Utorak, 17. svibnja 2022.

Joker i Parazit: Lažni osmijeh i otuđenje9 min čitanja

Ugledna filmska nagrada Academy Award, poznatija kao Oscar, dodjeljuje se za razne uspjehe u filmskoj industriji za danu godinu. 2020. godine manifestacija je iznenadila jer je najviše nagrada odnio južnokorejski film Parazit redatelja Bong Joon-hoa. Parazit je dobio čak četiri Oscara: za najbolji film, najbolju režiju, najbolji strani film i najbolji izvorni scenarij. Za film Joker bile su očekivane nagrade – s obzirom na silno najavljivanje i marketing oko filma – no dobio je samo nagrade za najboljega glumca (Joaquin Phoenix u ulozi Arthura Flecka) i za najbolju filmsku glazbu.

Radnja filma Parazit prati obitelj Kim, koja živi u siromašnoj četvrti velikoga grada, vjerojatno Seoula. Glavni likovi članovi su obitelji Kim: majka Chung-sook, otac Ki-taek, kći Ki-jung i sin Ki-woo. Oni žive u podrumskom stanu i slažu kutije za pizze kako bi zaradili novac za život. Ki-wooov prijatelj s fakulteta odlazi u inozemstvo i moli Ki-wooa da preuzme njegov posao kao učitelja engleskoga jezika za obitelj koja je dijametralno suprotnoga životnoga stila od obitelji Kim. Ki-woo lažira diplomu i odluči se na taj pothvat, u koji uvuče i svoju obitelj. Ta laž, naravno, vodi do ozbiljnoga zapleta.

Film Joker govori nam o Arthuru Flecku i njegovu životu. Arthur živi sa svojom majkom Penny u malom stanu u Gotham Cityju, izmišljenom gradu koji je zapravo pandan New York Cityju u stvarnom svijetu. Arthur radi kao klaun za poduzeće koje se zove „Haha’s“ te često sanjari o sudjelovanju u TV emisiji poznatoga komičara Murrayja Franklina. Stvari mu u životu ne polaze za rukom i mora uzimati puno lijekova kako bi ostao „uravnotežen“. Na poslu stvari počinju ići loše i nakon toga sve mu u životu kreće nizbrdo, dok istovremeno grad tone sve dublje i dublje u dekadenciju.

Oba filma vrlo su dobri te iz njih možemo naučiti dosta i o našem društvu. U Hrvatskoj se društvena propast o kojoj govore ovi filmovi sve više osjeti iz dana u dan na raznim područjima: od arhitekture, psihologije, pa sve do ekonomije.

Lažni identiteti modernoga velegrada

Stan u kojem obitelj Kim živi vrlo je malen i zagušljiv. Tu vidimo sličnost i s filmom Joker, u kojem glavni lik, Arthur Fleck, živi u iznimno malom stanu svojstvenom brojnim stambenim zgradama u New York Cityju. Poznati njemački karikaturist Heinrich Zille  dobro je ilustrirao ovaj problem rekavši kako je moguće ubiti čovjeka sa stanom, kao i sa sjekirom. Zagušljivost i skučenost gotovo se mogu osjetiti preko slike koju gledamo. U Gothamu su, dodatno, i ulice poprilično zakrčene neodvezenim otpadom, dok je gradska glazba za populus neprestana zvonjava sirena policijskih i drugih službi.

Sljedeća zajednička značajka oba filma su maske koje ljudi koriste u svakodnevnom životu,  koje su u filmu Parazit podignute na skroz drugu, višu razinu. Ki-woo vrlo je dobro plaćen na prije spomenutom poslu, što će njegovoj obitelji vrlo dobro doći. To je ujedno i pokretač radnje, jer će Ki-woo, preko svojega posla podučavanja engleskog jezika, ubaciti i svoju obitelj u tu istu kuću. Naravno, sve pod krinkom i lažnim identitetima. Oni se postupno, spletkama, rješavaju drugih zaposlenika u tom domu, poput osobnoga vozača gospodina Parka, koji je njihov poslodavac. U tom trenutku film je zbilja komičan.

Nijedan od ova dva filma nema pozitivnih likova. Obje obitelji u filmu Parazit zapravo imaju velike nedostatke. Obitelj Kim sav novac koji zaradi tom prijevarom zapravo koristi za pretjerivanje u jelu i piću, što je vrlo tragično uzme li se obzir koliko se danas ljudi nižega društveno-ekonomskoga statusa nisu u mogućnosti izvući iz vrtloga poroka. S druge strane, obitelj Park jasno iskazuje značajke onih ljudi koji nisu imali dodira s neugodnijom stranom života, onom s kakvom je moguće susresti se u predgrađima metropolisa poput Seoula. (U tome oni podsjećaju na vladajuće elite u zapadnom svijetu danas, koje ne vide svakodnevni život onih na koje njihove odluke najviše i utječu.) Primjerice, u jednom trenutku jedan pripadnik obitelji Park tvrdi da im je drago što je prethodnu noć padala kiša, što je za njih mala i gotovo nevažna stvar, a za obitelj Kim je bila katastrofalna jer je zbog snažne kiše kanalizacija poplavila domove njih i cijelog njihovoga dijela grada, gdje živi uglavnom sirotinja.

Glavni lik u Jokeru, Arthur Fleck, psihički je bolesna osoba koja ima problema s kontroliranjem smijeha, kojega samo lijekovi drže „na mjestu“. Riječ je o pojedincu koji ima problema, ali i na kojeg su društveno okruženje, kao i arhitektura, bitno utjecali. Nije niti čudno da se mlađa generacija dosta poistovjećivala s Jokerom kroz razne memeove na internetu. Bili oni ironični ili neironični, šalju jednu poruku o mentalnom stanju cjelokupne mladeži zapadnoga svijeta.

