Četvrtak, 2. prosinca 2021.

Xinjiang – povijest, geopolitika i informacijski rat7 min čitanja

Xinjiang je postala često prisutna riječ u zapadnim medijima. Nekoliko poznatih medija, uključujući i hrvatske, raspisali su se o toj regiji, poznatoj i pod imenom Istočni Turkestan. Ponajviše se piše o tome kako se vlast Narodne Republike Kine (dalje: Kina) odnosi prema Ujgurima, većinskom ne-kineskom muslimanskom stanovništvu te regije, kao i prema drugom manjinskom ne-kineskom muslimanskom stanovništvu. Donji dom kanadskoga parlamenta otišao je toliko daleko da je usvojio rezoluciju po kojoj događaji u Xinjiangu predstavljaju genocid nad Ujgurima.

Kineska vlada kritizirana je zbog sljedećih stavki:
1) nepoćudno stanovništvo zatvara se u logore u kojima se zatvorenicima ispire mozak, čime se negira sloboda misli i govora;
2) zabranjuju se manjinska kulturna i vjerska obilježja, običaji, posebnosti i događanja;
3) suzbija se prirodni priraštaj manjinskoga stanovništva prisilnom sterilizacijom i prisilnim davanjem kontracepcije;

Istodobno, zbiva se masovna imigracija Han Kineza u Xinjiang, koji nisu podložni ovim mjerama, čime se mijenja etnička struktura stanovništva.

Službeni stav Pekinga jasan je: ne radi se o nikakvom genocidu nego o unutarnjoj kineskoj stvari, tj. obračunu s terorizmom i separatizmom. U razgovoru za Večernji list kineska veleposlanica u Hrvatskoj Xu Erwen zanijekala je optužbe o zločinima nad Ujgurima i postojanju prisilnoga rada te odrješito ustvrdila: „Pitanje vezano uz Xinjiang uopće nije pitanje ljudskih prava, riječ je o borbi protiv nasilja i terorizma, deradikalizaciji i borbi protiv separatizma.“

Kina i Xinjiang

Kritike kineskoga komunističkoga režima posebice su porasle posljednjih nekoliko godina, kada je Donald Trump došao na vlast, a odnosi između SAD-a i Kine zahladili do tolike razine da je došlo i do carinskoga rata. Po dolasku nove Bidenove vlade odnosi s Kinom su i nadalje ostali hladni te će po svemu sudeći takvi i ostati u dogledno vrijeme. Još je prerano govoriti je li ovo početak novoga Hladnoga rata, no Kina je sila koje će nastaviti rasti i posjeduje velike ambicije na vanjskopolitičkom planu.

Zašto je Xinjiang važan?

Kineska vlada lansirala je 2013. ambiciozni projekt: tzv. Jedan Pojas i Jedan Put. Cilj toga projekta je kopnenim i pomorskim putem povezati Aziju, Afriku i Europu te time zapravo obnoviti stari, povijesni Put svile. Kada se put završi, Kina će manje ovisiti o pomorskim putevima te će biti manje podložna SAD-u kao talasokratskoj velesili.

Xinjiang je vrlo važan za taj projekt zbog toga što svi kopneni putevi koji povezuju Peking sa središnjom Azijom moraju proći tom regijom. Zato je očuvanje sigurnosti u toj regiji od velike važnosti za Kinu, jer svaki ozbiljniji zastoj u izgradnji prometne infrastrukture znači da velik dio projekta Jedan Pojas i Jedan Put dolazi u pitanje. To je i razlog ogromnoga interesa komunističkih vlasti za Xinjiang te želje da se svaki nemir suzbije u korijenu. Ujgursko pitanje, zato, nije samo pitanje ljudskih prava nego ima i dublju, geopolitičku pozadinu.

Povijest Xinjianga

Povijesno gledano, Xinjiang je relativno novi dio Kine. Kineski car Qianlong iz dinastije Qing tek je sredinom 18. stoljeća porazio mongolski kanat Džungara i osvojio Xinjiang. Prilikom osvajanja izvršen je masovni pokolj buntovnih Džungara te je pripojen prostor koji je poslije postao poznat po imenu Xinjiang, ili „Novi teritorij“.1 I nakon osvajanja separatistički duh ostao je snažan te su kineske snage iznova morale uvoditi reda u pokrajini tijekom 19. stoljeća, nakon što su lokalni muslimani digli pobunu i proglasili osamostaljenje.2

Godine 1911. pala je Qing dinastija, a Kina je postala republika.  Između 1911. i dolaska komunista na vlast Xinjiang je bio pod nominalnom vlašću nacionalističke vlade u Pekingu (koju je kroz veći dio toga vremena vodio Čang Kai-šek), no u stvarnosti su vlast uzurpirali pokrajinski vojni zapovjednici (koji nisu bili domaći ljudi nego Han Kinezi poslani u pokrajinu), često uz potporu susjednoga Sovjetskoga saveza.3

Nakon što je 1949. komunistička vojska Mao Ce-tunga porazila snage Kuomintanga na čelu s Čang Kai-Šekom u građanskom ratu i protjerala antikomuniste na Tajvan, komunisti su ušli u Xinjiang i preuzeli vlast bez velikoga otpora. Nazivati Xinjiang temeljnim i vječnim djelom Kine, dakle, većinom je propaganda jer radi se o pokrajini koja je povijesno dugo bila izvan kineske države, a i onda kada je bila njezinim dijelom, bile su prisutne jake separatističke i autonomističke tendencije.

