Snaga Erdoganove Turske u vojnom smislu nalazi se na maksimumu u povijesti Turske kao republike. Po brojnosti efektiva, čak 895 tisuća vojnika, Turska je druga sila NATO-a nakon SAD-a. To ju, uz prisutnost vojnih snaga na brojnim svjetskim žarištima, čini vrlo opasnom vojnom silom koja se uz političku doktrinu spremnu za vanjske intervencije može suprotstaviti brojnim europskim zemljama.
Turska kao regionalna sila
Turska dominira u Libiji, gdje se uz pomoć novca iz Katara otvoreno sukobljava sa svojim službenim saveznikom – Italijom. Talijanski je premijer Mario Draghi pozvao na povlačenje ruskih paravojnih postrojbi (Skupina Vagner), ali i turskih vojnih snaga iz Libije. Turska je u sukobu i s Francuskom, koja prisutnost Turske u Sjevernoj Africi smatra neprijateljskim potezom Erdoganove vlasti.
Vojna prisutnost u Siriji, Iraku, Cipru (čak 30.000 vojnika) i Somaliji pokazuje kapacitete turske vojske za vanjske operacije, na kojima joj mogu zavidjeti sve europske zemlje, uključujući i Francusku i Veliku Britaniju. Snažna prisutnost Turske vidljiva je i u Albaniji, Kosovu te Bosni i Hercegovini.
Turska i kriza u BiH
Kriza u Bosni i Hercegovini, u kojoj je prisutnost vanjskih sila neizbježna za bilo kakvo uređenje te zemlje, čini taj prostor novim potencijalnim poligonom za tursku intervenciju. Kao što je Erdogan potvrdio već više puta, takva intervencija nije uopće neizgledna u slučaju nove krize. Snaga turske vojske, koja broji čak dvanaest „specijalnih brigada“ spremnih na brze intervencije, može i sa relativno malobrojnom silom zadati ozbiljne probleme bilo komu, a pogotovo slabim lokalnim akterima. U posebno su lošem položaju Hrvati u Bosni i Hercegovini, koji su bez ikakve vanjskopolitičke zaštite. Sve to ukazuje da pri svakoj analizi mogućih raspleta političkih kriza u našem susjedstvu treba uzeti u obzir i snagu nove regionalne sile koja je pokazala odlučnost i na puno osjetljivijim svjetskim žarištima.