U Parazitu je riječ o kolektivnoj poruci, o sve većem srazu između bogatih i siromašnih. U jednom od filmskih prizora obitelj Kim sukobljava se s drugim ljudima koji dijele njihov socio-ekonomski status, a to su Gook Moon-gwang, bivša kućna pomoćnica, i njezin muž Oh Geun-se, što dobro oslikava način funkcioniranja masa i probleme vezane uz njihovo neznanje i bahatost. U svojoj drugoj polovici film dobiva znatno mračniji prizvuk. U svojem monumentalnom djelu Braća Karamazov Dostojevski je izvrsno opisao kako je „zemaljska doktrina današnjice“ sebično zadovoljavanje svojih potreba. „Rezultat za bogate je izolacija i samoubojstvo, a za siromašne, zavist i ubojstvo“, zapisao je Dostojevski. Tako se ponaša i gospodin Park, koji, kao i njegova žena, promatra sve kroz prizmu novca. „Bit ćete dodatno plaćeni“, kažu oni za štogod se mora učiniti, a da nije u opisu posla, neovisno o časti i dostojanstvu zaposlenika.

Parazit je slikovit prikaz parazita u društvu, kojeg, budimo realni, nitko ne voli, ali… stvari su u stvarnosti također puno jednostavnije od ovoga prikaza u filmu. Jer, u ovom filmu prikazana je velika prijevara kako bi se živjelo na račun bogatih ljudi, no danas je veća vjerojatnost da će parazit biti osoba koja živi „radeći“ izmišljene poslove koji stvarno ne bi trebali niti postojati, a ipak postoje kako bi netko osigurao svojemu plemenu dohotke za koje netko treći plaća. Parazit danas nije osoba koja se iskrada iz svojega skloništa i krade nekom hranu iz hladnjaka. Ne, danas će to biti osoba koja opravdava i hvali se svojim poslom pripremanja kave za svojega šefa koristeći eufemizam da osoba radi kao „tajnik/ca“. I neizostavno će oponašat svojega šefa u nekvalitetnoj mimikriji, i mišlju i djelom. Ključno pitanje je kako uopće imati kičmu, govoriti istinu i ne biti pritom promatran poput neke druge vrste čovjeka.

Ljudski životi kao kazališna predstava

Motiv smijeha, kojeg sam prije naveo, središnji je motiv filma Joker. Važno je naglasiti da je to jedan lažan smijeh. „Nasmij se“, „budi svoj“, „budi originalan“ – sve su to mantre modernih influencera koji utječu na velik broj mladih danas. Kad se ozbiljno sagledaju te mantre, jasno je da je to sve osim originalnosti i istine; zapravo je sve na silu i lažno. Arthura Flecka ne vole niti njegovi kolege u poduzeću u kojem je zaposlen, no  boje mu se to otvoreno reći i glume pred njim. Ljudski životi i jesu na neki način kazališne predstave, da parafraziram velikoga dramaturga Shakespearea. Ovo čemu svjedočimo danas je slučaj toga doveden do ekstrema, nalik grotesknoj i katastrofalnoj glumi kako bi se prikrile i neke najosnovnije istine o pojedinim ljudima i pojavama, što nikad ne završi dobro, dugoročno gledano.

Arthur Fleck živi sa svojom majkom Penny. Ona kaže da će kandidat za gradonačelnika Gotham Cityja Thomas Wayne (otac maloga Brucea Waynea, koji će poslije postati Batman), spasiti grad i da to „svi kažu“, a to je saznala putem televizije. Gledanje televizije danas je svojevrsni ritual, jedan od brojnih koji čine konzumerističku religiju koja se svetkuje diljem zapadnoga svijeta. Arthur mašta o tome kako će jednoga dana postat poznati i slavni komičar, no to nije moguće iz više razloga. Najvažniji od njih je taj što SAD više nije „zemlja snova“ jer onaj koji na neki način nije dio vladajuće elite i ne sklada hvalospjeve vladajućem sustavu nema što tražiti u većini područja sustava, osobito televiziji. Otuđenje koje ovakva društvena atmosfera uzrokuje kod ljudi koji možda i aktivno ne prate neke od ovih stvari, opisao je psiholog Carl Gustav Jung. On smatra da „prosječan čovjek, duboko ispod površine savjesti čuje šapat glasa koji kaže ‘nešto nije u redu’, neovisno o tome koliko je njegova ‘ispravnost’ podržana javnim mnijenjem ili moralnim kodeksom“. Ovakvi osjećaji ponekad uzrokuju i nihilističke izljeve nasilja, o kojima dosta govori i taj film.

Nemoguće je ne primijetiti iz kojih je filmova redatelj Todd Phillips crpio inspiraciju za film Joker. To su Taksist, film iz 1976. koji se također bavi mentalnim otuđenjem pojedinca koji živi u New York Cityju, te Kralj komedije, film iz 1982. godine koji se bavi televizijom i humorom. U sva tri filma glumi Robert De Niro, a samo u Jokeru ne igra glavnu ulogu. Phillips je u film uklopio pojavu tzv. grassroots prosvjeda, utjelovljenih u decentraliziranim prosvjednicima koji nose klaunske maske nakon što ih je kandidat za gradonačelnika Thomas Wayne prozvao „klaunima“. Naglasak je na već spomenutom nihilističkom nasilju koje i Joker prakticira, a to najbolje prikazuje njegov odgovor voditelju TV emisije Murrayju Franklinu kad ga pita je li dio prosvjeda zbog maske, na što on kaže – „Ne, ne vjerujem u to. Ne vjerujem ni u što“ – uz osmijeh.

Podijelite objavu.