Srednjovjekovni mačevi Hrvatskoga povijesnoga muzeja13 min čitanja

Hrvatski povijesni muzej od 18. svibnja do 18. srpnja 2021. gostovao je u Galeriji Klovićevi dvori s izložbom „Mač – jednom davno…“. Izložba je u međuvremenu završila, ali ako ju niste stigli posjetiti, imat ćete novu priliku sljedeće godine u drugim gradovima Hrvatske, poput Čakovca i Biograda na Moru.

Na izložbi su po prvi puta bili izloženi srednjovjekovni mačevi iz Zbirke oružja Hrvatskoga povijesnoga muzeja, 25 od ukupno 27 mačeva koje možemo smatrati „srednjovjekovnima“. Strukturom ove izložbe i kataloga namjera je bila temu učiniti privlačnom i pristupačnom širokoj publici, uključujući i mlađe naraštaje. U cilju popularizacije fundusa, osim predstavljanih mačeva i općih tema iz viteškoga života, prikazani su i brojni predmeti i mediji s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu, a koji i danas svjedoče o fascinaciji viteštvom i mačem. Popularnu i visoku kulturu predstavili smo zajedno vodeći se mišlju da konzumiranje jednoga ne isključuje uživanje u drugom.

Krajnji cilj izložbe bio je ukazati posjetiteljima na bogatstvo i baštinu koja se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju, a koja je uglavnom nepoznata jer se muzej više od jednoga stoljeća neuspješno pokušavao izboriti za odgovarajuću zgradu u kojoj bi mogao izložiti svoj stalni postav. Kao sreća u nesreći to je promijenio zagrebački potres iz ožujka 2020. te je muzej dobio Palaču Jelačić na Griču (bivšu zgradu Državnoga hidrometeorološkoga zavoda), u kojoj će nakon obnove i prenamjene biti izložen stalni postav. Time će Hrvatska napokon dobiti reprezentativan nacionalni muzej svoje povijesti. Do tada ćemo se morati strpjeti još nekoliko godina, ali što je nekoliko godina u usporedbi s jednim stoljećem čekanja?

Zašto mačevi?

Mač je bio simbol i osobno naoružanje vitezova, oklopljenih plemića, ratnika na konju koji su s mačem u ruci podčinjavali, ali i štitili druge. Mačem su se stvarala i rušila carstva, krojile granice i oblikovala povijest svijeta. Mač je nositelj simbola i izraz je dubokih vrijednosti u svakom društvu u kojem je korišten. To je vrlo konfliktan predmet: predmet umjetnosti, znanosti, iznimno visokoga tehničkoga umijeća, izražaj je jezika i nositelj mitova. Iako ih sada, izložene u muzejima, promatramo i divimo im se kao umjetničkim djelima ili vrhunskim obrtničkim proizvodima, ne smijemo zaboraviti da nisu nastali kako bismo im se danas divili nego kao oružje, sredstvo za borbu koje je sposobno spasiti, ali i oduzeti život. Uvijek prisutan u povijesti, kao i u ljudskoj mašti, mač je oružje viteza – produžetak njegove ruke, ali i uma. Kao što je našim davnim predcima bio predmet legendi, pripovijedaka i pjesama, tako je i nama danas gotovo neizostavan dio modernih epova koje čitamo, slušamo i gledamo.

Što čini jedan mač? Ne postoji oružje niti predmet za koji se može reći da je poput mača. Surova stvarnost jest da je mač sredstvo namijenjeno isključivo za borbu i oduzimanje života. Ipak, mač nije samo ogromni nož, već je jedino tehnički stvoreno oružje koje u sebi sjedinjuje učinkovitost obrane sa snagom napada.

