Subota, 8. siječnja 2022.

Što je ‘Zapad’?15 min čitanja

Kada je bio upitan što misli o zapadnoj civilizaciji, Gandi je navodno odgovorio da misli da bi to bila dobra ideja. Iako je ta slavna izjava shvaćana kao ironijsko odbacivanje ideje Zapada, Gandi je zapravo mnogo razmišljao o zapadnoj civilizaciji. U svojem manifestu iz 1909. pod naslovom Hind Swaraj odnosno Indijska samouprava, budući je Mahatma opisao britanske imperijalne težnje za širenjem zapadne civilizacije ne toliko kao licemjerne, koliko kao suicidalne. Jer, po njegovu mišljenju, tâ je civilizacija u ugrozi baš od pokušaja da preslika samu sebe koristeći sredstva industrijskoga kapitalizma i proizvodeći europsku robu u velikim količinama za kolonijalna tržišta. „To je civilizacija samo po imenu. Pod njime europski narodi bivaju ponižavani i razarani iz dana u dan“, rekao je. „Civilizacija želi uvećati materijalno blagostanje, ali čak je i u tome potpuno neuspješna.“

Ono što je Gandi nazivao modernom civilizacijom industrijskoga kapitalizma pokušalo je povećati proizvodnju, potražnju za svojim proizvodima i njihovu potrošnju širom svijeta. Oni žele preobraziti čitav svijet u ogromno tržište za svoja dobra. Točno je da to ne mogu učiniti, ali krivnja za to nije na njima. Ne će ostaviti nedirnut nijedan kamen u pokušaju da dosegnu taj cilj.

Čisto mehaničko širenje toga procesa, objašnjavao je Gandi, uništit će zapadnu civilizaciju u sâmom pokušaju da se proširi. Zašto? Zato što kapitalizam ne pripada nijednomu posebnomu narodu ili povijesti, a može biti svačiji. Moderna je civilizacija, drugim riječima, bila neka vrsta parazita koji je ojačao i proširio se putem svojega europskoga domaćina. Europa mu je omogućila da se globalizira i napadne druge dijelove svijeta. Njegova pokretačka logika nije bila europska prevlast: ona je bila samo sredstvo za ostvarenje cilja.

Drugi azijski i afrički mislioci naglašavali su razliku između europske partikularnosti i univerzalnoga značaja modernosti. Tvrdili su da je moderni industrijski kapitalizam baština cijeloga čovječanstva, a da mu je Zapad bio samo primalja. To im je omogućilo da mu se prilagode bez osjećaja civilizacijske ugroze ili inferiornosti. U Gandijevu vremenu, takvi su ljudi često upućivali na Japan kao primjer sprege između azijske kulture i moderne civilizacije, shvaćene tu u tehničkom smislu. Nakon japanskoga poraza u Drugom svjetskom ratu, teorija modernizacije, sada odvojena od europske civilizacije, nastavila je promicati kapitalistički razvoj. Nedavno je čak i okrutni anti-zapadnjak Ajman al-Zavahiri, čovjek koji je vodio Al-Kaidu nakon Osame bin Ladena, izjavio nešto slično 2008. opravdavajući svoju uporabu moderne tehnike.

Mahatma Gandi, pak, smatrao je prividnu univerzalnost moderne civilizacije njezinim najopasnijim obličjem. Pisao je da „nema kraja žrtvama uništenima u požaru civilizacije. Njezini smrtonosni učinci takvi su da ljudi sami prilaze njezinu užarenomu plamenu vjerujući da je on posve dobar.“ Gandi je smatrao da Japan robuje upravo snagama nasilja za koje je mislio da potkopavaju zapadnu civilizaciju, tvrdeći da bi se jednako tako i britanska zastava mogla vijoriti nad Tokijom. Njegov sunarodnjak i suvremenik, filozof i pjesnik Muhamed Ikbal pokušao je spasiti europske ideale, koje su njih obojica vezivali uz kršćanstvo, od smrtonosnoga zagrljaja kapitalizma. Za Ikbala, oni su uključivali kršćanski svijet kao područje Kristove univerzalne etike.

