Srijeda, 18. svibnja 2022.

Zbogom, gospodine Bond!27 min čitanja

Prikaz filma Za smrt nema vremena (2021.).
Upozorenje: Članak sadrži spoilere.

Izlazak novoga filma o Jamesu Bondu uvijek je razlog za slavlje. Bonda pratim od svoje šeste ili sedme godine, no serijal je još stariji od mene. Nije li izvanredno kako ista obitelj te filmove snima već šezdeset godina? Ne postoji ništa slično fenomenu Jamesa Bonda.

Izlazak filma Za smrt nema vremena (eng. No Time to Die) odgođeno je za više od godinu dana zbog kineskoga koronavirusa, ali sada se pokazuje kao daleko najuspješnije filmsko ostvarenje nakon pandemije. Iskreno, nisam bio baš nesretan što su odgađali premijeru. Uporne su glasine bile da će ovaj Bond biti woke. Unaprijed se govorilo kako se u priči Bond povukao iz službe, a da je njegov kodni broj nula-nula-sedam dodijeljen crnkinji. Bondovi obožavatelji na bezbrojnim su forumima nagađali da je Barbara Broccoli (dugogodišnja producentica filmova o Jamesu Bondu, op.ur.), koja živi u svojem odvojenom, bogataškom balonu, poludjela od woke ideologije i da je odlučna u namjeri Bondu „odrezati jaja“. To bi ju, naravno, učinilo ultimativnom Bondovom negativkom.

Još jedan woke film?

Znao sam što slijedi – ili sam barem tako mislio. Znao sam da ću morati izdržati scene u kojima će crna agentica 007 „školovati” sirotoga staroga, nesretnoga Bonda, možda ga čak i ohrabriti da „osvijesti svoju privilegiju”. Nije pomoglo ni to što glumica u toj ulozi (Lashana Lynch) nije baš oku ugodna. Dakle, prvi put u životu nisam bio nestrpljiv da vidim novi film o Bondu.

Međutim, prva dobra vijest koju moram prenijeti o Za smrt nema vremena jest to da su svi ti strahovi bili posve neutemeljeni. Novi film o Bondu nije woke. Da, Bondov je broj dodijeljen crnkinji, ali ovdje nema pravoga „isticanja vrline“. Mislim, osim osnovne činjenice da su crnkinju postavili kao tajnu agenticu s dozvolom za ubijanje — što su zapravo već učinili i s Halle Berry u filmu Umri drugi dan. Postoji suparništvo između dvoje agenata 007, ali nema scena u kojima Bonda ponižava ili nadmašuje ova crnačka superšpijunka. Njih dvoje postaju saveznici i na kraju ona službeno traži da se Bondu vrati oznaka 007! Zapravo, malo toga sam našao što mi se ne sviđa u vezi s njezinim likom.

Da, imamo crnu gospođicu Moneypenny, ali to je sada slučaj s već tri filma. Oh da, doznajemo i da je Q zapravo homoseksualac (u prilično zabavnoj sceni). Malo je toga učinjeno s tim podatkom, a publici je prepušteno zaključiti da je Q homoseksualac iz samo usputne napomene. To mi nije puno značilo jer sam ionako sumnjao u to. Glumac koji glumi Q-a (Ben Whishaw) homoseksualac je i čini se da se specijalizirao za glumu homoseksualnih likova. Ali to su manje primjedbe. Osim pri izboru glumaca, ovaj film nema političkoga sadržaja. Kako osvježavajuće!

Stari uzori novoga filma

Zapravo, Za smrt nema vremena remake je filma U službi Njezina Veličanstva (On Her Majesty’s Secret Service) iz 1969. godine. Zagriženi (i zreliji) fanovi Jamesa Bonda potonji film smatraju najboljim iz serijala. Riječ je o filmu u kojem je glumio 28-godišnji australski model George Lazenby u svojoj jedinoj ulozi Jamesa Bonda. Poznato je kako je Lazenbyju ponuđen ugovor za pet filmova po završetku filma, ali ga je odbio na savjet svojih prijatelja hipija, koji su ga uvjeravali da je Bond za staromodne. Zbilja, ne šalim se!

U službi Njezina Veličanstva jedinstven je ne samo zbog Lazenbyjeve nazočnosti. Radnja uključuje Bonda koji se zaljubljuje u Tracy, talijansku groficu koju glumi Diana Rigg (u najboljoj izvedbi glavne ženske uloge u cijelom serijalu). Nevjerojatno, Bond i Tracy vjenčaju se pred kraj filma, a Bond najavljuje odlazak iz MI6. Njihova je sreća, međutim, kratkoga vijeka. Upravo nakon što je uvjerena da „sada imamo svo vrijeme svijeta”, Tracy je ubio Bondov glavni neprijatelj, Ernst Stavro Blofeld. Film završava tako što Bond drži Tracyino beživotno tijelo u naručju i tiho plače.

