Petak, 16. rujna 2022.

Ruska invazija na Ukrajinu i novo srednjovjekovlje15 min čitanja

Našavši se u berlinskom izgnanstvu, prije točno stotinu godina, ruski filozof Nikolaj Berdjajev počeo je s pisanjem niza radova. Vrhunac toga niza bio je esej Novo srednjovjekovlje, razmišljanja o sudbini Rusije i Europe, objavljen dvije godine poslije. Po objavljivanju toga djela, Berdjajev je napustio Berlin i nastanio se u predgrađu Pariza, gdje će živjeti do svoje smrti.

Promatrajući zbivanja u svojoj domovini i u svijetu, posebno od početka Prvoga svjetskoga rata do uspostave SSSR-a i njegova izgnanstva 1922. godine, Nikolaj Berdjajev zaključio je: Doba ‘Nove historije’ je prošlo. Vrijeme koje je imalo svoj vrhunac na kraju 19. stoljeća, s idejama racionalizma, humanizma, liberalizma, demokracije i pravnoga formalizma, doživljava svoje posljednje dane. Polazeći od cikličkoga promatranja povijesti, koje u njoj vidi gibanja nalik ritmičnosti i periodičnosti u prirodi, Berdjajev tvrdi da vrijeme svjetskoga dana, metafizičkoga dana, odnosno epohe svjetla – završava. Dolazi doba Noći. Ta epoha liči epohi prelaska antičkoga doba u srednjovjekovno doba, ili ono prelaska iz srednjega vijeka u novi vijek.

Kraj povijesti, ili ipak ne?

Humanistička ideologija postaje „reakcionarna“ i „zaostala“. Individualizam 19. stoljeća, sa svojom atomizacijom društva, sa svojom tehnikom, tiskom, parlamentom, papirnatim novcem i burzovnim špekulacijama, stvorio je čovjeka slabe ličnosti, slabijega u usporedbi s prijašnjima. Kao posljedica dolazi do povratka kolektivističkih osjećaja, do dolaska novoga oblika srednjovjekovlja. Procesi raspada prevladavaju nad onima stvaralaštva i slaganja. Berdjajev je pisao kako će to novo srednjovjekovlje savladati individualizam i atomizam 19. stoljeća, bilo na lažan način, svjetskim komunizmom, bilo istinskim načinom, kroz sabornost i Crkvu.

Nakon pada komunizma, u posljednjih je tridesetak godina uspostavljen poredak koji je proglašen „krajem povijesti“. Njegovim su temeljnim idejama proglašene sloboda trgovine, ideja svijeta kao globalnoga sela i parlamentarizam liberalno-demokratskoga oblika. Vjera u napredak kroz objektivnost znanosti, slobodu govora i primjenu novih tehnika bili su aksiomi generacija odgajanih posljednjih tri desetljeća. No, događaji iz proteklih dvije godine uzdrmali su vjeru u ideju globalnoga liberalnoga „kraja povijesti“, kao i do njezina odbacivanja.

Upravo poraz liberalnoga „kraja povijesti“ i početak „novoga srednjovjekovlja“ proživljavamo posljednjih tjedana, tijekom rusko-bjeloruske agresije na Ukrajinu, iz prizora razaranja Berdjajevljeva rodnoga Kijeva, Harkiva, humanitarnoj katastrofi u Mariupolju i Zaporižji te bombardiranju niza velikih i malih gradova diljem Ukrajine.

Rat danas

Sama je rusko-bjeloruska invazija, s kopna, neba i mora, službeno cinično nazvana „specijalnom vojnom operacijom“. U skladu s već toliko puta viđenim slučajevima, izbjegava se sâm naziv rat i zamjenjuje ga se eufemističnim izrazima poput „specijalna vojna operacija, „humanitarno djelovanje“, „antiteroristička operacija“, „borba protiv terorizma“, i sl. Krug povijesti završio se, sukobi su lokalizirani, ratova više nema jer su sve zemlje svijeta prihvatile liberalno-demokratski okvir, barem u minimalnom obliku. A, demokratske zemlje ne ratuju međusobno niti protiv „odmetnutih“ država nego se samo bore protiv njihova „terorizma“. Ideja je to homogenoga globalnoga svijeta u kojem su sukobi ograničeni na lokalne i asimetrične, u obliku „terorizma“.

