Srijeda, 14. rujna 2022.

Vicevi i zagonetke: Novi Batman i predosjećaj revolucije u popularnoj kulturi8 min čitanja

Sve je pošlo po junakovu planu. Uložio je mnogo truda i snage u borbi protiv mafije i korumpiranih političara. Bio je spreman utjerati strah u kosti onima koji žive na račun patnje naroda i dati nadu onima koji razumiju njegov signal. I onda je Batman sve upropastio.

Riddler je zlikovac najnovijega filma iz serijala o Batmanu i, kao kod većine zlikovaca u novije vrijeme, priča o njegovu podrijetlu izmijenjena je kako bi bio realističniji, a njegova motivacija privlačnija. Tako Riddler više nije nalik inačici koju glumi Jim Carrey, nije Edward Nygma, manijak koji lijepi zagonetke na mjesta zločina kako bi pokazao nadmoćan intelekt. Umjesto toga, Danoova inačica Riddlera je Edward Nashton, stanovnik Gothama koji je odrastao kao siromašno siroče.  Nashton je zamrzio bogate i korumpirane te se razočarao u sustav, koji se hvali pravednošću i skrbi za potrebite iako su u njemu niži društveni slojevi posve zapostavljeni, a uspijevaju samo oni kojima je uvijek bilo dobro. To je sustav koji glumi suosjećanje. Kada Bruce Wayne ostane bez roditelja, ističe se skrb za siročad preko suosjećanja s malim Bruceom, kojem se doručak poslužuje na srebrnom pladnju dok se mali Edward budi u sobi pretrpanoj djecom i štakorima.

Riddler i Batman

Odnos Riddlera i Batmana vrlo je zanimljiv. Batman je Riddlerovo nadahnuće, on obožava Batmanovo utjerivanje straha zločincima i preuzimanje pravde u svoje ruke. No, s druge strane, Riddler prezire Brucea Waynea, koji je simbol svega što mrzi. U prizoru s ispitivanjem nakon što je Riddler uhićen, Batman zamalo dobije infarkt kada se čini da mu je identitet otkriven, ali naposljetku se ispostavi da identifikacija Batmana s Bruceom Wayneom Riddleru nije ni na kraj pameti. Wayne mu je neprijatelj, pokušao ga je ubiti. S druge strane, ispostavlja se da je Riddler Batmana kroz cijeli film smatrao svojim suradnikom. Kada ga njegov junak „izda“, to je velika pljuska za njega, gora od samoga uhićenja.

Riddler: „Pokazao si mi što je moguće. Pokazao si mi da je potreban samo strah i malo usredotočenoga nasilja. Ti si me nadahnuo.“
Batman: „Ti si poludio.“
Riddler: „Što?“
Batman: „Sve si umislio. Ti si bolestan, poremećen.“
Riddler: „Kako to možeš reći?“
Batman: „Misliš da ćeš ostati zapamćen? Ti si bijedni psihopat koji moli za pažnju.“

Sila koja je djelovala revolucionarno Riddlera konačno odbacuje svim uvrjedama kojima su ga bez sumnje obasipali mainstream mediji. Batman odlazi zaustaviti konačni Riddlerov teroristički napad i, premda je dovoljno zakasnio da nastane znatna materijalna šteta, teror je umanjen njegovim spašavanjem života političara na koje su Riddlerovi pomoćnici trebali počiniti atentat uslijed kaosa. Crnokošuljaš izmlati revolucionare i predaje ih u ruke zakona.

„Najgori od svih sustava“

Razočaran time što predstavlja strah umjesto simbola nade za ljude poput Riddlera, Batman odluči izaći iz sjene i postati puno konvencionalniji simbol nade. U jednom trenutku čak naliči Kipu slobode, postaje čovječniji, Sustav ga prihvaća kao svojega i u tom trenutku može se reći da on prestaje biti vigilante i postaje superjunak. Što se jadnoga Edwarda tiče, razočaran se potpuno okreće kaosu i sprijateljuje s Jokerom.

Poruka filma razočaravajuća je, iako i očekivana. S koliko god se nepravde suočili, terorizam nije rješenje, strah nije rješenje, preuzimanje pravde u svoje ruke nije rješenje. Što onda jest rješenje? Treba se pouzdati u institucije. Film shvaća sve probleme koji su tu sadržani, ali uvjerava gledatelje da su sve alternative puno gore. Ovaj sustav najgori je od svih, osim svih drugih koji su s vremena na vrijeme isprobavani, kako bi rekao Churchill.

Naravno, ne bi bilo realno očekivati da filmska industrija najednom promiče revoluciju. No, unatoč tomu film je i dalje vrlo dobar, slagali se s njegovom porukom ili ne. Osobito je zanimljivo koliko je pažnje dano Riddleru. Nije riječ samo o njegovoj tragičnoj životnoj priči („Imao sam loše djetinjstvo, pa sam sada zao.“) nego i o tomu da film očekuje od gledatelja da se u potpunosti složi s Riddlerovim motivima prije nego kaže „Ne, nemoj.“

Klasna borba

Osim toga, Riddler u filmu nije prikazan kao izoliran slučaj. Nije samo jedan „bolestan, poremećen“ lik koji koristi društvenu nepravdu kao opravdanje za svoja zlodjela; on ima 500 sljedbenika na društvenim mrežama. Njegovi pomoćnici-atentatori nisu samo „hired goons“, plaćenici, grubijani, kao u prethodnim filmovima o Batmanu. Ne, to su ljudi poput Riddlera. Među njegovim online sljedbenicima našlo se dovoljno ljudi koji suosjećaju s njim toliko da bi živjeli i umrli za zajednički cilj. I, ne radi se o tome da je Riddler vođa kulta, ne, on je uistinu našao ljude nalik sebi koji su mu spremni pomoći, bilo savjetom dok streama, bilo izvršavanjem atentata.

