Nitko ne zna za Friedricha Juliusa Stahla (1802.–1861.). To je bio pravni filozof židovskoga podrijetla koji se preobratio na kršćanstvo i postao branitelj pruskoga luteranskoga konzervatizma nasuprot nametanja prosvjetiteljskih vrijednosti. Odbacivao je Hegelovu tvrdnju da bi se moglo stvoriti političke zajednice na temelju načela proizvedenih od našega razuma, a ne na temelju načela potvrđenih od božanskoga autoriteta. Stahl je ustrajao na tome da bilo koja politika čija načela proizlaze iz ljudskoga razuma, izdvojena od tradicionalnih prava i kršćanskih vjerovanja njemačkoga naroda, krši prirodnu razliku između ljudi i „Božjega uređivanja svijeta“.
Božanski autoritet ili razum?
To je bio uobičajeni argument tradicionalnih konzervativaca još od protuprosvjetiteljskoga pokreta protiv Francuske revolucije iz 1789. godine. Argument je to koji je doživljavao poraz za porazom suočen s neumornim razvitkom znanosti i prava pojedinaca da tragaju za svojom srećom. Tradicionalistički hvalospjevi „božanskomu blagoslovu monarhijske vladavine“, vrijednosti vjere i urođenih prednosti aristokracije nisu bili dorasli ljevičarskomu slavljenju „napretka“, „obrazovanja umjesto ignorancije“, „tolerancije umjesto netolerancije“ – „otvorenoga društva“ umjesto „zatvorenoga“ svijeta konzervatizma.
Iako su tradicionalni konzervativci s vremenom prihvatili neizbježni kraj božanskoga autoriteta, uspon srednje klase i znanstveni značaj modernizacije, i dalje nisu bili sposobni oduprijeti se radikalnomu liberalnomu argumentu da nijedna obrazovana osoba ne smije prihvatiti politiku koja je u neskladu s kritičkim mjerilima razuma.
Ljevica i (i)racionalizam
Nije bitno što će ljevičari poslije optužiti i sâmo prosvjetiteljstvo da je eurocentrični pokret koji privilegira zapadnjački razum nauštrb intuitivnih i holističkih pristupa ne-Europljana. Ljevica će zauvijek ostati poistovjećena s „ostvarenjem razuma“ nasuprot svih prevladavajućih oblika predrasuda koje „uzgajaju jedan iracionalni ropski poredak“ – da citiram riječi Herberta Marcusea u knjizi Um i revolucija (1941.), vrlo važnoj knjizi za uspon kulturnoga marksizma.
Marcuse se obradovao uništenju „mnogih teoloških i metafizičkih iluzija“ koje su provele prirodne znanosti. No, isto je tako ukorio društvene znanstvenike zbog proučavanja „društvenih stvarnosti na temelju obrazaca iz prirode i u svjetlu objektivnih nužnosti“. Društva ne trebaju biti promatrana kao stvarnosti dane od prirode nego kao ljudske tvorbe podložne unaprjeđenjima kroz kritičku primjenu razuma pri rješavanju društvenih nepravdi. Smatrao je da su ciljevi prosvjetiteljskoga razuma napušteni kroz pozitivističko prihvaćanje „zadanoga“ od strane društvenih znanstvenika nesklonih podvrgavanju društva kritičkom propitivanju.
„Snaga dijalektike“, objasnio je Marcuse u Umu i revoluciji, ne može biti „neutralizirana“. Moderni je svijet i dalje „sasvim protuslovan i iracionalan“ u svojem imperijalističkom ponašanju, militarizmu i nasilju, rasizmu i seksizmu. Dakle, ako bi svijet trebalo učiniti istinski racionalnim, društvene znanosti ne bi smjele ostati „apologetske i opravdavajuće“ suočene s tim iracionalnim stvarnostima.
Dok su stari konzervativci nastojali prilagoditi svoj tradicionalizam i svoju kršćansku ideju države uspješnomu usponu srednje klase i prirodnih znanosti, Marcuse je pozvao na „kritičku“ ili „negativnu“ dijalektiku protiv iracionalizma koji još uvijek prevladava u modernim zapadnim društvima. Dok su konzervativci držali predavanja sve manjemu broju svojih sljedbenika o stalnoj važnosti tradicionalista poput Josepha de Maistrea, Edmunda Burkea i Russella Kirka, kritička filozofija Marcusea i Nove ljevice postala je službena misija sveučilištâ širom Zapada.
