Trčanje pred rudo: O zabludama desničarskoga trećesvjetaštva

Treći svijet

Desno trećesvjetaštvo tendencija je među pristašama široko shvaćene desnice (nacionalistima, novim desničarima, itd.) pristajanja uz stranu „Trećega svijeta”. Oni Treći svijet shvaćaju drugačije od izvornoga značenja, koje se odnosilo na zemlje koje su za vrijeme Hladnoga rata bile nesvrstane. Mislim kako „Treći svijet” danas uglavnom označava „nebjelačke zemlje”. Stoga se desničarsko trećesvjetaštvo u stvarnosti svodi na desničarsko pristajanje uz nebjelačke zemlje misleći da bi to iz određenih razloga koristilo njihovim vlastitim zemljama. Takvo stajalište smatram potpuno pogrješnim i želim u ovom kratkom ogledu objasniti zbog čega.

Kratka povijest desnoga trećesvjetaštva

Dvojica desničarskih mislilaca, među najutjecajnijima na suvremenoj desnici, koji su prvi predstavili oblik trećesvjetaštva bili su utemeljitelji integralnoga tradicionalizma René Guénon i Julius Evola. Već u svojim ranijim temeljnim djelima, Guénon u Krizi modernoga svijeta (1924.) i Evola u Pobuni protiv modernoga svijeta (1934.), tvrdili su kako Zapad nije istoznačnica za ideologiju napretka, humanizma i sekularizma te kako su oni nagrda izvorne zapadne tradicije. Također su tvrdili kako Istok nije inferioran Zapadu s obzirom na to da je sačuvao više elemenata izvorne Primordijalne Tradicije. Dok je Guénon otišao toliko daleko tvrdeći da je Istok zapravo superiorniji od Zapada i kako se samo na Istoku čovjek može ponovno ujediniti s Tradicijom, Evola je tvrdio kako je stavljanje akcije iznad kontemplacije jedinstveni zapadnjački put koji se može još uvijek slijediti. Bez obzira na te razlike, i Guénon i Evola inaugurirali su drugačiji način gledanja na Istok i Zapad s desnice, što će na kraju rezultirati rađanjem suvremenoga desničarskoga trećesvjetaštva.

Vrhunac desničarskoga trećesvjetaštva došao je s Alainom de Benoistom i francuskom Novom desnicom, osobito s njegovom knjigom Europe, Tiers monde, même combat (hrv. Europa, Treći svijet, jedna borba), prvi put objavljenom 1986. godine. Alain de Benoist u tom djelu iznosi sve klasične argumente desničarskoga trećesvjetaštva: I Europa i Treći svijet žrtve su američkoga imperijalizma, liberalizma i kapitalizma; Europa i Treći svijet trebaju se ujediniti u borbi protiv Sjedinjenih Američkih Država; nebjelački migranti nisu glavni problem nego liberalni kapitalistički poredak koji ih ovamo dovodi; i Treći je svijet u užasnom stanju jer ga Zapad neprestano potkopava ili uništava. To je bilo upareno s novim pojmom „etnopluralizma”, idejom da svaka etnička skupina, bjelačka ili nebjelačka, ima pravo na očuvanje vlastitoga identiteta i ne mora biti u sukobu s bilo kojom drugom etničkom skupinom dok ona gleda svoja posla.

Ideje Alaina de Benoista ubrzo su razvili – ili bolje rečeno, različite elemente tih ideja, i to u različitim mjerama – Claudio Mutti, Derek Holland, Roberto Fiore, Troy Southgate i većina drugih predstavnika i organizacija Nove desnice i Treće pozicije. Njih je u konačnici preuzeo poznati šarlatan Aleksandar Dugin, koji ih je rabio u obraćanju desničarskoj publici, i vjerojatno je zahvaljujući tom utjecaju, zajedno s engleskim prijevodima Alaina de Benoista i interesom za francusku Novu desnicu, to desničarsko trećesvjetaštvo doživjelo novi uspon, ovaj put među suvremenim engleskogovornim nacionalistima poput onih okupljenih u američkoj Stranci nacionalne pravde (National Justice Party, američka bjelačka nacionalistička stranka koja je postojala između 2020. i 2023., op. prev.).

Zablude desničarskoga trećesvjetaštva

Srž zablude desničarskoga trećesvjetaštva slučaj je trčanja pred rudo: miješanje posljedica s uzrocima. Desničarski trećesvjetaši vjeruju kako nebjelački svijet mrzi Zapad (i bijelce) zato što je liberalan ili kapitalistički. Ovo se uvjerenje temelji isključivo na protuliberalnim ili protukapitalističkim izjavama nebijelaca. Drugim riječima, kada bi bijelci promijenili svoju ideologiju, Treći bi svijet promijenio svoju srdžbu prema nama, što nije istina.

