Kroz povijest čovječanstva bili smo svjedoci brojnih kulturnih revolucija koje su rastavile stara i stvorile nova društva u skladu s nekim novim idejama. Najpoznatije od tih možda su komunističke revolucije 20. stoljeća, koje su zahvatile zemlje od Europe i Azije do Afrike i Bliskoga istoka te podredile velik dio svijeta idejama marksističkoga egalitarizma i kulta ličnosti. Takva drastična promjena vrijednosti i društvenoga uređenja velikih povijesnih civilizacija omogućena je brojnim ubojstvima, oduzimanjem imovine, a iznad svega – intenzivnom propagandom.
Pojam propagande ljudi danas vezuju uz autoritarne režime raznih tipova te agresivne plakate i stranačko obrazovanje koje djeluje isključivo s ciljem da podredi stanovništvo i ispire mu mozak. Takvo viđenje propagande, ironično, najuspješnija je propaganda kojoj je opća populacija izložena. Suptilnost i neuočljivost propagande i njezinih posljedica sve prisutniji su modus operandi kojim se dominantna ideologija nameće s vrha prema dolje.
Kulturna revolucija
Kulturna revolucija, koja je mješavinom organskih i anorganskih društvenih okolnosti osvojila Zapad te na čijem valu surfamo i danas, započela je krajem 60-ih, a doživjela vrhunac 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća. Kroz brojne glazbene sastave, popularne serije i filmove, subkulture i društvene pokrete, postepeno je promijenila naše društvo. Od kritike patriotizma Green Daya do blesavoga i feminiziranoga arhetipa muškaraca serije Friends, popularna predodžba ustaljenih pojmova i arhetipova drastično se promijenila.
Bunt protiv nepravednosti i pokvarenosti Sustava vodili su pod krinkom primamljivih ideja poput ljubavi, jednakosti, pacifizma i tolerancije, čime su očarali širu publiku, poglavito mlade ljude koji su se nalazili u svojevrsnom tranzicijskom razdoblju između tradicionalnoga i tehno-kapitalističkoga viđenja zapadne civilizacije. Zbunjujuća dihotomija političke tranzicije izazvala je u mladima negodovanje i potragu za trećim putem. Taj treći put ostvario se kao subverzivni progresivizam u obliku ispušnoga ventila za frustracije i tjeskobe ostraciziranih mladih ljudi. Jedan od tih ventila bio je popularni britanski indie rock bend – The Smiths.
„Nebo zna da sam sada nesretan“
The Smiths, bend neupitne kvalitete stihotvorstva, 80-ih godina dominirao je mladom europskom alternativnom scenom i afirmirao već postojeći kulturni pomak. Frontmen benda, homoseksualac Morrissey, karizmatični je i neosporno talentirani provokator koji je svojim javnim i glazbenim radom izravno ismijavao britanski tradicionalni poredak i konzervativne struje koje su tada bile na vlasti. Taj vrijednosni pedigre osigurao mu je položaj heroja i kulturnoga borca u očima ljevičara, pedigre koji je zapečatio albumima poput „The Queen is dead“ i „Meat is murder“. Po opisu glazbenih kritičara, The Smiths predstavljaju „snažni republikanizam, homoseksualnost, anti-Tačerizam, mladost radničke klase te militantno zalaganje za vegetarijanizam“, što nije daleko od istine, barem od istine u očima njihovih obožavatelja.
Iako su bili aktivni samo pet godina, neporeciv je njihov utjecaj na proširenje popularne kulture i subverziju u korist tada još marginalnih progresivnih anti-establishment ideja, koje su usađivali u umove mladih slušatelja. Svojevrsna romantika koja je pratila njihovo osnivanje, pratila je i njihov rastanak, koji su njihovi obožavatelji, iako teška srca, prihvatili kao završetak energične ere kultnoga benda.
Zvuči kao klasična priča koja prati i obilježava životni vijek brojnih bendova te se tako i doživljavala do prije desetak godina, kada se dogodio važan obrat. Stare obožavatelje moglo bi iznenaditi da britanski mainstream mediji Morrisseya, svojega nekadašnjega ljubimca, danas nazivaju „brbljavcem“. Obožavatelji The Smithsa na internetskim forumima Morrisseya označavaju kao kontroverznu ličnost te često komentiraju kako je važno „odvojiti umjetnost od umjetnika“. Jesu li obožavatelji benda odjednom politički skrenuli udesno? Jesu li ogorčeni tinejdžeri koji su nekada pjevali Morrisseyjeve stihove „ne ćemo glasovati konzervativno jer nikada nismo“ odjednom postali militantni konzervativci? Priča je ipak malo drugačija.