On Her Majesty's Secret Service (1969)

Iz današnjega gledišta, scena je još uvijek šokantna i tjera nježnije duše da posegnu za maramicom. Zamislite koliko je to šokantno bilo za publiku 1969. godine, koja nije očekivala tragediju kada je išla pogledati film o Bondu. U službi Njezina Veličanstva, u usporedbi s prethodnim filmovima o Bondu, malo je zaradio u kinima, a kritičari su ga prihvatili bez entuzijazma, ponajviše zbog Lazenbyjeve prosječne glume. No, kritičarima i publici bi vjerojatno teško pao svaki glumac koji je imao nesreću biti prvim koji je pokušao zamijeniti Seana Conneryja. Ugled filma skočio je u nadolazećim godinama, i to ne samo među zagriženim fanovima Jamesa Bonda. Godine 2013., redatelj Steven Soderbergh napisao je na svojem blogu: „kinematografski… [U službi Njezina Veličanstva] najbolji je film o Bondu i jedini vrijedan stalnoga gledanja iz razloga drugačijih od čiste zabave (zasigurno je to jedini film o Bondu koji pogledam i pomislim: Moram ovo ukrasti.).” Nastavio je:

Od kadra do kadra, ovaj film prekrasan je na način na koji niti jedan od drugih filmova o Bondu nije – anamorfne kompozicije nemilosrdno su privlačne – a obrasci montaže akcijskih sekvenci potpuno su ludi; to je kao da je Peter Hunt (koji je uredio prvih pet filmova o Bondu) preuzeo sve ideje francuskoga novoga vala i pomiješao ih s Eisensteinom u kuhinjskoj miješalici kako bi stvorio gramatiku koja je i dalje na vrhu današnje „how fast can you cut” estetike, jer razlika ovdje jest ta da su svaki od kadrova – bez obzira koliko kratki bili – pravi kadrovi, a ne samo dodatni prizori čiste akcije, tako da dolazi do objedinjavanja estetike koja ne postoji ni u jednom drugom filmu o Bondu. A kad smo već kod akcije, U službi Njezina Veličanstva ima velikih spektakularnih scena koliko i bilo koji film o Bondu, a ako ni to nije bilo dovoljno, tu je sjajna filmska glazba Johna Barryja, upečatljiva zvučna rješenja, a što reći o Diani Rigg da ne počinje s riječju „VAU”?

Sami tvorci serijala o Bondu – trenutno Michael Wilson i njegova polusestra Barbara Broccoli – također izrazito cijene U službi Njezina Veličanstva. Na temelju osvrta koje su tu i tamo dali, izgleda kako film, po njima, konkurira za prvo mjesto jedino s filmom Iz Rusije s ljubavlju iz 1963. godine.

Film koji su htjeli zaboraviti

Film koji je uslijedio nakon U službi Njezina Veličanstva, Dijamanti su vječni (1971.), u kojem se Connery vratio ulozi, naglo je skrenuo u smjeru komedije. Nije se izravno spominjao tragični kraj Bondova kratkotrajnoga braka u prethodnom filmu, osim što Dijamanti doista počinju s Bondom koji lovi Blofelda i ubija ga (naizgled). Svi su, čini se, samo htjeli zaboraviti da se U službi Njezina Veličanstva ikada dogodio.

To se promijenilo 1977. s trećom (i najboljom) ulogom Rogera Moorea kao Bonda, u filmu Špijun koji me volio. U sceni smještenoj u gostionici u Kairu, glavna ženska uloga (Barbara Bach) govori o Bondu koji je jednom bio oženjen. Bond ju prekida, jasno pokazujući da je to za njega bolna tema. Samo za tvoje oči iz 1981. počinje tako što Bond posjećuje Tracyin grob, a zatim susreće ćelavoga zlikovca s bijelom perzijskom mačkom, kojega likvidira na uvjerljiviji način nego što smo mogli vidjeti u Dijamantima. (Iz pravnih razloga, o kojima sam pisao drugom prilikom, Blofeld nije mogao biti imenovan.) Stoga se može tvrditi da je barem početak filma Samo za tvoje oči nastavak U službi Njezina Veličanstva, ali ostatak filma također odaje počast potonjemu na razne načine. Doista, pažljivo proučavanje dovest će do zaključka da je U službi Njezina Veličanstva bio filmski uzor za Samo za tvoje oči.

