Subota, 8. siječnja 2022.

Zašto Božić slavimo 25. prosinca?10 min čitanja

Svake se godine u doba Božića na hrvatskim internetskim portalima pojavi sijaset članaka koji nam „objašnjavaju“ zašto Božić slavimo upravo 25. prosinca. U velikoj se većini takvih članaka površno i nekritički ponavlja (prepisuje?) neka inačica teze kako je za datum Božića odabran upravo 25. prosinca kako bi se preuzeo ili potisnuo neki pretkršćanski blagdan, najčešće rođendan rimskoga božanstva Sol Invictus. Tako ove godine RTL.hr piše kako je „općeprihvaćeno uvjerenje da je 25. prosinca odabran kako bi se povećala vjerojatnost da će kršćani diljem svijeta prihvatiti proslavu u odnosu na poganske tradicije koje su se tada već slavile“, uz ogradu da „do danas nije jasno zašto se Božić slavi baš 25. prosinca.“ Dnevnik.hr piše kako je „početkom četvrtog stoljeća u Rimu uvedeno svetkovanje 25. prosinca, kako bi se potisnula poganska rimska svetkovina rođenja nepobjediva sunca (dies natalis Solis Invicti), koja se slavila u Rimu odmah po zimskoj obratnici.“ Uspijemo li prevladati vrtoglavu inkoherentnost navedenih rečenica, možemo razmotriti točnost i podrijetlo u njima iznesenih tvrdnji.

Tko je Sol Invictus?

Sol Invictus (hrv. Nepobijeđeno Sunce) rimski je bog Sunca spornoga podrijetla i značaja. Dvije su glavne teorije o njegovu podrijetlu. Prva, tradicionalna, tvrdi da su Rimljani za vrijeme Republike štovali boga Sunca pod imenom Sol Indiges (hrv. Domaće Sunce), no njegov je kult s vremenom zamro, a posve nepovezano, sirijsko božanstvo Sol Invictus uvezeno je iz Sirije u 3. stoljeću poslije Krista. Druga teorija, čiji je glavni predstavnik profesor na Sveučilištu u Alberti Steven Hijmans, tvrdi da od rimskoga pamtivijeka pa sve do Konstantina I. Velikoga postoji kontinuitet štovanja jednoga te istoga boga Sunca, s oscilacijama u popularnosti te da su Indiges i Invictus naprosto epiteti, koji su se pridavali i imenima drugih božanstva, primjerice Marsu i Herkulu, te koji ne bi trebali upućivati na postojanje dva odvojena božanstva.  U nastavku ćemo članka jednostavnosti radi govoriti o bogu Sunca.

Izvori su o štovanju boga Sunca iz vremena Republike škrti, što ukazuje na to da on u to vrijeme nije igrao veliku ulogu u rimskoj religiji, no postoji nekoliko izvora koji upućuju na to da bog Sunca u Rimu postoji od najranijih vremena, makar kao minorno božanstvo. Rimski pisac i polihistor iz 2. i 1. stoljeća prije Krista Marko Terencije Varon u petoj knjizi svojega temeljnoga djela O latinskom jeziku (lat. De lingua Latina) tvrdi da je još sabinski kralj i Romulov suvladar Tit Tacije u 8. stoljeću prije Krista posvetio oltar boga Sunca u Rimu. Nadalje, slavni povjesničar i političar iz 1. i 2. stoljeća poslije Krista Kornelije Tacit u 15. knjizi svojega temeljnoga djela Anali ili Od smrti božanskoga Augusta (lat. Annales ili Ab excessu divi Augusti) piše kako stari hram boga Sunca stoji u glasovitom rimskom Velikom cirkusu1 (lat. Circus Maximus), što poslije spominje i Tertulijan, ranokršćanski crkveni pisac i apologet iz 2. i 3. stoljeća poslije Krista.