Povijesni razvoj mačeva

Tijekom srednjega vijeka odvijala se evolucijska utrka između razvoja oružja i oklopa jer je čovjeku bilo potrebno jedno kako bi se učinkovito borio protiv drugoga. Razvilo se mnoštvo različitih tipova mačeva s ciljem da budu što učinkovitiji u svojoj namjeni. Jedni su namijenjeni za korištenje u jednoj ruci i sa štitom, neki se mogu koristiti s jednom ili dvije, dok su za one veće ipak potrebne obje ruke. Određeni mačevi optimizirani su za napade ubodom ili probadanje oklopa, drugi za snažne udarce posjekom, a neki su tražili ravnotežu i svestranost. Rezultat toga su mačevi različitih veličina i oblika izrađeni s ciljem da briljiraju u određenoj vrsti borbe i da utjelove svrhu kojoj će služiti. Uz promjene u načinu ratovanja, velik utjecaj na izgled mačeva imale su političke, religijske, kulturološke i ekonomske promjene te, naravno, moda.

Pri izradi mača cilj je bio postići ravnotežu između čvrstoće i elastičnosti sječiva kako bi uspješno izdržalo velike sile bez da pukne. Mač je trebao ostati dovoljno lagan za rukovanje, ali s dovoljno pravilno raspoređene mase da ostane učinkovit i uravnotežen. U svemu tome veliku ulogu imali su veličina glavice, križnice te način izrade žlijeba. Žlijeb na maču nije služio kao „kanal za krv“ nego je, ovisno o svojoj dužini, širini ili nedostatku samoga žlijeba, smanjivao težinu sječiva, mijenjao distribuciju mase, određivao čvrstoću te razinu elastičnosti sječiva.

Najstariji mač koji se čuva u muzeju datiran je u sredinu 11. stoljeća i predstavlja primjerak prvih „viteških“ mačeva (slika 2). Klasičnim „viteškim“ mačevima prethodili su tzv. vikinški ili, prikladnije za hrvatske prostore, karolinški mačevi. Karolinški mačevi u pravilu imaju kraća, šira sječiva i vrlo kratku križnicu jer su rabljeni za borbu na tlu uz korištenje velikoga okrugloga štita kojim se štitila ruka u kojoj je mač. Nisu bili namijenjeni za mačevanje i kontakt s drugim mačevima nego za brze napade posjekom ili ubodom.

Vitez i njegov mač

Sredinom 11. stoljeća na bojnom polju prevlast stječe konjaništvo, a što je vitez nego ratnik na konju? Iz praktičnih razloga štitovi postaju manji i drže se uz tijelo, zbog čega ruka u kojoj je mač postaje izloženija te se mač sve više koristi i za obranu, stvarajući potrebu za dužom križnicom koja može zaustaviti protivnikov mač i zaštititi ruku. Sječivo također postaje dulje kako bi vitez imao veći doseg s konja, što je zahtijevalo sužavanje sječiva kako mač ne bi bio previše težak. Time je stvoren temeljni križni oblik balčaka mača koji će prevladavati sljedećih nekoliko stoljeća i do danas ostati urezan u ljudskoj mašti.

Obnovljeni religijski polet uzrokovan križarskim ratovima krajem 11. st. stvorio je sliku o vitezovima kao svetim ratnicima, a o njihovim mačevima kao o produženim rukama Gospodina, koji ih osobno vodi u bitku. Temeljni križni oblik balčaka mača postaje neodvojiv od simbola križa. Mačeve su blagoslivljali svećenici, pred svojim mačem ratnici su molili prije bitke, a raskošne svjetovne ukrase kakve često pronalazimo na ranijim mačevima zamjenjuju skromniji religijski motivi i križevi.

Kada pomislimo na srednji vijek i viteštvo, uglavnom se sjetimo križarskih ratova i slavnih viteških redova poput templara ili ivanovaca. U Hrvatskom povijesnom muzeju čuvaju se čak tri mača koji su, sudeći prema svojim tipološkim obilježjima i oznakama, vjerojatno pripadali jednomu od ta dva viteška reda koji su bili aktivni na prostoru Hrvatske. Radi se o posebnoj vrsti dugih mačeva, tzv. „velikim ratnim“ mačevima koji su svojim impozantnim sječivima mogli izazvati strašnu štetu na bojnom polju, pa ih se zato često isticalo u svjedočanstvima o srednjovjekovnim bitkama.