Daniel Craig i tragični James Bond

Razmislite sada o nekima od ovih elemenata zapleta. Bond kojemu je okrutno oteta svaka sreća. Bond koji plače. Bond koji se godinama poslije, makar samo nakratko, otkriva kao emocionalno povrijeđen smrću svoje jedine prave ljubavi. Bond koji posjećuje grob svoje prave ljubavi na početku jedne od svojih pustolovina. Već je pisano o tome kako filmovi s Danielom Craigom istražuju Bondov lik kao nijedan prethodni film i daju mu emocionalnu dubinu koju nijedan drugi glumac nije unio u ulogu. Sve je to sasvim točno, ali sjeme je posađeno u prethodnim filmovima.

Ciklus Craigovih filmova započinje s Casino Royale (2006.), u kojem se Bond zaljubljuje u lijepu Vesper Lynd (Eva Green). Iako se poslije ispostavi da je Vesper bila dvostruka agentica, osjećaji su ipak bili uzajamni, a njezina smrt na kraju filma (utapa se dok Bond sve bespomoćno promatra, nesposoban spasiti ju) uspostavlja tragični ton Craigovog ciklusa. Vesper je Tracy za Craigova Bonda. On provodi sljedeći film (Quantum of Solace, 2008.) pokušavajući se pomiriti s njezinom smrću i nastaviti spašavati svijet. Bondova emocionalna dubina dodatno je produbljena u Skyfallu (2012.), u kojem postaje jasno da je M (Judi Dench) postala svojevrsna majčinska figura za njega. Ona tragično pogiba na vrhuncu filma – i da, Bond plače za njom. Teško da je bilo ikoga u kinodvorani kad sam gledao Skyfall, a da nije plakao tada – toliko uvjerljiva je bila izvedba Daniela Craiga i Judi Dench.

Na papiru se ništa od ovoga vjerojatno ne će činiti posebno privlačnim. Komu treba uplakani James Bond? Ipak, moram priznati da ću uvijek radije prihvatiti uplakanoga Jamesa Bonda nego karikirana nadčovjeka Rogera Moorea (iako mi je Moore ipak prilično drag). Jednostavna činjenica jest da je Craig, uz pomoć nekih nadarenih scenarista, od Bonda napravio istinski zanimljiv lik. Mračni Bond. Ukleti Bond. Ozbiljno zajebani Bond koji konačno ima jako dobre razloge progutati više martinija s votkom.

Za milenijalce i zoomere, Daniel Craig jedini je Bond. Mnogi od onih koji su postali Bondovi fanovi gledajući Craiga u ulozi jedva da su upoznati s prethodnim Bondovim filmovima. Ali čak i među generacijom X, Craig sada svrgava Conneryja s prvoga mjesta. Sve se to u potpunosti može pripisati Craigovoj glumačkoj vještini i njegovoj sposobnosti da glumi Bonda kao uvjerljivoga, trodimenzionalnoga lika s istinskom emocionalnom dubinom.

Posljednji Bond?

S obzirom da je izabran za ulogu još 2005., Craig je sada Bond s najduljim stažem u filmskoj povijesti (premašivši Mooreov prethodni rekord od dvanaest godina). Dakle, kada je najavio da će 25. film o Jamesu Bondu (poslije nazvan Za smrt nema vremena) u produkciji tvrtke Eon Productions biti njegova posljednja uloga Bonda, producenti serijala suočili su se s problemom kako privesti kraju ovo Bondovo doba – doba koje je uistinu otkrilo nešto novo, i nedvojbeno udahnulo novi život serijalu, vjerojatno osiguravši njegov opstanak za nekoliko naraštaja. Jedno je bilo sigurno: posljednji Bondov film s Craigom morao bi biti bolji od Spectrea iz 2015., koji je ukupno gledano bio razočaranje i uvjerljivo najslabija Craigova uloga.

Producenti su se odlučili na razuman smjer: važno postignuće Craigovih filmova bilo je, opet, donijeti više emocionalne dubine Bondu, pa bi posljednji Craigov film morao ući u Bondov um više nego ijedan prije. Naučili bismo još više o tom liku i vidjeli ga kao nikada prije. Ono što je bilo potrebno priča je koja bi mogla biti sredstvo za Craigov glumački tour de force. (I uspjeli su, usput rečeno: neki su filmski kritičari čak izjavili da Craig zaslužuje nominaciju za Oscara za svoju ulogu u Za smrt nema vremena, dok je prije samo nekoliko godina bilo nezamislivo da bi glumac mogao biti nominiran za Oscara za ulogu Jamesa Bonda.)