No, rat sâm po sebi je temeljni sukob. Sâm pojam politike nije zamisliv bez sukoba, bez lika Neprijatelja. Ako će se već i priznati postojanje rata danas, tada će to biti neko od sljedeća dva stajališta:

1. Etičko stajalište, odnosno stajalište zagovaratelja homogenoga globalnoga poretka i liberalno-demokratskoga „kraja povijesti“. Ako rat postoji, on danas više nije konvencionalan rat, kakav je bio zaključno s Drugim svjetskim ratom. Jedno su lokalni i kratkotrajni sukobi, a drugo su borba protiv terorizma i humanitarno-vojne intervencije. Ako ga se i spominje, rat je uvijek globalan i usmjeren protiv cijeloga čovječanstva. Tako smo prethodne dvije godine, tijekom pandemije Covid-19, mogli slušati kako smo u globalnom ratu protiv „nevidljivoga neprijatelja“. Pritom se pod „nevidljivim neprijateljem“ mislilo na virus i njegove mutacije, zaboravljajući da to može biti samo sredstvo u sukobu, a nikako sâm subjekt sukoba.

2. Estetičko stajalište, odnosno ono koje priznaje postojanje rata danas, no kao kriterij uzima doživljaje, intenzitet sukoba i njegovo trajanje. Postojanje rata tu se priznaje samo ako ispunjava vizualni kriterij, odnosno ako izgleda kao konvencionalni sukob i uključuje prizore borbi, bombardiranja, razaranja, snimke poginulih i zarobljenih vojnika, itd. Rat u trajanju od deset ili trideset dana ne će biti doživljen kao „pravi rat“ bez obzira koliko razorne bile njegove posljedice.

Moderno ratovanje: konvencionalno i hibridno

Moderno konvencionalno ratovanje još od vremena Prvoga svjetskoga rata nema puno veze s tradicionalnim shvaćanjem rata, kao i ulogom koju ratnik u njemu ima. Od aristokratsko-viteškoga tipa s hijerarhijom, čašću, vještinama kojima su sredstva podređena, ratnik sâm postaje „sredstvo“ koje se koristi u ratu. Primjena i razvitak raznih tehničkih otkrića, od mehaničkih i elektroničkih do kemijskih i bioloških, omogućuje uništavanje protivnika iz velike daljine bez potrebe za ikakvim bližim susretom s protivnikom. Tako je rat postao mehaniziran, totalan, obuhvaćajući čitav svijet. Rat danas uključuje ratovanje na kopnu, zraku, moru i podno njega. S tehničkim napretkom nestaje ne samo viteška borba i taktika nego se perfidno brišu i granice između civila i ne-civila, „legitimnih vojnih ciljeva“ i civilnih objekata.

No, konvencionalno ratovanje nije jedini oblik ratovanja. Još od vremena Sun Cua, konvencionalno ratovanje prati i ono ne-konvencionalno, odnosno hibridno ili specijalno ratovanje. Kako bi se pobijedilo neprijatelja, nije dovoljna samo prednost na bojnom polju i dobivene bitke. Potrebno je demoralizirati neprijatelja, izmijeniti mu predodžbu stvarnosti stvaranjem narativa, bombardiranjem filtriranim informacijama preko vijesti, video-poruka i slika.

U tom smislu, hibridno ratovanje na informacijsko-propagandističkoj razini ne samo što ide usporedo s onim konvencionalnim nego mu i prethodi. I u trenutku dok još nijedan ratni plan nije pripremljen, dok nijedna postrojba nije stavljena u stanje pripravnosti, dok nijedna kriza nije izazvana, djeluje informacijsko-propagandna mašinerija, koja pod maskom informiranja i objektivnosti oblikuje mišljenje i narative, preobražavajući dojučerašnje javno mnijenje. Na kraju krajeva, rat nije nastavak politike drugim sredstvima nego je obrnuto, politika je nastavak rata drugim sredstvima.