Desničarski trećesvjetaši vjeruju kako nebjelački svijet mrzi Zapad (i bijelce) zato što je liberalan ili kapitalistički.

Velika većina bijelaca s obje strane političkoga spektra uvelike podcjenjuje razinu mržnje koju nebijelci imaju prema pripadnicima drugih etničkih skupina, osobito prema bijelcima. Razina rasne mržnje, koju bi čak i oni bijelci koji sebe smatraju rasistima smatrali granično ludom, obrazac je među nebijelcima, jer su po svojoj naravi etnocentrični. Oni mrze pripadnike drugih etničkih skupina upravo zbog različitosti njihovih etniciteta; mržnja prema osobinama povezanih s drugim etničkim skupinama posljedica je ove izvorne rasne mržnje. Mržnja prema drugim etničkim skupinama početna je, ali ne i krajnja točka nebjelačke vizije svijeta i društva.

Desničarski trećesvjetaš vjeruje kako nebijelci, mrzeći liberalizam i kapitalizam, ujedno mrze i Zapad i bijelce. Zapravo, nebijelci jednostavno mrze Zapad i bijelce, pa stoga mrze liberalizam i kapitalizam. Kada bi bijelci bili konzervativni monarhisti, nebijelci bi mrzili konzervatizam i monarhiju (dobar primjer toga jesu protukolonijalistički pokreti u britanskim kolonijama početkom 20. stoljeća). Kada bi bijelci bili komunisti, nebijelci bi mrzili komunizam (dobar primjer toga jesu nebjelački pokreti za neovisnost u Sovjetskom Savezu, gdje je komunizam bio povezan s bjelačkim komunistima, u ovome slučaju s Rusima). Promjena prevladavajuće ideologije na Zapadu ne će promijeniti mržnju nebijelaca prema Zapadu i bijelcima jer je ta duboko ukorijenjena rasna mržnja nepromjenjivi temelj nebjelačkoga svjetonazora.

Velika većina bijelaca s obje strane političkoga spektra uvelike podcjenjuje razinu mržnje koju nebijelci imaju prema pripadnicima drugih etničkih skupina, osobito prema bijelcima.

Ta trenutna mržnja nebijelaca prema liberalizmu i kapitalizmu, kao i njihova mržnja prema konzervatizmu i monarhiji u prošlosti, samo je njihovo očitovanje i iskazivanje ressentimenta prema bijelcima. Moj glavni dokaz u prilog ovomu argumentu činjenica je da nebijelci, kada god su suočeni s mogućnošću glasovanja nogama, biraju odlazak u liberalne i kapitalističke bjelačke zemlje. To nema nikakve veze s njihovom ideologijom ili njihovim trenutnim vladajućim sustavom, nego ima veze s činjenicom kako su bijelci, za razliku od nebijelaca, puno bolji u stvaranju funkcionalnih država. Unatoč njihovim očitovanjima, nebijelci su itekako svjesni ove činjenice, zapravo puno više nego bijelci.

Ovdje se dotičemo sljedeće zablude desničarskih trećesvjetaša: nebjelačke zemlje u lošem su stanju zbog zapadnoga kolonijalizma i izrabljivanja, kao i zbog sadašnje agresivne vanjske politike Zapada. To zauzvrat uzrokuje povećanu migraciju nebijelaca na Zapad. Iako se mora priznati da je vanjska politika Zapada znala biti prilično agresivna, posebice kada je u pitanju Bliski istok, a invazije na Irak ili Afganistan bile su besmislene i sigurno nisu popravile stanje u regiji, to ipak nije glavni uzrok tamošnje nepovoljne situacije (ili u bilo kojem drugom nebjelačkom kraju, kada smo već kod toga). Činjenica je da nebijelci nisu uspjeli stvoriti funkcionalnu državu. No, postoje neki primjeri prilično funkcionalnih neeuropskih zemalja, poput stare Perzije ili suvremenoga Japana, iako je prva bila „granično bjelačka” zemlja, dok je druga mješavina bjelačkoga društvenoga poretka i nebjelačkoga etnocentrizma. Nebjelačke zemlje oduvijek su oscilirale između anarhije i tiranije, a oboje se temelji na nasilju i izrabljivanju.

Kina je izvrstan primjer. Premda su njome vladali lokalni despoti (vojskovođe), car ili komunistički diktator kroz cijelu njezinu povijest, jedna je značajka ostala nepromijenjena: oduvijek je to bilo društvo u kojemu je čovjek čovjeku vuk, gdje je svrha države vas opljačkati, a ne zaštititi. Povijest Europe i širega Zapada također nije bila med i mlijeko, ali je običnom puku prosječno bilo puno bolje nego onima u nebjelačkim zemljama.