U potrazi za smjerom jednostavno je bilo neizbježno da se producenti ponovno okrenu U službi Njezina Veličanstva. Prije sam rekao da je Za smrt nema vremena remake U službi Njezina Veličanstva u bitnom smislu. Ono što sam pod time mislio jest da novi film ne prati detaljno U službi Njezina Veličanstva (ne koristi istu radnju). Umjesto toga, on zahvaća značenje filma U službi Njezina Veličanstva – njegovu bît, ako hoćete – i izražava to u novom obliku. I pritom šalje jasne poruke (jasne svakomu tko je pogledao stariji film) da je upravo to ono što radi.

Najmračniji Bondov film

U službi Njezina Veličanstva temelji se na istoimenom romanu Iana Fleminga i jedan je od rijetkih filmova o Bondu koji vjerno prati radnju Flemingove priče. Zašto je Fleming svojemu romanu dao tako nezgrapan naslov (zapravo toliko nezgrapan da tâ filmska ekranizacija ne sadrži „naslovnu pjesmu“)? Prije svega, oznaka „U službi Njezina Veličanstva” (barem u jednom trenutku) zapravo se koristila u dokumentima britanske obavještajne službe. Fleming je to znao iz obavještajnoga rada koji je obavljao tijekom Drugoga svjetskoga rata. Tu frazu koristi kao naslov svojega romana kako bi naglasio tragediju zaključka priče. Kao što sam već spomenuo, Bond daje otkaz kada se ženi za Tracy, misleći da sada može imati privatni život i obitelj. Ali kada je Tracy ubijena, spoznaje da je to nemoguće – da će uvijek biti u Tajnoj službi Njezina Veličanstva. U sljedećem romanu on se, naravno, vraća na posao.

Za smrt nema vremena donosi istu poruku – opet, u bitnom, ne u detaljima. U Spectreu, Bond razvija osjećaje prema Madeleine Swann (Léa Seydoux), a na kraju filma čini se da su postali par. Sada, kada se planiralo Za smrt nema vremena, pročulo se (prilično rano) da bi film mogao početi s Blofeldovim umorstvom Madeleine (čiji je lik ponovno uveden u Spectre, nakon više od četrdeset godina izbivanja iz serijala). U novinskim izvješćima koja su ponavljala tu glasinu, na U službi Njezina Veličanstva uvijek se izričito pozivalo kao očiti temelj priče. Producenti su, ipak, odlučili poći drugačijim i puno zanimljivijim putem. Međutim, da je U službi Njezina Veličanstva i dalje temelj, praktički isijava kao neonsko svjetlo kroz čitav film.

No Time to Die (2021)

U uvodnoj sekvenci (važnomu dijelu svakoga filma o Bondu), Bond i Madeleine voze se kroz Italiju u Bondovom Aston Martinu DB5 (da, onom iz Goldfingera – zajedno sa svom svojom „dodatnom opremom”). Očito su zaljubljeni i Bond joj kaže: „Imamo svo vrijeme svijeta” (redak koji se poslije ponavlja). U tom trenutku, glazba Hansa Zimmera „citira“ melodiju Johna Barryja „We Have All the Time in the World” iz U službi Njezina Veličanstva! Srce mi se stisnulo na ovo. Za svakoga dobro upućenoga Bondova fana nemoguće je od toga trenutka gledati Za smrt nema vremena bez osjećaja da se svi likovi kreću prema nekoj strašnoj propasti. Za tu izabranu skupinu gledatelja, to je dio filmske napetosti. Mi, znalci, znamo da će se dogoditi nešto strašno; samo ne znamo što točno. (A ono što se zapravo ispostavilo krajnje je iznenađujuće i nepredvidivo.) Gledao sam Za smrt nema vremena s tri prijatelja koji nikada nisu vidjeli U službi Njezina Veličanstva i ne znaju puno o Bondu. Kad sam čuo Craiga kako izgovara te sudbonosne riječi, osjećao sam se kao da bih im trebao šapnuti neko upozorenje. Osjećao sam da ih trebam pripremiti. Ali ne podnosim ljude koji razgovaraju tijekom filma, pa sam držao jezik za zubima.

Bond i Madeleine ostaju u idiličnom malom talijanskom selu, koje se igrom slučaja nalazi sasvim blizu groblja gdje je Vesper Lynd pokopana. Madeleine nagovara Bonda da ode na njezin grob i oprosti joj. U potresnoj sceni, on zuri u njezinu grobnicu i kaže: „Nedostaješ mi.” Ali zatim primijeti cvijeće koje je netko tamo nedavno ostavio. Na njemu je kartica koja nosi zloglasni simbol Spectra, hobotnice-duha. Bond prekasno shvaća da je bomba postavljena u grobnici – i ona eksplodira, zamalo ga ubivši. To izaziva epsku potjeru u kojoj Spectre progoni Bonda, pokušavajući dovršiti posao. To je vjerojatno jedna od najuzbudljivijih sekvenci u bilo kojem Bondovom filmu, a i bolje iskorištava Bondov Aston Martin nego film Goldfinger.

