Subota, 6. kolovoza 2022.

Tko će nas čuvati od “čuvara istine”?9 min čitanja

Internet je koristan izvor informacija, ali je istodobno i izvor brojnih dezinformacija. Jedan od boljih primjera dezinformacije je kada je poznata francuska političarka Segolene Royal u govoru spomenula Léona-Roberta de L’Astrana, koji je živio u 18. stoljeću, kao pozitivan primjer humanizma i protivljenja trgovini robljem. No, pojavio se jedan problem: Leon-Robert de L’Astran nikada nije postojao i isključivo je tvorba nepoznatoga šaljivdžije, koji je izmislio osobu te napisao dovoljno uvjerljiv članak o njemu na Wikipediji. Obmana je s Wikipedije došla do usta poznatih političara, dok se tek naknadno, nakon pomnije provjere, ustanovilo da Leon-Robert de L’Astran nikada nije ni postojao.

Poplava dezinformacija

Konzumiranje informacije s interneta može se usporediti sa stajanjem ispod slapa. Onaj tko stoji ispod očekuje da će ga zapljusnuti samo voda, ali može se dogoditi da će voda povući sa sobom kakvo drvo ili kamen. Onaj tko konzumira informacije često ne će biti u stanju procijeniti je li neka predstavljena informacija točna ili netočna, ili, u još gorem slučaju, nekritički će prihvatiti lažnu informaciju kao točnu.

Kao rješenje u borbi protiv dezinformacija posljednjih godina pojavili su se tzv. fact-checkeri. To su mrežne stranice koje se deklariraju kao nezavisni provjeritelji informacija, oni koji će ocijeniti je li neka informacija točna ili lažna, tj. biti brana navali lažnih informacija. Jedan od takvih u Hrvatskoj je već spomenuti Faktograf, portal koji slavi pet godina postojanja. Prema riječima Sanje Despot, zamjenice glavnoga urednika, „Faktograf je prvotno 2015. osnovan radi provjere tvrdnji političara, da bi kasnije ušao i u borbu protiv dezinformacija u medijima i na društvenim mrežama“.

Jesu li Faktograf i slični portali za provjeru informaciju u tom poslu zbilja iz plemenitih pobuda? Sâm Petar Vidov u izjavi  za portal Balkan Insight predstavlja sebe kao veliku žrtvu u borbi za istinu: „Duševno je uznemirujuće cijeli dan gledati koliko ljudi širi takve dezinformacije, kako se brzo takve stvari šire, a onda nakon svega toga dobijete (…) ogromnu količinu mržnje, prijetnji, usmjerenih protiv Faktografa zbog posla koji obavljamo.“ Vidov mudro koristi borbu protiv dezinformacija anti-vaksera, 5G fanatika i drugih zagovornika opskurnih teorija kao pokriće za legitimiziranje lijeve političke opcije. Naime, svoj brend „boraca za istinu“ i uspješnu suradnju s Facebookom, fact-checkeri općenito, ne samo Faktograf, koriste za umetanje i konstruiranje svojih „istina“, o čemu će poslije biti više riječi. Treba podsjetiti da je Vidov pozvao i na regulaciju govora na društvenim mrežama, valjda s nadom da će on ili njegov portal biti jedan od glavnih regulatora.

Mainstream mediji uzvraćaju udarac

Rast Interneta i s time povezan uspon društvenih mreža, kao i veća dostupnost raznih informacija, donekle su oslabili moć tradicionalnih medija. Prosječnom konzumentu informacija dano je na uvid puno više izvora, a konzument u dosta slučajeva može izravno pogledati informaciju: primjerice pogledati streaming nekoga govora političara bez potrebe za posredničkom rukom urednika tradicionalnih medija koji odlučuje koje će vijesti i kako biti predstavljene. Fact-checking, zato, treba promatrati kao odgovor tradicionalnih medija, pokušaj ponovnog zadobivanja prestiža i stavljanja informacija pod kontrolu koja je izgubljena pojavom Interneta.