Progres kao parazit
Naime, progresivizam kao ideologija i Progres kao društveno-politička pojava djeluju postepeno i linearno te poprimaju parazitske značajke. Progres se temelji na postepenom deificiranju marginalnih društvenih skupina koje zbog određenih ponašanja odstupaju od društvenih normi i očekivanja koje je društvo označilo kao poželjne. Taj postupak počinje tako da određena pojava biva ubačena u društveni diskurs te zastupa marginalne i devijantne skupine i ideje koje najmanje odstupaju od društvenih normi. Kada taj fenomen uspješno ostvari svoj politički cilj, ubrzo novi biva ubačen u društveni diskurs te zastupa skupine i ponašanja koja najmanje odstupaju od novo uspostavljenoga društvenoga poretka nastaloga na temeljima prethodne progresivne pojave. Ta subverzivna politička taktika neprekidno evoluira i mutira te se nadograđuje s novim, ekstremnijim i nakaradnijim idejama na temeljima prijašnjih.
Progres parazitski preuzima „domaćina“ koji se pronalazi u njegovim načelima te ga odbacuje i prelazi na novoga kad ovaj „mutira“. Aktualan primjer takvoga postupka osuda je i linč koju J. K. Rowling, autorica serijala o Harryju Potteru i radikalna feministica, doživljava od strane medija, lijevih aktivista i fanova zbog svojega stajališta da muškarci koji se identificiraju kao žene nisu prave žene. Dočekao ju je ostracizam od strane mainstreama te joj je čak zabranjeno prisustvovati obilježavanju godišnjica njezina vlastitoga književnoga serijala. Ona je samo jedna u nizu sličnih primjera, a u taj niz spada i Morrissey.
Autobus progresa
Morrissey je možda bio dovoljno progresivan za 1980-e, ali nedovoljno za 2010-e. Uznemirilo ga je da s neograničenim priljevom izvaneuropskih imigranata bijeli Englezi postaju manjina u Londonu te da orijentalne kulturne prakse iz godine u godinu sve više uzimaju maha u Engleskoj. Potaknut tim strahovima i svojim provokativnim duhom, koji nije izgubio od 1980-ih, otvoreno je podržao desni UKIP i britanskoga euroskeptičnoga političara Nigela Faragea u pohodu na vlast i zalaganju za izlazak Velike Britanije iz Europske unije. Očekivano, takvo stajalište izazvalo je bijes ne samo među obožavateljima The Smithsa nego i u cijelom političkom establishmentu.
Moglo bi se reći da je Morrissey bio među prvim žrtvama „kulture otkazivanja“, o čemu je i sâm progovorio u jednom intervjuu. Iako izražava stajališta koja bi u doba dok je bio na vrhuncu slave 1980-ih bili smatrani umjerenima, danas je zbog blagoga euroskepticizma i protivljenja masovnoj migraciji postao persona non grata britanskoga mainstreama, a u tome mu zasigurno nije pomoglo ni njegovo nedavno uspoređivanje pandemijskoga društva s ropstvom. Unatoč nezavidnim posljedicama iskrenosti, Morrissey je i danas ostao ono što je je bio prije četiri desetljeća: šaljivac i provokator koji se ne zamara bijesom javnosti nego ga i namjerno pojačava.
Linearna i mutirajuća narav progresivizma često se opisuje sintagmom „vlak progresa“. Taj „vlak“ gazi sve što mu je na putu, uključujući i ljude koji su ga nekoć vozili, kao što su J. K. Rowling, Eric Clapton i, naravno, Morrissey. Ironično, Morrissey je na neki način predvidio svoju sudbinu u pjesmi „There’s a light that never goes out“ iz 1986., uz čije stihove završavamo ovaj esej:
„I kad bi se dvokatni autobus zabio u nas
Poginuti pored tebe
To je tako božanstven način da umrem
I kad bi kamion od deset tona
Ubio nas obojicu
Poginuti pored tebe
Zadovoljstvo i privilegija bila bi moja.“