Bond je uvjeren da ga je Madeleine izdala Spectreu. Još je uvijek zaljubljen u nju, ne ubija ju niti ju predaje svojim šefovima. Umjesto toga, on ju jednostavno stavlja u vlak i izbacuje ju iz svojega života. Ona prosvjeduje zbog svoje nevinosti – ispostavilo se, sasvim iskreno – ali neuspješno.

Ostatak filma smješten je pet godina nakon tih događaja. Bond je napustio Tajnu službu Njezina Veličanstva i vodi privatni život na Jamajci, provodeći dane pecajući i pijući. Odnosno, sve do dana kada njegov stari prijatelj iz CIA-e Felix Leiter ne pokuca na vrata… Ne ću iznositi detalje o ostatku radnje. Zbilja morate sami pogledati film. Podijelit ću, međutim, tek toliko da svoje tumačenje Za smrt nema vremena zaključim kao Craigovu inačicu U službi Njezina Veličanstva.

Novi i stari Bondovi zlikovci

Da skratimo priču, kako kažu, ponovno se pojavljuje duh iz Madeleinine prošlosti i sada je on superzlikovac, zajedno sa svojom privatnom vojskom, baš kao i svaki superzlikovac u Bondu (kako ih  sve regrutiraju?). I, neizbježno, Bond i Madeleine ponovno se povezuju. Superzlikovac se zove Lyutsifer Safin, a posve jezivo odglumio ga je Rami Malek. Poput Blofelda u U službi Njezina Veličanstva, on posjeduje biološko oružje koje prijeti svim bićima na Zemlji. Blofeldovo biološko oružje bilo je samo virus neplodnosti („Virus Omega”), dok je Safinova konstruirana zaraza nanobot-ubojica koji se može programirati za ciljanje pojedinaca sa specifičnim genetskim profilom, čak i cijelih rasa. (Bože, što bi ljevica učinila da se toga dočepa?)

Zapravo, Safin rabi oružje kako bi ubio Blofelda, koji je na kraju posljednjega filma zarobljen i zatvoren u apsurdnom, pretjerano osiguranom zatvoru u stilu Hannibala Lectera. Safin je, doznajemo, spasio Madeleinein život kao djevojčici i on ju regrutira da nesvjesno zarazi Blofelda smrtonosnim nanobotima prilagođenima njegovoj DNK. Sredstvo za to je raspršivač parfema – upravo ono sredstvo koje je Blofeld planirao rabiti za širenje Virusa Omega u U službi Njezina Veličanstva. (O da, zaboravio sam spomenuti da je, u godinama otkako je Bond ubacio Madeleine u onaj vlak, ona otišla raditi za britansku vladu i sada je Blofeldova psihijatrica. Ne pitajte ništa, složeno je, to je dio radnje koji nije pomnije razrađen. Uglavnom, priča kaže da je ona jedina osoba s kojom će Blofeld pristati na razgovor.)

Nije potrebno reći da je svakom Bondovom zlikovcu potrebno skrovište, po mogućnosti ono koje je osmislio Ken Adam (tvorac scenografija u brojnim filmovima o Bondu, op. ur.). Nedostižni Adam, na žalost, više nije s nama, pa je skrovište ovoga zlikovca osmislio Mark Tildesley. Ishod ne doseže Adamove standarde, ali je ipak vizualno dojmljiv. Skrovište se nalazi na izmišljenom otoku na teritoriju na koji pravo polažu i Rusija i Japan. Zapravo, radi se o napuštenom ruskom raketnom silosu, s izrazito japanskim interijerima. U nastojanju da uljepša mjesto, Safin je stvorio vrt u potpunosti nastanjen otrovnim biljkama.

Sada će zaista upućeni Bondovi fanovi to odmah prepoznati kao prizor iz romana (iako ne i filma) Samo dvaput se živi. Fleming je napisao taj roman kao nastavak U službi Njezina Veličanstva. Na početku vidimo Bonda kao slomljenoga čovjeka koji se ne može pomiriti s Tracyinom smrću. Njegov je rad zbog toga počeo patiti, a M ga je spreman umiroviti. Ali Bondu daje posljednju priliku: upućuje ga na misiju u Japan kako bi uvjerio šefa japanske obavještajne službe da podijeli s MI6 neke sovjetske šifrirane prijenose koje su presreli. M-ov japanski kolega, Tanaka, pristaje pomoći Bondu u zamjenu za jednu uslugu. Stanoviti Nijemac po imenu dr. Guntram Shatterhand kupio je otok uz obalu Japana, gdje je stvorio „vrt smrti” ispunjen smrtonosnim biljkama i životinjama. (Ime Shatterhand Flemingova je aluzija na lik “Old Shatterhanda” romanopisca Karla Maya.)