Prema Lucasu Gravesu, američkomu profesoru novinarstva i komunikacija,  fact-checking portali odbacuju  kritike da je ono čime se oni bave zapravo publicistika i komentiranje (tj. tradicionalni novinarski posao), a objektivnost predstavljaju kao bît svojega posla. No, unatoč samozamišljenim definicijama, fact-checking ipak jest dio tradicionalnoga medijskoga pejzaža, o čemu, primjerice, svjedoči i činjenica da je Faktograf prvotno nastao kao elitni projekt u suradnji GONG-a i Hrvatskoga novinarskoga društva, najvećega strukovnoga udruženja novinara u Hrvatskoj. Provjerom impressuma portala vidjet ćemo kako velik broj zaposlenika ima podosta iskustva u mrežnim medijima, a glavni urednik Petar Vidov više je godina bio novinar Indexa. Također upada u oči činjenica da je velik broj zaposlenika radio za lijeve medije koji su dobrim dijelom financirani državnim novcem, kao što su Novosti, Lupiga, Libela itd. Faktograf za gostujuće komentatore često uzima ljude izrazito lijeve političke orijentacije poput povjesničara Stefana Gužvice, koji je objavljivao članke u radikalno ljevičarskim glasilima Novom Plamenu i Biltenu. 

Faktograf i lijeva politika

Osim u izboru suradnika, pristranost je vidljiva i u tendencioznim člancima i stalnom prikazivanju desnih političkih opcija u što gorem svijetlu. Nino Raspudić optužen je da je sklon antisemitizmu, katoličke udruge za vjerski fundamentalizam, Luka Popov za sklonost nacizmu, Željka Markić i niz drugih ličnosti s desnice da surađuju s Putinovom klikom, itd. U većini slučajeva radi se o konstrukcijama koje počivaju na vrlo slabim dokazima. S druge strane, izrazito lijeva skupina stranaka okupljena oko „Možemo!“ dobila je vrlo velik prostor i blagonaklono predstavljanje. Štetan utjecaj i favoriziranje ljevičarskih skupina moglo se vidjeti u tome da je Faktograf  požurio zanijekati da tajkun Emil Tedeschi ima ikakve veze s njima, a naknadno se otkrilo da je Tedeschi doista financirao udruge koje imaju kadrovske i ideološke veze s „Možemo“. Faktograf koristi svoj položaj mjeritelja istine i objektivnosti kako bi nametnuo svoj  narativ, iako se zapravo radi o drukčije upakiranom lijevom portalu kakvih je bilo već dosta na ovim prostorima.

Od sličnih problema pati i knjiga Opasne priče, koju je glavni urednik Faktografa, Petar Vidov, objavio prošle godine. Namjera Vidova je u knjizi opisati „opasne priče“, odnosno ideologije, skupine i ideje koje prijete zapadnomu svijetu. Iz sadržaja knjige nesumnjivo se vidi kako Vidov političku desnicu smatra puno većom prijetnjom zapadnom društvenom poretku nego što je to ljevica. Tako imamo poglavlja o nacionalizmu, nacional-populizmu, etnopluralizmu, autokraciji, fundamentalizmu i dr., dok o nekim lijevim opasnostima progovara tek poglavlje o komunizmu. Dio članaka s portala Faktograf preuređeni su za potrebe knjige, tako da ih zainteresirani čitatelj može pronaći i na samom portalu prije nego se odluči kupiti knjigu.

Kao glavna prijetnja, tj. svojevrstan lajtmotiv knjige, pojavljuje se lik Vladimira Putina, koji je predstavljen nalik Sauronu u djelima J. R. R. Tolkiena, kao negativac od kojeg proizlaze svi problemi. Uz njega, glavni je negativac knjige Viktor Orban.

Nije sve u knjizi crno, tako da postoje vrlo dobri opisi kako Orban i Putin preko plina, nafte i političkoga pokroviteljstva dolaze do utjecaja u hrvatskoj politici. S druge strane, autor propušta spomenuti kako zapadni kapital utječe posredno i neposredno na političke odluke u Hrvatskoj. Primjerice, roditelji Tene Mišetić, bliske suradnice predsjednika vlade Andreja Plenkovića, držali su visoke položaje u Hrvatskom telekomu u trenutku kada se odlučivalo o gradnji optičke mreže u Hrvatskoj. Prošle godine ta je kompanija dobila vrlo vrijedne ugovore, uključujući i znatna bespovratna sredstva za gradnju optičke mreže. Je li to povezano s položajem Tene Mišetić u Uredu predsjednika Vlade RH?  Predsjednik Uprave Vipneta, najvećega konkurenta Hrvatskomu telekomu, Jiri Dvorjančansky upozorio je još 2016. godine da u slučaju da HT dobije priliku graditi nacionalnu optičku mrežu „to bi zemlju vratilo u kameno doba jer više ne bi imali motiva da budu konkurentni, a posljedice po tržište bi bile ozbiljne.” Zastupnik MOST-a Nikola Grmoja još je 2017. godine naglasio kako postoji koruptivna sprega elemenata izvršne i sudske vlasti koji štite „jednu veliku telekomunikacijsku tvrtku u stranom vlasništvu“ te da taj monopolist uporno izbjegava graditi optičku mrežu novcem zarađenim u Hrvatskoj, umjesto čega zaradu koristi za širenje po tržištima susjednih zemalja. Takve „opasne priče“ za Petra Vidova nisu zanimljive. Pretjerana usredotočenost na prijetnje s Istoka ostavlja dojam kako sa Zapada dolaze samo med i mlijeko.