Mač na slici 3, koji je ujedno i najveći srednjovjekovni mač u zbirci (dužine 1315 mm), teži tek nešto više od dva kilograma (2020 g), što je bila uobičajena težina takvih velikih mačeva. Takvi mačevi namijenjeni su za korištenje s obje ruke u borbi na tlu, sa štitom nošenim preko leđa. Ono što ih veže uz viteške redove prvenstveno je oblik glavice, na kojoj je s mjedenom žicom tauširan grčki križ. Osim grčkoga križa na glavici mača, na sječivu mača vidljive su oznake križa, ali i vuka s jedne i jednoroga s druge strane sječiva, što upućuje da je mjesto proizvodnje toga mača bio passauški radionički krug na jugu današnje Njemačke. Za velik broj sječiva srednjovjekovnih mačeva koji se čuvaju u Zbirci oružja može se reći da su „njemački uvoz“ iz passauškoga radioničkoga kruga.

Kao zasebnu skupinu moguće je izdvojiti mačeve namijenjene borbi protiv protivnika zaštićenih pločastim oklopom, zaštitom svojstvenoj drugoj polovici 14. i 15. stoljeća (slika 4). Najočitija razlika između njih i mačeva svojstvenih ranijim razdobljima, kada su se uglavnom koristili žičani haljetci, nedostatak je žlijeba, tj. prisutnost grebena po čitavoj dužini sječiva. Greben čini sječivo mača čvršćim, sječivo je suženo kako bi ostalo lagano, a vršak izdužen i rombičnoga presjeka kako bi mogao proći između ploča oklopa i probiti slabije zaštićene dijelove.

Na prikazu borbe oklopljenih vitezova (slika 4) vidi se tzv. Halbschwert tehnika. Mač se prima jednom rukom za rukohvat, a drugom za oštricu kako bi se preciznije uputili ubodi u otvorenja u oklopu. U oklopljenoj borbi koristio se i tzv. Mordhau (smrtonosni udarac), kojim se mač s obje ruke prima za oštricu te se protivnika udara s glavicom, koristeći mač kao čekić, ili se zahvaća križnicom mača kako bi se oborilo protivnika.

„Hrvatski“ mač?

Često se susrećemo s pitanjem postoji li tip mača svojstven Hrvatskoj, na što je teško dati jednoznačan odgovor. To bi bio tip mača koji ima križnicu povijenu u slovo „S“ i četvrtastu glavicu poznatu kao „mačja glavica“. Velik broj tih mačeva svojstvenih za 15. i početak 16. st. pronađen je na području Mađarske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije, a najveći broj (čak 300 primjeraka) čuva se u Arsenalu Duždeve palače u Veneciji. U talijanskim izvorima ti mačevi često se nazivaju i spada schiavonesca. Taj naziv ima brojna tumačenja od kojih neka upućuju na povezanost sa „schiavonskim“, tj. slavenskim krajevima na istočnoj obali Jadrana.

Iako su Dalmatince u Veneciji nazivali „schiavone“ te pojedini autori povezuju taj tip mača s dalmatinskim najamnicima u mletačkoj službi, za to nema konkretnih dokaza. Najviše ih je pronađeno na prostoru Mađarske, kontinentalne Hrvatske i Srbije, dok niti jedan mač toga tipa nije pronađen u Dalmaciji. Međutim, smatraju se pretečama poznatih mletačkih schiavona mačeva iz 17. i 18. st. kojima jesu bili naoružani Dalmatinci smješteni na granici s Osmanskim carstvom.

Velik broj mačeva s blago povijenom križnicom prikazan je na stećcima i nadgrobnim pločama iz druge polovice 15. st. u Hercegovini i Makarskom primorju, a slična križnica može se vidjeti i na maču prikazanom na grbu Hrvoja Vukčića Hrvatinića u Hrvojevom misalu, koji je nastao oko 1404. u Splitu. Također, znatan broj pronađen je i u Mađarskoj, što upućuje i na mogućnost izrade sječiva u kovačkim radionicama srednjovjekovne Ugarske. Kulturne i trgovačke veze Ugarske i Mletačke Republike bile su razvijene još od kraja 14. st., a posebno za vrijeme vladavine kralja Matije Korvina (1458.–1490.), kada su snažno izraženi utjecaji talijanske renesanse.