Kontinuitet prikazivanja boga Sunca, posebice na kovanicama, postoji od najranijih vremena, a u vrijeme se Carstva osobito veže uz carski kult. U 3. stoljeću poslije Krista na rimski carski tron zasjeda Varije Avit Basijan, carskim imenom Marko Aurelije Antonin, a poznatiji kao Heliogabal ili Elagabal. On u Rim bezuspješno pokušava uvesti kult sirijskoga boga Elagabala, čije je središnje svetište bilo u carevom rodnom gradu Emesi (danas Homs u Siriji). Sirijski je bog štovan i prikazivan u obliku crnoga meteorita čunjastoga oblika te je kao takav uvezen i u Rim. Za razliku od takve, nama krajnje neobične ikonografije, prije i poslije cara Heliogabala bog Sunca prikazivan je u antropomorfnom obliku, kao golobradi muškarac sa zrakastom krunom ili svojevrsnom aureolom na glavi, često u kvadrigi,2 vjerojatno po uzoru na grčkoga Helija. Nakon ubojstva cara Marka Aurelija Antonina kult boga Elagabala posve je odbačen. Godine 270. prije Krista na vlast u Rimu dolazi slavni car Aurelijan, prozvan obnoviteljem svijeta (lat. restitutor Orbis). Nakon razaranja Palmire 273. godine Aurelijan posjećuje svetište već spomenutoga boga Elagabala u Emesi, što je neke potaknulo na mišljenje kako je Aurelijan u Rim uveo isti onaj kult koji je zajedno s carem Elagabalom pokopan pedesetak godina ranije. Godine 274. Aurelijan u Rimu gradi novi hram bogu Sunca, osniva svećenički red boga Sunca i utemeljuje igre u njegovu čast, koje su se održavale svake četiri godine te tako njegovu kultu uvelike pridodaje na važnosti i popularnosti. Aurelijanov je kult boga Sunca po svim svojim obilježjima prestižniji i popularniji nasljednik dotadašnjega rimskoga kulta, bez mnogo veze s onim Heliogabalovim.

25. prosinca kao blagdan boga Sunca

Ne znamo kada je 25. prosinca ustanovljen kao blagdan rimskoga boga Sunca. Možemo pretpostaviti da je to učinio već Aurelijan 274., iste godine kada je njegov kult uzdignuo na višu razinu, no prvu potvrdu imamo tek u takozvanom Kronografu 354. godine. U tom se tekstu 25. prosinca spominje kao Natalis Invicti (hrv. Rođendan/Svetkovina Nepobijeđenoga), na koji se održava 30 utrka kola. Valja napomenuti da riječ natalis može označivati rođendan, no može označivati i dan posvećenja svetišta ili bilo kakvu svetkovinu posvećenu kakvomu božanstvu.

Isti kalendar bilježi i svetkovinu koja se održavala od 19. do 22. listopada pod nazivom Ludi Solis (hrv. Igre Sunca). Na tu se svetkovinu održava 36 utrka kola. Ranije se 19. listopada obilježavala svetkovina Armilustrium (hrv. čišćenje oružja) posvećena bogu Marsu, povodom koje su se rimski vojnici postrojavali u Velikom cirkusu (lat. Circus Maximus) te koja je vjerojatno na neki način povezana s kasnijom svetkovinom boga Sunca. Za dan 28. kolovoza zabilježena je zajednička svetkovina Sunca i Mjeseca, na koju se održavaju 24 utrke kola.

Izvori iz ranoga carskoga doba pak bilježe 8. kolovoza, 9. kolovoza, 28. kolovoza i 11. prosinca kao dane posvećene bogu Sunca. Dakle, 354. godine zabilježene su tri svetkovine u čast boga Sunca, od kojih se jedino ona 28. kolovoza pojavljuje i ranije, dok je najduža i najveća ona u listopadu. Svetkovinu i javne igre u čast boga sunca, koga naziva Helijem, krajem prosinca spominje 362. godine još i car Julijan II. Apostat, poznat po tom da je u 4. stoljeću poslije Krista pokušao ponovo uspostaviti pretkršćansku rimsku religiju. Po navedenom vidimo da blagdan boga Sunca 25. prosinca postoji najkasnije od 354. godine, no vjerojatno još od 274., no nijedan izvor ne upućuje na njegovu osobitu važnost, dapače, ostale svetkovine posvećene bogu Sunca po svojoj starosti i veličini djeluju važnije.

25. prosinca kao blagdan rođenja Isusa Krista

Prva se eksplicitna potvrda slavljenja Kristova rođenja na 25. prosinca nalazi u istom onom Kronografu 354. godine. On je i prva potvrda slavljenja svetkovine boga Sunca na taj datum pa nam to ne govori mnogo. O razlogu odabira 25. prosinca za blagdan rođenja Isusa Krista također postoje dvije glavne teorije.