Provjera činjenica ili kontrola informacija?

Možda i najproblematičniji dio knjige predstavlja poglavlje o fundamentalizmu, koje se pretežno bavi likom i djelom Željke Markić, vodeće katoličke konzervativne aktivistice u Hrvatskoj. Vidov započinje s kratkim prikazom povijesti fundamentalizma u SAD-u. Ostavlja se dojam kako je  protivljenje teoriji evolucije odigralo glavnu ulogu u oblikovanju toga pokreta. No, ako bacimo pogled na knjigu Fundamentals, za koju i Vidov kaže da je odigrala ključnu ulogu i dala ime pokretu, vidjet ćemo da je znatni prostor u knjizi posvećen i nekim drugim temama, poput kritike liberalnih tendencija u američkom protestantizmu po pitanju pristupa Svetom pismu, kristologiji, mogućnosti čuda, drugim kršćanskim sljedbama i njihovim praksama, dakle ne samo teoriji evolucije.

Naposljetku, je li uopće bitno spominjati povijest fundamentalizma u poglavlju o Željki Markić? Je li ona fundamentalist? Kao prvo, Željka Markić nikada se nije u svojim javnim nastupima bavila pitanjem teorije evolucije, niti je posebno komentirala neke teološke ili filozofske teme. Drugo, postavlja se pitanje: u odnosu na koga bi Željka Markić bila fundamentalist? U odnosu na mainstream Katoličku crkvu u Hrvata, kojoj barem  nominalno pripada većina stanovništva? Vrlo je teško naći ozbiljniju kritike iz crkvenih krugova prema djelovanju Markićkine udruge „U ime obitelji“. Fundamentalizam je u tom slučaju, dakle, očito optužba za promicanje određenih društveno-konzervativnih nazora koji nisu  po volji glavnoga urednika Faktografa, a koji pritom zapravo ne odstupaju od službenih učenja Katoličke crkve. Vidov ima pravo nazivati grupe kako god želi, no problem nastaje kada to radi iz položaja tobože objektivnoga i nepristranoga promatrača, kako sebe naziva portal Faktograf. U tom slučaju određene jeftine političke uvrede, kakve svaki dan čujemo u prolazu, postaju „objektivna istina“. Knjiga Opasne priče, zato, odličan je primjer kako skuhati dubiozne priče iz točnih informacija posoljenih s nategnutim tumačenjima.

Pokušaji ponovnoga zadobivanja autoriteta i kontrole informacija na društvenim mrežama i općenito Internetu danas su rebrendirani kao fact-checking, odnosno navodno neovisna provjera činjenica. Posebna je opasnost kada, kao u slučaju Faktografa, koriste svoju institucionalnu moć za promicanje određenih političkih nazora kao i delegitimiranje suprotnih političkih nazora nazivajući ih lažnima, opasnima i nazadnima. Postavlja se zato nekoliko pitanja. Treba li nas netko čuvati od „čuvara istine“? Tko će nas čuvati od onih koji provjeravaju informacije? Što će se dogoditi u slučaju kada samoprozvani “čuvari istine“ odluče zastraniti?

Literatura

Graves, Lucas (2016). Deciding What’s True: The Rise of Political Fact-Checking in American Journalism , New York: Columbia University Press.
Vidov, Petar (2020). Opasne priče: politike koje su zarobile svijet. Zagreb: Jesenski i Turk.
Skupina autora (1910). The Fundamentals: A Testimony to the Truth. Chicago: Testimony Publishing Company. (besplatan primjerak knjige dostupan je na https://archive.org/details/fundamentalstest17chic)

Podijelite objavu.