Obračun s terorizmom?

U suvremeno doba pokrajina je bila poprište niza sukoba. Godine 2011. policija je ubila sedam otmičara, godinu poslije spriječen je pokušaj otmice zrakoplova je spriječen, 2014. godine izbodeno je 29 ljudi, dok je 130 ranjeno prilikom napada separatista. Između 2014. i 2019. kineske vlasti uhitile su nevjerojatnih 13.000 terorista u toj pokrajini. Poslije rušenja Blizanaca 2001., kineska vlada spremno je iskoristila momentum kako bi opravdala represiju u pokrajini kao dio širega svjetskoga sukoba protiv islamskoga radikalizma.

Kineska vlada odlučila je 2016. trajno riješiti problem nemira, i za tu svrhu na položaj pokrajinskoga sekretara Komunističke partije postavljen je Chen Quanguo, partijski veteran sa iskustvom borbe protiv separatizma, koji je odmah pooštrio represivne mjere u regiji. Prvotno povećavanje sigurnosnoga aparata na kraju je rezultiralo gradnjom logora, koji su za zapadne kritičar opasna mjesta, a za Kinu samo mjesta izobrazbe i učenja korisnih vještina kao brana protiv radikalizacije.

Medijska ofenziva

Logori i problemi u regiji, počeli su se u zadnjih godinu dana pojavljivati i masovno pratiti u zapadnim medijima: lijevim, desnim i centrističkim. O tome su pisali Washington Post, Associated Press, Der Spiegel, BBC, Intercept, CNN i drugi. Video-uradak u kojem američki komičar John Oliver komentira događaje u Xinjiangu ima u ovom trenutku preko 9 milijuna pregleda na Youtubeu.

Pro-kineski mediji, poput novina Global Times pod patronatom komunističke partije, naporno rade na tome da se predstavi i druga, po njima poštenija strana priče. Zapadni su novinari pozvani u sporne logore kako bi se pokazalo da tamo nema ničega mračnoga i nasilnoga.

Kineski mediji upozoravaju da mnogi svjedoci i aktivisti nisu nimalo vjerodostojni, te da zapadni mediji šire lažnu propagandu kako bi diskreditirali Kinu. Primjerice, ujgurska aktivistkinja Rushan Abbas često dobiva prostor u medijima kako bi predstavila što se događa u Xinjiangu. No, problem s Abbas, a često i s njezinim kolegama aktivistima na Zapadu, jest što često imaju povijest suradnje i dobivanja plaće od zapadnih krugova. Abbas je tako jedno vrijeme radila kao prevoditeljica u Guantanamu, a prije toga za medijsku grupu koju plaća izravno američka država.

Jedan od glavnih izvora informacija o Ujgurima i ime na koje će se često naići u izvještajima je Adrian Zenz, njemački antropolog koji je odlučio proučavati Kinu i njezin odnos prema manjinama. Odmah upada u oči kako je Zenz zaposlenik Memorijalne zaklade žrtava komunizma i Jamestown instituta. Obje organizacije povezane su s neokonzervativnim elementima, a sam Zenz izjavio je da smatra kako ga je Bog usmjerio u ovu misiju. Kineski mediji tvrde da je njegovo poznavanje regije vrlo slabo te ga napadaju zbog veza sa zagovornicima nezavisnosti Xinjianga. Unatoč svemu, Zenzovi radovi dostupni su na mreži svima zainteresiranim te se mogu besplatno skinuti.

Na službenim stranicama kineske vlade može se također naći dokument pod naslovom The Fight Against Terrorism and Extremism and Human Rights Protection in Xinjiang, u kojem vlada opravdava postojanje logora kao metodu prevencije radikalizma, a metodu učenja u logorima kao stjecanje korisnih vještina i znanja. Drugim riječima, kineska vlada ne niječe postojanje centara za preodgoj postoje, ali opovrgava da se time ugnjetava domaće stanovništvo, kao i da takve mjere dovode do njihova nestanka ili zamijene.

Zaključak

Na području Xinjianga očito se nešto događa. Kineska vlada nije prva, a sigurno ne će biti ni posljednja koja opravdava svoj imperijalizam zaštitom granica od terorizma i nesigurnosti, a nametanje svoje kulture kao učenje korisnih vještina. S druge strane, nisu ni svi na Zapadu koji se sada bave tužnom sudbinom pučanstva Xinjianga tek altruisti, s obzirom da mnoge od tih aktivističkih skupina gaje veze s američkim intervencionističkim krugovima. U svakom slučaju, treba zadržati mjeru opreza kada se razmatraju svi dokazi i optužbe.

Podijelite objavu.

1 komentar

  1. Pingback: Carl Schmitt preodjenut u crveno: Schmittova kritika liberalizma u komunističkoj Kini - Vokativ

Leave A Reply