Treći svjetski rat – mali rat svjetskih razmjera

Pitanje početka Trećega svjetskoga rata muči i straši svijet još od kraja Drugoga. Svi, od vojnih analitičara i političara do kumica na tržnici, objašnjavajući nedavne svjetske događaje kroz posljednjih 77 godina, s više ili manje znanja, uvijek kažu „Na pragu smo Trećega svjetskoga rata“, ili „Za dlaku smo izbjegli Treći svjetski rat“. Događaji neposredno prije rusko-bjeloruske invazije na Ukrajinu, medijsko izvještavanje na koje su se nadovezale rasprave na društvenim mrežama, u dobrom su dijelu utjecali na početak invazije – kako onaj doživljeni (virtualni), tako i onaj stvarni.

Mediji sa svojim stvaranjem i kolanjem informacija uvelike promašuju ono što je o njima pisao Jacques Baudrillard u svojim opisima Zaljevskoga rata i opsade Sarajeva prije trideset godina ili Manuel Castells u svojoj teoriji o umreženom društvu. Mediji se više ne svode samo na televiziju, kao linearnu sliku svijetu u kojoj smo mi samo primatelji informacija. Digitalno društvo posjeduje mogućnost većega stvaranja i širenja informacija i dezinformacija nego ikad prije. Gledatelj sada više nije samo konzument nego, uz malo bolje tehničke uređaje i minimum znanja, može lako postati i stvaratelj sadržaja.

Nakon početka ruske invazije, kako zbog sankcija, tako još i više zbog eksplozije sadržaja vezanoga uz invaziju u medijima i na društvenim mrežama, stvoren je dojam da je započeo Treći svjetski rat. Iako se borbe, razaranja i pogibije događaju u površinski najvećoj zemlji u Europi, za Treći svjetski rat u pravom smislu riječi ipak je potrebno aktiviranja još nekoliko novih bojišta.

S druge strane, zagušenost virtualnoga svijeta vijestima o tim događajima govori nam da je u njemu Treći svjetski rat, ili Prvi virtualni rat, već uvelike počeo. On se ne vodi oružjem nego preko tipkovnica, mobitela i tableta. U njemu sudjeluje i više ljudi nego što bi u konvencionalnom svjetskom ratu sudjelovalo.

Medijski svjetski rat

Koliko iPhone ili neki drugi gadget može biti oružje – fatalno, ali i korisno – svjedoče poruke ukrajinskih medija iz prva dva dana invazije. U predahu između vijesti, izvještaja s bojišta i odlazaka u sklonište, mediji su poručivali gledateljima neka ne snimaju pokrete ukrajinskih snaga jer time one postaju laka meta za agresora, umjesto čega bi bolje bilo da snimaju i šire snimke uništene tehnike agresora.

Medijsko ratovanje za vrijeme rata ima i propagandnu i informativnu svrhu. U prvom slučaju, ono se rabi za zbunjivanje i potkopavanje protivnika, a u drugom slučaju za podizanje morala i smirivanje panike u svojim redovima.

U medijskom ratovanju na poseban način sudjeluju stranci, bilo da se nalaze na ukrajinskoj ili ruskoj strani. Vodeći neke svoje ideološke i civilizacije sukobe, oni i jednoj i drugoj strani donose više štete nego koristi.

Tako je stalno histerično najavljivanje datuma početka ruske invazije od strane zapadnih medija, čemu smo svjedočili posljednjih nekoliko mjeseci, u velikoj mjeri utjecalo na sâm početak rata, kao i na otupljivanje osjećaja da će do toga napada ikada doći. Isto tako, mogli smo čitati i gledati izvješća iz prva tri dana: o padu Kijeva za vrijeme dok su ukrajinske snage uništavale oklopnjake okupatora, o slaboj borbi i napredovanju Rusa dok su ruske trupe imale znatne gubitke, itd. Sve je to rađeno sa željom da se kod svjetske javnosti izazove osjećaj sažaljenja za ukrajinsku stranu i potakne otvorenu vojnu intervenciju.

Ideologija i geopolitika

S druge strane, brojni američki „red pill“ desničari i libertarijanci, poput onih okupljenih oko Instituta za mir i prosperitet, ne samo da otvoreno podupiru Putina nego i nalaze opravdanja za invaziju: ne usprkos svojemu ideološkomu habitusu nego baš zbog njega. Ispravno uočavajući degeneraciju liberalnoga sustava, kako u njegovoj globalnoj kulturnoj politici, tako i u ekonomskoj sferi, oni izlaz traže u drugim „imperijima“, prividno ili stvarno sukobljenima sa zapadnim zemljama.