Japanci hrle u Shatterhandov vrt kako bi počinili samoubojstvo, a sve postaje sramota za japanske vlasti. Međutim, ne postoji pravni način da Japanci dođu u doticaj sa Shatterhandom. Usluga koju Tanaka traži od Bonda jest da se uputi na otok i ubije dr. Shatterhanda. Kada Bond vidi fotografiju čovjeka, odmah pristaje jer je dr. Guntram Shatterhand zapravo Ernst Stavro Blofeld. Prerušen u japanskoga ribara, Bond se ubacuje na otok i zatječe Blofelda kako hoda u svojem vrtu odjeven u potpuni samurajski oklop. Jedno slijedi za drugim, i Bond ubija Blofelda u dvoboju, diže u zrak njegov dvorac, a zatim otpluta s otoka držeći balon napunjen helijem.

Kao što možete primijetiti, to je bez sumnje Flemingov najbizarniji zaplet. Potpuno je odbačen za filmsku inačicu iz 1967., ali godinama sam se nadao da ću vidjeti njegove elemente iskorištene u serijalu. Za smrt nema vremena sačuvao je vrt smrti (iako je manji nego što sam ga zamišljao), ali ispušta, nažalost, samurajski oklop, dvorac, dvoboj i balon. Ipak, nemoguće je imati sve. I kako li je zanimljivo vidjeti elemente radnje iz Samo dvaput se živi rabljene u ovom filmu! Samo dvaput se živi je, na kraju krajeva, nastavak U službi Njezina Veličanstva, romana u kojem Bond oplakuje Tracy. Nadalje, usprkos maštovitoj radnji, jedan veo nadvija se nad cijelom knjigom. To je najmračnija od svih Flemingovih priča. I rekao bih da je, neupitno, Za smrt nema vremena najmračniji od svih filmova o Jamesu Bondu.

Uglavnom, Bond se suočava sa Safinom na tom otoku. On ide tamo, kao i uvijek, da spasi svijet. Ali ovaj put, kako kaže najava filma, to je osobno, jer Safin drži Madeleine Swann u zarobljeništvu. Tu vidimo još jednu paralelu s U službi Njezina Veličanstva (filmom, da bude jasno), u kojem Bond mora uništiti Blofeldovo skrovište na vrhu planine, ali ne prije nego što spasi Tracy iz njegovih kandži. Međutim, stvari su znatno složenije nego što su bile u U službi Njezina Veličanstva. Naime, Safin je također oteo Madeleinino dijete, ljupku djevojčicu po imenu Mathilde (Lisa-Dorah Sonnet). Sada pogodite tko je otac toga djeteta? Da, tako je. I ona ima njegove plave oči.

(Ne)sretan kraj?

Upravo je nazočnost djeteta glavno sredstvo kojim ovaj film otkriva nove slojeve agenta 007. Već smo ga vidjeli zaljubljenoga, a vidjeli smo ga i u žalosti. Ovdje ga vidimo kao oca. E sad, zanimljivo je da je i to element iz romana Samo dvaput se živi. Nakon što Bond pobjegne s Blofeldova otoka, držeći se za svoj balon napunjen helijem, udari glavom i izgubi pamćenje. Bonda spašava saveznica Kissy Suzuki, japanska agentica. Ona je zaljubljena u njega i laže mu o njegovu identitetu, potajno se nadajući da mu se ne će vratiti pamćenje. Jednoga dana, međutim, Bond ugleda komad papira s imenom ruskoga grada Vladivostoka. Prepozna ime i, misleći da bi to mogao biti ključ njegova identiteta, odlučuje otputovati tamo. Kada Bond napusti Kissy, Fleming nam kaže da nije svjestan da ona nosi njegovo dijete. (Usput, bez dodatne naknade, spomenut ću da se ono što se dalje događa otkriva na početku posljednjega Flemingova romana o Bondu, Čovjek sa zlatnim pištoljem: Bond doista stiže do Vladivostoka, gdje mu Sovjeti odmah ispiru mozak i šalju ga natrag u London programiranoga za smaknuće M-a.)