Gandi je predlagao da kolonizirane zemlje ne trebaju ostvariti svoju slobodu preslikavajući ili prihvaćajući tehničku nadmoć i ustanove Zapada. Umjesto toga, one bi trebale odbaciti put Sjedinjenih Američkih Država i Japana u korist pravih ideala nenasilne borbe. Učine li to, sloboda koloniziranoga svijeta mogla bi donijeti iskupljenje Zapadu vraćajući ga, kroz snagu azijskoga i afričkoga primjera, boljemu načinu života. Dakle, umjesto slijedeći europski ili američki primjer, kao u teoriji modernizacije, nenasilna borba koloniziranih naroda trebala bi nadahnuti Zapad da se vrati svojim izgubljenim idealima. Drugim riječima, Mahatma nije zagovarao superiornost azijske nad europskom civilizacijom nego je mislio da bi prva mogla osloboditi potonju i privesti ju njezinoj vlastitoj istini. Zapravo, uz iznimku Japanaca koji su oponašali europsku modernost, Zapad se nikad nije suočio s nekim neprijateljem koji se identificirao pripadnošću Istoku.

Problem s modernom civilizacijom i njezinim viđenjem univerzalnosti jest da ona neizbježno izmiče iz ruku Zapada, kao što je rast japanskoga gospodarstva i imperija pokazao u Gandijevu vremenu. Europske imperijalne velesile razumijevale su ugrozu koju je predstavljala univerzalnost njihovih zahtjeva, s obzirom da su redovno opovrgavali da su njihovi kolonijalni podanici ostvarili modernost, tvrdeći da još uvijek nisu spremni za samostalnu vladavinu uslijed svojega siromaštva, nepismenosti, običaja i međusobnih neprijateljstava. To je bio argument kojim su Britanci nijekali indijsko pravo na samoupravu čak i unutar carstva od kraja Prvoga do kraja Drugoga svjetskoga rata, kada im je oduzeta mogućnost da o tome odluče. Kolonija je, za Europu, tako postala škola civilizacije koju ne-Europljani moraju vječno pohađati.

Protivnici imperijalizma priznavali su licemjerje takvoga razmišljanja, ali su težili nezavisnosti samo kako bi dovršili uništenje domorodačkoga društva. Primjerice, Džavaharlal Nehru, koji je poslije postao prvi predsjednik indijske vlade nakon ostvarenja neovisnosti, tvrdio je da Britanija nije sposobna modernizirati Indiju jer je previše ovisna o potpori indijskoga plemstva i drugih konzervativaca kojima to nije bilo u interesu. Samo demokratska vlada, tvrdio je, imala bi i upornost i legitimitet  da proširi dostupnost obrazovanja, smanji siromaštvo, dokine štetne običaje i provede kraju međusobne obračune. Na taj način, on i drugi vođe pokreta za nezavisnost dokazali su Gandijevu tvrdnju da bilo tko u svijetu može, u načelu, ispuniti univerzalni zavjet moderne civilizacije.

Ako je europski imperijalizam predstavljao prvi pokušaj širenja zapadne civilizacije, iako mu je ponekad prethodilo i kršćansko misionarsko djelovanje, on je također označio i prvu krizu Zapada kao ideje. Imperijalizam je od Zapada po prvi put učinio pokretnu figuru, šireći njegove zemljopisne okvire onkraj Europe kako bi uključio naseljeničke kolonije u Amerikama, Australiji i Aziji.

Država kao brod

Opisujući način da koji je Britansko Carstvo postalo deteritorijalizirano u svojem širenju, njemački je pravnik Carl Schmitt citirao preporuku što ju je viktorijanski premijer Benjamin Disraeli naveo u jednom od svojih romana: u slučaju ugroze po Britaniju, kraljica bi se trebala skloniti u Indiju. Jer, čineći to, ona bi samo slijedila presedan koji je uspostavila portugalska kraljevska obitelj, koja se sklonila u Brazil tijekom napoleonskih ratova. Carl Schmitt smatrao je da je tu mobilnost omogućila upravo ona industrijska tehnika za koju je Gandi primijetio da se nalazi u temelju moderne civilizacije.

U svojoj knjizi Kopno i more (1942.), Schmitt se osvrnuo na način kako brod, kao najvažnija tehnika britanskoga pomorskoga carstva, predstavlja modernu civilizaciju u malom. Brod, ustvrdio je on, svodi sve odnose i djelatnosti svoje posade na tehničke i instrumentalne. On ne trpi načela nego samo čistu funkcionalnost, omalovažavajući pritom sve druge vrijednosti. Imperijalističko širenje Zapada, dakle, zahtijevalo je umanjivanje njegovih vlastitih povijesnih i duhovnih vrijednosti na suicidalan način. Poput Gandija, Schmitt je shvaćao da, kao u prikladnoj metafori „države kao broda“, tu nije sporna samo činjenica da je to stroj u kojem su pojedinci svedeni na zupčanike nego i to da je on pokretan i zamjenjiv te da zato nikad ne može biti neotuđivo vlasništvo jednoga naroda ili povijesti. Na taj način, snaga nacionalnoga identiteta u takvim država ne predstavlja više od očajnoga pokušaja da se posjeduje neku zemlju kao određen komad kolektivnoga vlasništva. Ali, kao i kod svakoga kapitalističkoga vlasništva, u gospodarstvu koje je određeno univerzalnom razmjenom, uvijek je moguće njegovo otuđenje.