Pogrješka je tradicionalnoga konzervatizma bila smatrati prosvjetiteljstvo običnom ideologijom umjesto pokretom duboko natopljenim jedinstvenom sklonošću zapadnjačkih naroda da opravdavaju svoje djelovanje na temelju vlastitoga znanja i razumskih sposobnosti. Konzervativci su trebali ponuditi razumsko objašnjenje važnosti tradicije, društvenih veza i prirodnih nejednakosti među ljudima umjesto što su se uzdali u pozivanje na „božanski poredak“ ili „autoritet povijesti i tradicije“.
Marcuse vs. Stahl
Marcuse je vrlo lako razorio Stahlovu kritiku modernoga racionalizma. Stahl je mogao uvjeriti staro plemstvo da kršćanski društveni poredak ne može odgovarati pred razumom jer je taj poredak već bio potvrđen tradicijom i vjerom. No, on nije mogao u to uvjeriti i srednju klasu. Stahl je mogao tvrditi da nudi kompromis između stare feudalne prošlosti i nove srednje klase zagovarajući ustavnu monarhiju s predstavničkim sustavom uz imovinski i obrazovni cenzus, ali teško bi uvjerio buduće naraštaje da su izvori pravnoga sustava tradicija i običaji, a ne razum.
Stahlove tvrdnje imaju smisla kad kaže da „čovjek nije apsolutno slobodno biće nego da je stvoren i ograničen, i time ovisan o moći koja mu je podarila postojanje“. No, Marcuseu je bilo lako osporiti zaključak koji je Stahl izveo iz te tvrdnje, da „autoriteti, dakle, imaju potpunu moć nad njim, čak i bez njegova odobrenja“.
Marcuseu nije bilo teško odgovoriti da je Stahlova filozofija prava iznesena u „pokornosti“ pred „neupitnim tvrdnjama“ onih na vlasti. Ljevica je tako sebe učinila strankom razuma, dok su stari konzervativci nastavljali govoriti o „božanskoj objavi“, „naravnom pravu“, „vjeri u običaje“ i „prihvaćanju prirodnih razlika među klasama“.
Monopol na razum
Razvitak razuma jedinstveno je postignuće Zapada. Disidentska desnica ne smije dopustiti ljevici da zadrži svoj trenutni politički monopol nad razumom. To je ono što čini evolucijsku psihologiju važnim poljem za proučavanje za našu stranu. Ne moramo se pozivati na religiju, vjeru, božanstvo i običaje (same za sebe, bez razumskoga opravdanja!) kako bismo obranili naše poglede. Imamo razumski utemeljena objašnjenja za nejednakosti među ljudima, genetske razlike među spolovima i rasama, razlike između bijelih i drugih rasa.
Ljevica već nekoliko desetljeća počiva na nepropitivanim dogmama o jednakosti, autoritarnoj političkoj korektnosti, iracionalnim etiketama namijenjenima progonu kritičkih mislioca i zaustavljanju ikakvih razumnih istraživanja brojnih tema. Mi na disidentskoj desnici ne moramo pribjegavati pozivanju na dogme. Mi imamo istraživanja utemeljena na razumu koja pokazuju da pripadnici pojedine etničke skupine imaju psihološke i ekonomske koristi od ograničene imigracije i od države koja ohrabruje svoje građane da razvijaju osjećaj zajedništva utemeljen na predcima, običajima i religiji. Mi smo oni koji pitaju racionalna pitanja. Mi imamo istraživanja koja pokazuju da je etnocentrizam racionalna bihevioralna strategija, a da mainstream društveni znanstvenici prihvaćaju tu činjenicu, zbog čega ljevica zagovara „međuetničke zajednice“ kako bi iskorijenili etnocentrizam i stvorili rasno miješane narode na Zapadu.
Naravno, politika ne može biti svedena na razumski utemeljene izjave i debate. Politika živi kroz strast, osjećaje i snagu volje. Postoje simboli poput zastave ili zazivanja domovine koji nadilaze razumsko. Još su Carl Jung i njegovi sljedbenici ustanovili da će, koliko god racionalizirani mi postali, dio naših umova uvijek ostati sastavljen od snaga kolektivnoga nesvjesnoga izraženih kroz arhetipove, koji su urođeni i naslijeđeni te ne mogu nikad biti uklonjeni obrazovanjem, ali su zapravo neophodni dijelovi ljudske stvaralačke energije. Unatoč tomu, ne smijemo zaboraviti da je razlog zbog kojeg smo uopće uspjeli učiniti nesvjesno predmetom našega razmišljanja, umjesto dopustivši mu da ostane nešto tajnovito i nedokučivo u dubinama naših umova, baš taj da smo mi najracionalnija rasa u povijesti. Lukavoj, korumpiranoj, degeneričnoj ljevici koju je odgajao Marcuse ne smije biti dopušteno da zadrži razum za sebe.
Izvor: Counter Currents
Prijevod: Leo Marić