Bondov cilj u Za smrt nema vremena jasan je: ubiti Safina, uništiti njegov stožer (i s njime „Projekt Heraklo”, biološko oružje), zatim napustiti službu (opet) te postati mužem i ocem. Ali, mi koji smo već prošli tim putem, mi koji smo upoznati s filmom U službi Njezina Veličanstva, znamo da to tako ne će biti. Nema napuštanja Tajne službe Njezina Veličanstva – barem ne za Jamesa Bonda. Kada ranije u filmu postane jasno da se Bond ponovno pridružuje MI6 kako bi srušio Safina, Zimmerova glazba „citira“ Barryjevu glavnu temu za U službi Njezina Veličanstva. Znamo da Bondu nije namijenjen život u predgrađu. Zamislite Bonda kako nosi puhač za lišće umjesto mlazne naprtnjače, dolazi na roditeljske sastanke, igra poker sa svojim prijateljima iz susjedstva („kada mi žena dopusti”) i vozi Aston Martin po gradu u potrazi za najjeftinijim gorivom. Oprostite, ljudi, ali to bi bilo puno gore nego crna agentica 007.

Pretpostavljamo, naravno, da će Madeleine i Mathilde tragično umrijeti. Ali ovdje nam film priređuje veliku zasjedu. Bond je taj koji na kraju umire. Da, tako je: oni ubijaju Jamesa Bonda. (Upozorio sam vas da će biti spoilera, zar ne?) Štoviše, lik je podvrgnut tako potresnoj tragediji da se njegova smrt čini skoro kao ubojstvo iz milosrđa. Safin je, naime, razvio varijantu nanobota usmjerenu na Madeleininu DNK. Tijekom njihove odlučujuće bitke, on uspije time zaraziti Bonda. To znači da bi i najmanji tjelesni doticaj s Bondom imao za ishod smrt i Madeleine i njihove kćeri. Čak i ako bi ih Bond izbjegavao, još uvijek postoji mogućnost da bi to mogao prenijeti nekomu drugomu, tko bi zatim mogao zaraziti Madeleine i Mathilde. Teško je zamisliti okrutniju, nepravedniju sudbinu za čovjeka koji je uspio spasiti cijeli svijet više puta nego što bi se itko mogao sjetiti. Na kraju, dok britanski projektili tutnje prema Safinovu otoku kako bi ga uništili, Bond odlučuje ostati i umrijeti – dajući tako Madeleini i Mathildi svo vrijeme svijeta.

Film završava skladbom Louisa Armstronga „All the Time in the World”, iz U službi Njezina Veličanstva. Mislim da je to vrlo hrabar izbor tvoraca filma. To je nježna, prilično zastarjela pjesma koja ne će ostaviti utisak na nikoga osim na mali postotak gledateljstva. To je primjer kako tvorci filmova mogu zadovoljiti fanove (na inteligentan način), a istodobno učiniti ispravnu stvar iz umjetničkoga gledišta, iako to većina gledatelja ne će u cijelosti shvatiti.

James Bond poslije Daniela Craiga

U Za smrt nema vremena opraštamo se od Daniela Craiga – i od Jamesa Bonda. Prijatelji s kojima sam gledao film bili su nepovjerljivi. Je li ovo kraj serijala? Ne, očito nije. Broccoli i Wilson imaju više novaca nego sâm Bog, ali snimanje tih filmova njihov je obiteljski posao, a očito i posao koji vole. Nema razloga za odustajanje, a o tomu nije bilo ni govora. Doista, posljednjih pet godina stalno se nagađa tko će biti sljedeći Bond, a producenti nisu učinili ništa da to obeshrabre. Ali kako će se serijal točno nastaviti? Sljedeći film vjerojatno ne će početi s Bondom koji ipak živ puzi iz ruševina Safinova skrovišta. To bi bilo glupo i jednostavno bi obesmislilo važnost Za smrt nema vremena. Ne, vjerojatno će još jednom „ponovno pokrenuti” serijal, s novom poviješću i novim glumcem. Bilo je nekih nagađanja da će to biti prequel serijal ili čak da bi se radnja mogla odvijati u 1960-ima (što bi bilo veličanstveno).

No prerano je govoriti o sljedećem filmu o Jamesu Bondu. Prvo, moramo se temeljito nauživati ovoga filma. Sjećam se jednoga recenzenta od prije više godina koji je pozdravio izlazak filma Pogled na ubojstvo iz 1985. godine: „Gledati film o Bondu je kao odlazak u zoološki vrt. Ili si sretan što ponovno vidiš iste životinje, ili nisi.” Htio je reći da filmovi o Bondu stalno recikliraju iste elemente. To je svakako vrijedilo za Bonda iz 1980-ih, ali kako su se stvari promijenile! Po mojemu mišljenju, izlazak novoga Bondova filma više je kao izlazak novoga modela Astona Martina ili Chanelova novoga parfema.