Izgubljena baština

Zemljopisni položaj Hrvatske na razmeđu civilizacija i raznih centara moći štetio je našoj zemlji kad je u pitanju materijalna baština. Velik dio srednjovjekovne baštine u Hrvatskoj, posebno u unutrašnjosti i dalmatinskom zaleđu, nije očuvan prvenstveno zbog ratova s Osmanlijama, koji su označili i kraj „viteškoga doba“ te umalo i trajno izbrisali sva materijalna, arhitektonska i pisana svjedočanstva toga vremena.

Mnoge utvrde srušene su, što od osmanskih topova, što od branitelja kako ne bi pale u osmanske ruke te time postale uporište za daljnja osmanska osvajanja. Sela su spaljena, zemlja opustošena, a lokalno stanovništvo porobljeno i rastjerano, što je ostavilo duboke gospodarske posljedice koje se osjete i danas. Gradovi, poput nekoć moćnoga Bribira obitelji Šubić, uništeni su, kao i crkve u kojima su se krunili i pokapali hrvatski vladari. Izgubljeno je i mnoštvo pisane riječi i umjetnosti, vrijednih svjedoka toga vremena. Posebnu vrijednost imaju sačuvani glagoljski rukopisi, od kojih se mnogi nalaze izvan Hrvatske, poput neprocjenjivoga Hrvojeva misala koji se danas čuva u Istanbulu.

Među vrijednim blagom koje se čuva izvan Hrvatske i mač je koji je 1466. kralj Matijaš Korvin darovao knezu Dubrovačke Republike (slika 4), a koji se od uspostave austrijske vlasti u Dubrovniku 1814. čuva u Muzeju povijesti umjetnosti u Beču. Mač je na povorkama nošen ispred dubrovačkoga kneza kao znak vojnoga ranga te kao simbol pravednosti i pravosuđa.

Zajednička europska kultura

Mačevi s područja Hrvatske ne odstupaju od tipologije, sustava i značajki mačeva iz ostatka Europe. Običaji i obredi povezani s tim mačevima jednaki su onima u drugim dijelovima Europe te svjedoče zajedničkoj europskoj kulturi koju i danas baštinimo. Htjeli mi to ili ne, oružje je oduvijek bilo dio ljudske civilizacije i, poput umjetničkih djela ili arhitektonske baštine, govori nam mnogo o kulturi ljudi koji su ga koristili. Iz oružja se osim elemenata zanimljivih za vojnu povijest mogu iščitati razni običaji, tradicije, kulturni utjecaji, trgovinske veze, ali i obrtničko i industrijsko naslijeđe određenoga područja i naroda koji su kroz povijest na tom području živjeli.

Zbirka oružja Hrvatskoga povijesnoga muzeja po broju predmeta i raznolikosti predmeta najvažnija je takva zbirka u Hrvatskoj. Obuhvaća razdoblje od 11. stoljeća do danas, a oružje potječe prvenstveno s područja povijesnih zemalja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ili iz okolnih krajeva – naročito onih pod turskom vlašću. Zbirka broji preko 6000 predmeta okupljenih u tri osnovne podskupine: hladno oružje, vatreno oružje i vojna oprema. Osim važne skupine mačeva iz viteškoga vremena, Muzej čuva i prve vatrene cijevi – kukače i petronele, krasne mačeve rapire i schiavone, osmanske sablje i orijentalne puške, raznoliko oružje na motki, važnu zbirku jatagana, pištolja, vojničkih i lovačkih pušaka te mnogih drugih vrijednih predmeta koji će nakon obnove muzejskih prostora napokon postati dostupni svim posjetiteljima – domaćima i stranima – te na taj način upoznati Hrvatsku, Europu i svijet s ovim vrlo bitnim dijelom hrvatske materijalne baštine. Upravo ta raznovrsnost tipologije oružja i njezina povezanost s našom povijesti svrstavaju ovu Zbirku u ravnopravan položaj s onima velikih europskih muzeja.

Leon Bošnjak kustos je Zbirke oružja Hrvatskoga povijesnoga muzeja i suautor izložbe „Mač – jednom davno…“.