Kao što su svojedobno Hegel i Beethoven podupirali Napoleona, vidjevši u njegovim pohodima preduvjet ispunjenja njihovih ideala i rušenja staroga sustava, tako i danas postoje očekivanja da bi možebitna pobjeda Putina u Ukrajini bila početak novoga „multipolarnoga svijeta“ i konačan kraj liberalnoga poretka ustanovljenoga padom Berlinskoga zida.

No, kako to obično biva, ideologija nije isto što i geopolitika, a ideološka i geopolitička sfera rijetko se preklapaju. Rusija, sa svojim prostranstvima te zemljopisnim i mentalitetskim proturječjima, uvijek je strancima golicala maštu i budila nadu. Još je Milan Šufflay pisao da Zapadnjak u Rusiji gleda sfingu, mjereći Zapad Rusijom i Rusiju Zapadom.

Ukrajina i igre civilizacija

Prizori koje viđamo u Ukrajini, prizori otpora i jedinstva naroda, pokazuju nam da je ono što smo dosad znali o Ukrajini, ono o čemu su nam govorili analitičari i novinari, bilo ili površno ili pogrješno. Slika o „beznadno podijeljenoj zemlji“ koja će se prvi prvoj većoj krizi raspasti na dva ili više dijela nije izašla iz ruske kuhinja (mada je Rusiji najviše išla na ruku) nego iz zapadne.

Slika je to koja je svjetski legitimitet dobila objavljivanjem isprva članka, a zatim i knjige Sukob civilizacija i preustroj svjetskoga poretka Samuela Huntingtona. Po Huntingtonu, Ukrajina je podijeljena na dva dijela: zapadni, ukrajinski, te istočni i južni, koji je bliži Rusiji. Uzimajući razne podatke poput uporabe jezika i izbornih rezultata, granica između „dvije Ukrajine“ povučena je oko rijeke Dnjipro. Površno analizirajući političku podjelu, odnosno gledajući predizborna obećanja, koji su potvrđivali teoriju o „dvije Ukrajine“ i „dva mentaliteta“, a ne uzimajući u obzir druge čimbenike i kasniju političku evoluciju zemlje, ta se priča ponavljala ad nauseam tijekom proteklih dvadeset godina.

Širenjem europskih i euroatlantskih integracija, ta je slika o „dvije Ukrajine“ ubrzo zamijenjena s pričom o „pro-europskoj“ i „pro-ruskoj“ Ukrajini, pojačavajući tako teoriju o sukobu civilizacija i ostavljajući sve manje prostora za ideju neke samostalne i samobitne Ukrajine.

Huntington nije bio američka inačica Dugina nego ozbiljan politolog, utjecajniji u američkoj politici nego što je Dugin danas u ruskoj. Bio je blizak Demokratskoj stranci i međunarodnim ustanovama poput Trilateralne komisije, a njegove analize o Ukrajini uzimane su za ozbiljno, pogotovo u ruskoj javnosti, kao svojevrsno prešutno odobravanje Amerike i svijeta za podjelu Ukrajine i drugih dijela bivšega SSSR-a.

„Pro-europska“ i „pro-ruska“ Ukrajina

Kada bi se učinila ozbiljnija analiza ukrajinske političke scene i ukrajinskoga društva u razdoblju između 1991. i 2014., a osobito od 2014. do 2022., vidjelo bi se da su i tzv. pro-europska (ili pro-ukrajinska) i tzv. pro-ruska Ukrajina bile zapravo skup više-manje povezanih, ali protuslovnih stajališta u kojima su „civilizacijske“ razlike igrale manju ulogu nego interesi, komunalni i privatni. Usto, velik je dio ukrajinskoga društva bio posve apolitičan, što je postalo vidljivo u pojavi Volodimira Zelenskoga, koji predstavlja spoj visoke politike i show businessa, protestnih glasača i političkoga marketinga.

Usput, glede podjele na pro-europsku i pro-rusku politiku u Ukrajini, zanimljivo je primijetiti da je Janukovičeva „pro-ruska“ Stranka regija u razdoblju između 2010. i 2014. provodila rusifikaciju u obrazovnoj i kulturnoj sferi upravo primjenjujući upravo europske politike. Tako je bivši ukrajinski ministar obrazovanja Dmitro Tabačnyk pravdao namjeru uvođenja zajedničkih udžbenika povijesti u Ukrajini i Rusiji pozivajući se na sličan primjer Francuske i Njemačke.