Dok god je Zapad pripadao europskom zemljopisu, njegovo je ime posjedovalo neko značenje. Ali, s globalizacijskom preobrazbom u carstvo, pojmovi poput „Istok“ i „Zapad“ morali su biti iznova osmišljeni. Schmitt je ukazao na implikacije globalizacije Zapada u svojoj knjizi Nomos zemlje (1950.). Europska carstva uspostavljanjem naseljeničkih kolonija po raznim dijelovima svijeta doveli su ih u okvir Zapada, ali SAD je bio taj koji je učinio Zapad pravom političkom kategorijom. Carstva poput britanskoga, koja su bila razasuta širom svijeta, nisu imala zemljopisni integritet, pa su mogla biti politički podijeljena u istočni i zapadni dio. Nasuprot tomu, Monroeovom doktrinom iz 1823. američki je predsjednik podijelio globus na pola kako bi proglasio jednu hemisferu područjem utjecaja svoje zemlje. Nazvano zapadnom hemisferom, to je područje imalo Amerike u svojem središtu, a isključivalo je Europu zajedno s njezinim azijskim i afričkim imperijalnim posjedima kao dio istočne hemisfere. Europa je po prvi put bila izbačena iz Zapada i odvojena od svojih bivših američkih kolonija, u čije joj poslove više nije bilo dopušteno miješati se.

Prvi put izrečena u 7. godišnjem obraćanju Kongresu američkoga predsjednika Jamesa Monroea, 2. prosinca 1823., doktrina je naglasila odmak od despotske i monarhijske Europe vječno uključene u međusobne i kolonijalne ratove. Nova domovina slobode bila je u Amerikama. Monroe je smatrao da „američki kontinenti, sa slobodnim i nezavisnim statusom koje su uspostavili i održavaju, od sad nadalje ne smiju biti smatrani predmetom buduće kolonizacije od strane ijedne europske velesile.“ Europu je opisao na jednak način na koji su njezine imperijalne velesile opisivale svoje azijske i afričke kolonije, ali uz obećanje da se ne će miješati u njezina unutarnja pitanja. SAD je preuzeo imperijalnu ulogu u Južnoj i Srednjoj Americi. Uspon SAD-a izravno je vodio krizi Zapada, njegovu preslikavanju i nestanku kao zemljopisnoga mjesta i kao političke ili civilizacijske kategorije. Ta je kriza od tada postala neodvojivom od ideje Zapada. On je uvijek u krizi i pokretu.

Kraj Drugoga svjetskoga rata i dekolonizacija Azije i Afrike zahtijevali su ponovnu promjenu značenja i mjesta Zapada. On je sad uključivao oba kraja Sjevernoga Atlantika, a sve kako bi isključio Sovjetski savez i njegove azijske saveznike kao dio Istoka u novoj, hladnoratovskoj podjeli globusa u sukobljene hemisfere. Tako je Zapad postao područje nad kojim NATO polaže pravo na suverenitet, dok je Istok postao Varšavski pakt.

Zapad nakon Hladnoga rata

Knjiga Kraj povijesti i posljednji čovjek (1992.) Francisa Fukuyame označila je posljednju krizu Zapada s okončanjem Hladnoga rata. Zapad je iz Hladnoga rata izašao kao pobjednik nad komunizmom. Veliki sukob, a tako i ideološki i civilizacijski narativi o povijesnom suparništvu, došli su do svojega kraja. Od sada će čitava politika postati neka vrsta domaćega čišćenja terena unutar liberalnoga svjetskoga poretka koji više nije podijeljen na Istok i Zapad, pa je stoga učinjen sigurnim za kapitalizam. Politika je trebala biti podčinjena gospodarstvu, a globalni je trijumf neoliberalizma predstavljao viziju svijeta osiguranoga za tržište i njegove mehanizme. Istočnoeuropske obojene revolucije, znakovito, nisu pozivale na jednakost. Bilo je to obistinjenje Gandijeve vizije o parazitu koji preuzima svojega domaćina.