James Bond

Dok fanovi raspravljaju o tom koji je od filmova najbolji, a koji najgori, istina je da se filmovi o Bondu uvijek ocjenjuju u odnosu na druge filmove o Bondu. Čak i najgori od njih (po mojemu mišljenju, neriješena borba između Čovjeka sa zlatnim pištoljem i Umri drugi dan) i dalje je sjajni filmski dragulj, s vrhunskim poslom u svakom području. Međutim, predviđam kako će Za smrt nema vremena polarizirati fanove Bonda kao nijedan drugi film – čak i više od, recimo, Samo za tvoje oči ili Dozvole za ubojstvo. Ne će ga biti moguće prešutjeti. Fanovi će ga ili voljeti ili mrziti. Zasad se čini kako se kritičarima film uglavnom sviđa. Već sam spomenuo da je ovo najmračniji film u cijelom serijalu. Zamislite da se u filmu o Bondu osjećate kao nakon gledanja Viteza tame ili Otoka Shutter. Ali to je samo po sebi razlog da se preporuči Za smrt nema vremena.

Kada ste posljednji put mogli opisati film o Bondu „izazovnim”? Kada vam je posljednji put rečeno da biste trebali pogledati najnoviji film o Bondu kako biste se „upoznali s njim”? To je jezik koji smo rezervirali za Ingmara Bergmana. Nemojte me krivo shvatiti: Za smrt nema vremena nije Persona. Ali to je vizualno izvanredan film i, začudo, prilično ozbiljan kinematografski poduhvat. On zahtijeva višestruko gledanje jer je toliko bogat pojedinostima i značenjima.

Vizualno, Za smrt nema vremena također je izazovan na način na koji su danas akcijski filmovi često takvi. Akcija gotovo nikad ne posustaje, a uzbudljiva je. „Brzoga uređivanja” ima u izobilju, pa je lako propustiti neke pojedinosti. Međutim, film je također uvjerljiv, uzbudljiv, napet, a ponekad i zastrašujuć. Toliko je zadivljujuć da se ne čini kao da traje dva sata i četrdeset tri minute. Prizori u Za smrt nema vremena također su prekrasni. Ali emocionalni izazov ono je što čini ovaj film tako neobičnim filmom o Jamesu Bondu.

Za smrt nema vremena također je vrlo… bondovski. Producenti su uspjeli osvježiti Bonda i pretvoriti ga u trodimenzionalnoga lika, uz očuvanje delikatne ravnoteže između fantazije i stvarnosti koja je serijal činila tako uvjerljivim kroz 60 godina. Teško je opisati kvalitete koje je Fleming unio u priče o Bondu koje ih čine jedinstvenima. No gornji sažetci radnje daju vam ideju da je „flemingovska” priča ona koja ne pomiče samo granice uvjerljivosti, već to čini na neobičan, nečuven i ponekad potpuno perverzan način. Za smrt nema vremena ima tih flemingovskih elemenata napretek. Najdraži mi je bila Blofeldova rođendanska zabava na Kubi, kojoj nazoči na daljinu putom bioničkoga oka koje na jastuku uokolo nosi zlokobni ćelavi batler koji izgleda kao da je upravo izašao iz Zatvorenika. Pa ipak, na neki način držeći se Fleminga i najboljih od Bondovih filmova, ta nečuvena glupost uspijeva biti uzbudljiva i (skoro) uvjerljiva.

Za smrt nema vremena, 25. film u nizu (važan korak), također obiluje referencama na sve prethodne filmove o Jamesu Bondu. Na primjer, u jednoj sceni znanstvenici su viđeni kako nose zaštitna odijela koja izrazito podsjećaju na ona koja su nosili agenti Spectre u prvom filmu o Bondu, Dr. No. Uvodna sekvenca naslova Daniela Kleinmana (uvijek poslastica) također počinje vizualnim prikazima koji su upečatljivi poput onih koje je Maurice Binder izradio za Dr. No, a zatim upućuje na druge sekvence naslova Bonda. Postoji mnoštvo drugih takvih primjera – neke sam uhvatio, neke propustio, a onda čitao o njima na forumima fanova. Jasno, ovaj Bondov fan mora ponovno pogledati Za smrt nema vremena.

I ponovno.

Izvor: Counter Currents
Prijevod s engleskoga: Adriano Kurtović

Autor

  • Jef Costello američki je književnik i publicist. Autor je knjiga Heidegger u Chicagu: A Comedy of Errors (2015.) i The Importance of James Bond & Other Essays (2017.). 

Podijelite objavu.