Vrijedi napomenuti da iako Riddlerovo streamanje podsjeća na slučajeve poput ubojstava Brentona Tarranta, ono je od toga ipak različito. Riddlerov je rat klasno obojen. Naravno, sustav ne želi nikakve teroriste – ni lijeve, ni desne – no to što je demonizirana klasna borba govori nam nešto o klasnom značaju sustava moći koji film kao propaganda podupire. Činjenica da je Riddlerova borba demonizirana preko usporedbe s primjerima desnoga terorizma više govori o jadnom stanju ljevice, koja u popularnoj svijesti nije vezivana uz terorističke napade kao što je slučaj s islamskim fundamentalistima i bjelačkim nacionalistima.

Zlikovci kao simbol pobune

Filmska industrija kao da se boji potencijalne pobune. Filmski likovi suosjećaju sa zlikovcima više nego prije, što je znak i da gledatelji u kino-dvoranama suosjećaju sa zlikovcima više nego prije. U The Batmanu mase prosvjednika nose natpise „No more lies“ (hrv. „Ne ćemo više laži“), što su riječi koje je Riddler ostavio na tijelu svoje prve žrtve. Slični trenutci prikazani su nekoliko godina prije i u filmu Joker, u kojem nakon Jokerova prvoga ubojstva lice klauna postane simbol masovnih prosvjeda.

Zlikovci iz serijala o Batmanu nisu iznimka. Marvelov filmski svemir nedavno je doživio svoj vrhunac sa zlikovcem koji je pobio pola inteligentnoga života u cijelom svemiru, prije nego su svi oživljeni u filmskom nastavku. Unatoč tomu, u seriji Hawkeye imamo priliku vidjeti grafite koji kažu „Thanos nije ništa skrivio“. U seriji The Falcon and the Winter Soldier prikazana je relativno velika organizacija koja vjeruje da je život bio bolji  prije nego su superjunaci vratili sve na staro, pri čemu ta organizacija nije prikazana kao nekakav poremećeni kult nego kao skupina simpatičnih likova. Tako nešto prije nije bilo zamislivo.

Film Joker za nadahnuće je imao Scorseseove filmove Taxi Driver i The King of Comedy, a taj utjecaj toliki je da je čak i radnja Jokera smještena u isto vremensko razdoblje, rane 1980-e. No, teško je zamisliti masu ljudi kako slavi Scorseseova Travisa Bicklea. I kada je Heath Ledger kao Joker u Nolanovom Batmanu prihvaćen kao simbol pobune protiv društva, to je bilo neočekivano, ali i tada su u pitanju bili samo edgelordovi. S druge strane, danas živimo u društvu u kojem je zamislivo da vanzemaljac pobije pola čovječanstva, a da gomila ljudi pomisli „Napokon nešto drugačije, imamo priliku za promjenu“. To nije dobar znak.

Vrijeme djelovanja

Čini se da nešto u današnjem društvu ozbiljno ne valja, da bi se nešto trebalo promijeniti. Zapravo, dobar je znak ako već smatramo da nešto treba promijeniti. Vidljiva je želja za alternativom i strah ideološka aparata države od posljedica do kojih bi moglo doći ako ljudi odluče poduzeti nešto.

Teško je sjetiti se primjera slične situacije. Možda bi se sličnosti moglo uočiti u 1990-ima, kada je liberalno-kapitalistički Zapad pobijedio svojega najvećega suparnika i slavio novo doba blagostanja, ali svejedno se osjetilo znatno nezadovoljstvo u kulturi. Takve kulturne prilike izrodile su filmove kao što su Falling Down i Fight Club, pa i komedije poput Office Space. Koji je bio ishod svog tog nezadovoljstva? Čini se ništa, odnosno pobjeda umirujućih sila. Gledatelji su se kroz te filmove ispuhali, a kada je došlo vrijeme za djelovanje tijekom globalne financijske krize koja je započela 2008., bilo je nekih prosvjeda, ali ne i revolucije, a nakon toga fokus politike prebacio se na kulturna i identitetska pitanja.

Čini se da je 21. stoljeće zasada obilježeno fukujaminskim „krajem povijesti“. Dva desetljeća uvjeravani smo da nema alternative, da je sustav jednostavno takav kakav jest. Mark Fisher napisao je cijelu knjigu o tome. Sada se Hollywood boji da bi se mogla pojaviti alternativa. Nadajmo se da su u pravu i da isti trik ne će upaliti kao i 2008. Bliži se vrijeme djelovanja.

Autor

  • Tvrtko Balić student je preddiplomskoga studija filozofije i informacijskih znanosti te slobodnoga studija sinologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Glavna područja interesa su mu kulturna kritika, filozofija medija i politička filozofija, osobito postmodernistički i marksistički mislioci. 

Podijelite objavu.