U Fukuyaminu argumentu, paradoksalno, ima nečega sovjetskoga. Čini se da on oponaša ideju Vladimira Lenjina da bi pobjeda komunizma vodila zamjeni politike s nečim što je Friedrich Engels nazivao upravljanjem stvarima. Ta je ideja bila dio Lenjinove teorije da će povijest završiti s odumiranjem države kao sredstva kapitala i njezinom zamjenom s vladavinom naroda. No, Fukuyamin zaokret od političke povijesti ka neoliberalnoj vladavini samo je doveo u prvi plan izazov koji su sad predstavljali novi unutarnji umjesto tradicionalnih vanjskih neprijatelja novoga svjetskoga poretka, koji više nije podijeljen na Istok i Zapad.

U svojoj uspješnici Sukob civilizacija i preustroj svjetskoga poretka (1996.), Samuel Huntington tvrdio je, nasuprot Fukuyami, da nije vjerojatno da će to neprijateljstvo Istoka i Zapada, pa ni politika ili povijest, iščeznuti u korist izazova vladavine. Umjesto toga, politika će se iznova pojaviti u bitkama koje će određivati kultura i civilizacija, a koje više ne će kontrolirati države. U toj novoj iteraciji, Zapad je, iznova vezan uz svoje židovske i kršćanske religijske korijene, u civilizacijskom sukobu sa silama kao što su islam, budizam i hinduizam. Tu će države, pa čak i zemljopisne podjele, igrati manju ulogu.

S terorističkim napadima na SAD od 11. rujna 2001., Huntingtonov je fokus na nedržavne igrače i religiju dobio iznimno značenje. Francuski je povjesničar Michel Foucault opširno pisao o prebacivanju moći sa suverena i visoke politike na svakodnevne institucionalne postupke discipliniranja i regulacije koji normaliziraju djecu, studente, vojnike, zatvorenike i pacijente u dobre građane. Foucault je pokazao kako, u toj genealogiji, neprijatelji društva nisu strane zemlje nego unutarnji neprijatelji poput seksualnih degenerika, zločinaca i, naravno, vjerskih fanatika i terorista.

U današnje vrijeme, terorizam i islam igraju ulogu toga neprijatelja, koji je prijetnja jer je, baš kao i rasni ili klasni neprijatelj nekad, istodobno i unutarnji i vanjski neprijatelj zapadnih društava. Pokušalo se nijekati međusobnu povezanost između Zapada i njegova novoga neprijatelja čineći potonjega isključivo vanjskim neprijateljem kroz ratove u Afganistanu i Iraku, imigracijskim ograničenjima, nadzorom džamija te kriminalizacijom praksi poput nošenja ženskoga vela i obrednih klanja.

No, islam je za zapadna društva i dalje unutarnja stvar, ne zbog imigracije ili preobraćenja nego iz razloga što nam raznolike putanje nedržavnih sukoba ne dopuštaju odrediti ih zemljopisno kao one koji pripadaju ne-Zapadu. Jedan terorist uključen u džihad u Siriji može ne znati ništa o toj zemlji i njezinu jeziku, a osjećati se kao doma u Europi. Nema strane sile kojoj on može izdati Zapad, kojemu on pripada. S obzirom da je razbijen s okončanjem Hladnoga rata, više nije moguće sastaviti Humptyja Dumptyja bipolarnoga sukoba između Istoka i Zapada.

Ako se islam pojavio kao nova vrsta civilizacijskoga neprijatelja u 21. stoljeću, to je i zato što on više ne može igrati ulogu geopolitičkoga suparnika. Raspršen na razne skupine i pojedince širom svijeta, njegova meta nisu konkretne zemlje nego globalna arena određena tokovima novca, dobara i migracija.

Svijet poslije Hladnoga rata može najbolje biti shvaćen kao tržište koje je politiku pretvorilo u skupinu suprotstavljenih pokušaja država i drugih igrača da ga reguliraju ili dereguliraju. Dobra oko kojih se vode ti sukobu obuhvaćaju prirodna bogatstva poput nafte i ribe, industrije poput oružja i nuklearne tehnike, kao i ljudska prava poput prava na život, privatnost, slobodu govora i slobodu kretanja. Kao i njihovi neprijatelji, mada nasuprot njih, muslimanski borci žele regulirati neka od tih dobara i deregulirati druga na globalnom tržištu. Ali umjesto da odrede svoje djelovanje gospodarstvenim nazivljem ili vlastitim probitcima, čini se da su oni voljni žrtvovati i svoje živote i društva smrti i uništenju kako bi ostvarili svoje ciljeve.