Prva se naziva teorijom povijesti religija (eng. The History of Religions Theory). Ona tvrdi da je taj datum odabran kako bi se preuzela ili potisnula svetkovina nekoga pretkršćanskoga božanstva, najčešće rimskoga boga Sunca. Začetnik je te teorije njemački devetnaestostoljetni filolog i religijski komparatist Hermann Usener. Dva su glavna izvora na koja se oslanja ova teorija. Prvi je Dionysius bar Salibi koji tvrdi da se Božić izvorno obilježavao 6. siječnja, dok ga crkveni autoriteti u Rimu nisu odlučili premjestiti na 25. prosinca kako bi se poklapao s pretkršćanskom svetkovinom u čast boga Sunca, koja je postala vrlo popularnom i među kršćanima. Dva su problema s tim izvorom. Prvi je njegova vremenska udaljenost od 3. ili 4. stoljeća (bar Salibi piše tek u 12. stoljeću), a drugi je bar Salibijeva pristranost. On je, naime, bio veliki glasnogovornik Jakobitske crkve, koja je Božić obilježavala upravo 6. siječnja.3 Drugi je izvor na kojem se temelji teorija povijesti religija kršćanska homilija iz 4. stoljeća O solsticiju i ekvinociju začeća i rođenja Gospodina Našega Isusa Krista i Ivana Krstitelja (lat. De solstitia et aequinoctia conceptionis et nativitatis Domini Nostri Iesu Christi et Iohannis Baptistae), poznatija pod nazivom O solsticijima i ekvinocijima (lat. De solstitiis et aequinoctiis), u kojoj se spominje samo da pogani 25. prosinca nazivaju rođendanom nepobijeđenoga, što nam ne govori ništa osim toga da su tadašnji kršćani bili svjesni važnosti toga datuma za štovatelje boga Sunca.

Druga se teorija o razlogu odabira 25. prosinca naziva teorijom izračuna (eng. The Calculation Theory). Ona tvrdi da je 25. prosinca odabran uslijed mukotrpnih nastojanja ranih kršćana da složenim izračunima dođu do točnih datuma važnih biblijskih događaja. U evanđeljima se nigdje eksplicitno ne utvrđuje vrijeme Kristova rođenja pa ga je trebalo izračunati, odnosno gotovo kao slagalicu složiti, s obzirom na brojne relativnokronološke tragove u Bibliji i židovsko-kršćanskoj tradiciji. Tako crkveni naučitelj Hipolit Rimski u ranom 3. stoljeću nakon bezbrojnih kronoloških peripetija zaključuje da je svijet stvoren 25. ožujka, na tradicionalni rimski ekvinocij. U skladu s ranijom židovskom tradicijom, među ranim kršćanima postojalo je vjerovanje da je Isus Krist začet na godišnjicu stvaranja svijeta, a ako se pretpostavi da je Marijina trudnoća trajala savršenih devet mjeseci, Isus je rođen 25. prosinca, na dan tradicionalnoga rimskoga zimskoga solsticija.4

Sinteza?

Prema izvorima možemo pretpostaviti da je svetkovina boga Sunca 25. prosinca ustanovljena najranije 274., a najkasnije 354. godine. Nijedan izvor ne ukazuje na njezinu osobitu važnost, što umanjuje vjerojatnost teorije da je datum kršćanskoga Božića odabran kako bi ju preuzeo ili potisnuo. (Iako je preuzimanje i prilagođavanje pretkršćanskih religijskih elemenata u kršćanstvu inače bila uobičajena praksa.) Proslava Božića 25. prosinca potvrđena je također tek 354. godine, no izračuni s početka 3. stoljeća impliciraju kako je već tada postojao barem zametak važnosti toga datuma. Postoji i vrlo realna mogućnost da ova dva blagdana nisu u velikoj mjeri utjecala jedan na drugoga, no da motivacija za datum obilježavanja obaju leži u tradicionalnom rimskom zimskom solsticiju. Sasvim je logično da se dan rođenja boga Sunca obilježava na zimski solsticij, a ni ranim kršćanima nije bila strana potreba za kozmološkim sinkronijama, kao ni uspoređivanje Isusa Krista sa Suncem.

Izvori:

Hijmans, Steven Ernst (2003). Sol Invictus, the Winter Solstice, and the Origins of Christmas. Mouseion 3/3. 377–398.
Hijmans, Steven Ernst (2009). Sol: The Sun in the Art and Religions of Rome. Rijksuniversiteit Groningen: Groningen.
Nothaft, Carl Philipp. E. (2012). The Origins of the Christmas Date: Some Recent Trends in Historical Research. Church History 81/4. 903–911.
Schmidt, Thomas C. (2015). Calculating December 25 as the Birth of Jesus in Hippolytus’ Canon and Chronicon. Vigiliae Christianae 69. 542–563.
Tacit, Kornelije (2006). Anali. Matica hrvatska: Zagreb.
Varro, Marcus Terentius (1938). De lingua Latina / On the Latin Language. William Heinemann Ltd.: London.
Did Christmas Copy the Sun God’s Birthday?. ReligionForBreakfast. YouTube. 2021. Pristupljeno 27. 12. 2021. (https://www.youtube.com/watch?v=mWgzjwy51kU&t=1341s).

Podijelite objavu.