivati svoju vjernost Zapadu, dok vlada očajnički želi pokazati da je i ona sposobna biti „u skladu s vremenom“, „moderna“, „europska“, itd. Nasuprot velike većine budimpeštanskih intelektualnih krugova s međunarodnim utjecajem, koji ne propuštaju priliku da pokažu svoj prijezir prema vladi, ona ih slijedi u tom kompleksu niže vrijednosti.

Nakon svega ovoga, zaključak je neugodan: Da, gospodarska i politička ovisnost postoji, ali to je prihvaćena ovisnost, možda čak i željena ovisnost. Neki će vidjeti ovdje negativnu stranu toga da neka zemlja želi biti ovisna. Međutim, psihologija nas uči da se prava ovisnost ne krije toliko u samoj ovisnosti o predmetu, koliko u razvoju ovisnosti o patnji što ju ta ovisnost podrazumijeva.

Izvor: Visegrad Post
Prijevod: Adriano Kurtović

Autor

  • Yann Pierre Caspar francusko-mađarski je pravnik, ekonomist i publicist. Piše o gospodarskim i političkim temama vezanima uz srednju Europu.