Islamski terorizam ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju nijednoj državi. Ono što ga čini važnim, zapravo, njegov je zavjet građanskoga razdora kao unutarnje prijetnje. Čak ni Islamska Država u Siriji i Iraku (ISIS) nije zemljopisno ograničavala svoje ratne ciljeve, čim su njezini borci nastavili napadati mete u različitim i nepovezanim dijelovima svijeta. Njezina je borba u bitnoj mjeri uključivala naizgled nihilističko odbacivanje vlastitih probitaka kao gospodarstvene racionalnosti koja vlada ljudskim ponašanjem.

Rat protiv terorizma više nije projekt Zapada

Žrtveni oblik što ga je preuzeo bojovni islam nije za ishod imao samo otpor nego također i iznenađujuće oponašanje njegove etike. Jedan je od tih oblika povratak Zapada kao civilizacijske kategorije, sad postavljene otvoreno protiv islama. Ali, umjesto predstavljajući univerzalizaciju i tehničku racionalnost moderne civilizacije koju je Gandi kritizirao, Zapad se, kao što je Huntington pisao, vratio u specifično kulturnoj i čak teološkoj inkarnaciji. Ono što je započelo tijekom Rata protiv terorizma (eng. War on terror), sada je vidljivo kao populističko ili ultranacionalističko odbacivanje univerzalnoga, „globalnoga poretka temeljenoga na pravilima“, sa svim njegovim slobodama kretanja i standardizacijom. Jačajući širom Europe i SAD-a, taj pogled predstavlja ništa drugo nego odbacivanje sâmoga Zapada u njegovoj neoliberalnoj inkarnaciji kao slobodnoga tržišta dobara i rada.

Brexit oslikava taj oblik žrtve ili odbacivanja. Njegovi glasači voljni su prihvatiti gospodarske i druge gubitke kako bi iznova preuzeli svoj suverenitet od Europske unije, oponašajući pritom borbe svojih bivših kolonija. Iako se ne odriču eksplicitno načela vlastitoga probitka, udaljili su se od vizije post-hladnoratovskoga svijeta kao neoliberalnoga tržišta dobara i ideja. To naglo, iako nepriznato poistovjećivanje s kolonijalnim podanicima iz britanske vlastite prošlosti ponavljano je širom Zapadne Europe, gdje desne stranke i vlade tvrde da se bore za svoj suverenitet i kulturu protiv Europske unije, kolonizacijskoga potencijala imigracije, islama i drugih oblika globalizacije. Predstavlja li ovaj čudan povijesni preokret jedno perverzno ispunjenje Gandijeva proročanstva da će civilizacija modernoga kapitalizma biti odvojena od Zapada?

Kao i moderna civilizacija koju je Gandi kritizirao, pokušaje Zapada da ostvari globalnu hegemoniju u Ratu protiv terorizma preuzela je univerzalizacija njegovih postupaka, koja je legitimirala autoritarne države širom svijeta. Od Turske i Rusije do Indije i Kine, Rat protiv terorizma više nije zapadni projekt nego je pokrenut kako bi povezao tržišna gospodarstva s političkom represijom. I tako, posljednji je projekt preoblikovanja Zapada također izmakao iz njegovih ruku. Popratno, vidjeli smo raspad institucionalnih obličja Zapada, bilo u obliku Trumpova napuštanja međunarodnih saveza i ugovora, bilo s Brexitom i ponovnom uspostavom graničnoga nadzora u dijelovima Europske unije. Te su oštećene veze, pak, popunjavane istinskim ponovnim otkrićem Zapada kao civilizacije, makar samo kao kompenzacije. Ili zaista svjedočimo povratku Zapada kao duhovnoga, više nego političkoga i gospodarstvenoga, fenomena?

Izvor: Aeon.co
Prijevod s engleskoga: Leo Marić

Autor

  • Faisal Devji indijski je povjesničar i profesor indijske povijesti na Sveučilištu u Oxfordu, gdje također vodi Centar za azijske studije. Bavi se prvenstveno poviješću muslimanskoga nacionalizma u Indiji i globalnoga islamizma.

Podijelite objavu.