Nebjelačke zemlje bile su ili anarhične ili tiranske još puno prije zapadnjačkoga kolonijalizma, a takve su i danas, skoro cijelo stoljeće nakon završetka zapadnjačkoga kolonijalizma. Koliko god Zapad poslao bombi ili hrane, u nebjelačkim će zemljama životni uvjeti i dalje biti nepovoljni nego u bjelačkim državama. Opet je to nešto čega su nebijelci itekako svjesni (i puno više nego bijelci).

Sveukupno trajno loše stanje nebjelačkih zemalja izravno je povezano sa sljedećom zabludom desničarskoga trećesvjetaštva: nebjelačka imigracija u bjelačke zemlje posljedica je vanjske politike Zapada. Moram sada priznati kako ima istine u tom: nebijelci migriraju u bjelačke zemlje jer su one bolje mjesto za život; ali je ostatak izjave lažan. Kao što sam upravo ustvrdio, loše stanje nebjelačkih zemalja nije uzrokovano vanjskom politikom Zapada, nego samim nebijelcima.

Odatle potječe konačna zabluda desničarskoga trećesvjetaštva: kada bi se Zapad prestao miješati u zbivanja na Bliskom istoku ili bilo kojoj drugoj nebjelačkoj regiji, ne bismo imali imigraciju nebijelaca iz tih zemalja. To je laž. Iako bi se Zapad trebao prestati miješati u Bliski istok jer to ne ide u korist bijelcima, to ipak nije uzrok nebjelačke migracije. Stvarni uzrok tomu činjenica  je da su bjelačke zemlje bolja mjesta za život.

Primijetimo kako većina nebijelaca ne dolazi u Europu za vrijeme krize poput rata. Radije dolaze u vrijeme relativnoga mira i kada se uvjeti u tim zemljama poprave, tj. kada su uvjeti dovoljno dobri za provedbu njihove migracije. Uvijek će biti migranata iz nebjelačkih zemalja i trebali bismo razmišljati o stvarnim načinima za njihovim zaustavljanjem. Poboljšanje uvjeta u nebjelačkim regijama zapravo će značiti više nebjelačke migracije u bjelačke zemlje.

Odgovor na zabludu: zauzimanje svoje strane

Desničarsko trećesvjetaštvo sjajan je dokaz tvrdnje evolucijskih biologa kako pozitivna osobina, u ovom slučaju inteligencija i apstraktno razmišljanje, može postati prepreka ili čak propast, kako pojedinca, tako i cijele skupine. Na kraju je René Guénon odbacio svoj francuski identitet, obratio se na islam i pretvorio se u Arapina, naposljetku razmnoživši svoje gene kroz miješani brak. Što se tiče Alaina de Benoista, on se potpuno otuđio od nacionalističke scene u Francuskoj, i iako je ostao jedan od najvažnijih desničarskih intelektualaca 20. stoljeća, izgubio je svaku priliku vidjeti da njegove ideje imaju bilo kakav opipljiv utjecaj na stvarni svijet. Udaljivši se od desnice, nije naišao na sljedbenike na ljevici koji ga vide kao „zloga fašista” kojega treba ušutkati i prepustiti zaboravu.

Ne postoji zajednička borba Europe i Trećega svijeta; postoji samo naša borba protiv našega izumiranja.

Nadalje, nebijelcima nije stalo do „etnopluralizma” ili „zajedničke borbe Europe i Trećega svijeta”; oni jednostavno od bijelaca žele besplatno dobivati stvari i u konačnici vidjeti naše izumiranje. Jedina dobra stvar kod suvremenih desničarskih trećesvjetaša jest to što nemaju nikakav utjecaj na stvarni svijet, a jedino što mogu učiniti jest u svojim grupama na Telegramu i Discordu navijati za nebijelce dok desetkuju bijelce.

Moj odgovor na zabludu desničarskoga trećesvjetaštva oduvijek je isti: bijelci moraju zauzeti svoju stranu. Nitko nas ne će spasiti. Ili ćemo sami sebe spasiti ili ćemo izumrijeti. Ne postoji zajednička borba Europe i Trećega svijeta; postoji samo naša borba protiv našega izumiranja.

Liberalni kapitalizam i Treći svijet rade složno protiv nas. Dok je izvorno desničarsko trećesvjetaštvo Alaina de Benoista bilo teorija stvorena u dobroj namjeri – to je savršen primjer intelektualca koji pretjerano razmišlja o jednostavnim istinama i zatvara oči pred vlastitim pogrješkama – kasnije agresivno trećesvjetaštvo nadahnuto Duginom protubjelački je rak koji treba biti protjeran iz našega pokreta.

Izvor: Counter Currents
Prijevod s engleskoga: Adriano Kurtović