Nasuprot romantičarskomu shvaćanju nacije, koje naciju veže isključivo za jezik i kulturu, te građansko-liberalnomu shvaćanju, koje naciju promatra samo kroz društveni ugovor i ekonomske interese, zanemarena je ostala ideja nacije koja se potvrđuje u postojanju nacionalne ideje, u „svakodnevnom referendumu“, u samopotvrđivanju nacije u najtežim trenutcima. Otpor u najvećem ruskogovornom gradu Harkivu (nekada središtu sovjetske Ukrajine), otpor u gradovima na istoku i jugu zemlje kao što su Mariupolj, Zaporižja, Melitopolj, Mikolajiv i Herson, nešto su što se do jučer moglo zamisliti samo u zapadnim i središnjim dijelovima zemlje. Čak i mitropolit Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini, Onufrij, jedan od glavnih ljudi „ruskoga svijeta“ u Ukrajini, već prvi dan invazije dao je punu potporu ukrajinskoj vojsci te poručio Putinu kako je ruska invazija „ponavljanje Kajinova grijeha“.

Rusi o Ukrajincima

Odnos Rusa prema Ukrajincima, barem onaj prevladavajući, koji se može vidjeti u književnosti, filmovima i nacionalnoj imaginaciji, nije bio negatorski, ni put neprijateljstva, kao npr. prema Poljacima. Bio je to, radije, odnos „starijega“ naroda prema „mlađemu“: legitimnomu, ali nesposobnomu za samostalan život. Bio je to odnos „velike ruske“ kulture prema nižoj kulturi. Kvartal 95, show koji je Zelenski vodio prije ulaska u politiku, s već poznatom snimkom sviranja na glasoviru, upravo je imaginacija smiješnoga Hohola s njegovim veselim, ali vulgarnim humorom.

Ivan Solonjevič, poznati filozof ruske bijele emigracije, inače etnički Bjelorus, u nacionalnom programu ukrajinske i bjeloruske kulturne nacije vidio je „separatizam“ i „ambiciju lava, a snagu miša“. Imperij ne treba cjepkati i „provincijalizirati“, smatrao je on.

Iz takvoga stava prema kulturi proizlazi i odnos prema politici i pitanju konsolidacije ukrajinskoga političkoga naroda. Svaka politika koja ne bi bila odana Moskvi promatrana je kao prijetnja i sredstvo stranih sila neprijateljskih prema Rusiji. Mazepovci od 18. do početka 20. stoljeća, petljurovci u međuraću, i banderovci nakon Drugoga svjetskoga rata  bili su nazivi kojima se odvajalo „separatističke“ Ukrajince od „poštenih i odanih“. Mihail Bulgakov, rođeni Kijevljanin, u svojem romanu Bijela garda, u kojem se bavi životom aristokratske obitelji u Kijevu za vrijeme vladavine hetmana Skoropadskoga i Simona Petljure, ukrajinsku vojsku opisuje kao razularenu pijanu bandu, samostalnu ukrajinsku državu kao operetu i sredstvo njemačke politike. Simon Petljura, vođa Ukrajinske Narodne Republike 1919.–1920. za njega je demonska ličnost mračne prošlosti, robijaš nepravedno otpušten iz zatvora kako bi poveo ukrajinsku vojsku i izvršio pokolje za strane interese, a sve protiv ruske imperije.

Porušeni mitovi

Govor koji je Vladimir Putin dao neposredno prije proglašenja invazije, u kojem je po tko zna koji put održao predavanje o Ukrajini kao umjetno stvorenoj državi neprirodnih granica, stvorenih zbog teritorijalnih „darova“ od Lenjina i kasnijih vladara, govori i o ulozi historijske imaginacije i njezinoj važnosti za određenu političku akciju. Logika je jednostavna: ako je Ukrajina umjetno stvorena od nekadašnjih ruskih zemalja, tada velikoga otpora dolasku ruske vojske ne će biti. No, kao i nijekanje povijesnih činjenica, tako i iskrivljeno gledanje, svedeno na pojednostavljene priče i želje, nosi sa sobom određene posljedice.

Kako god se rat u Ukrajini završio, ništa više ne će biti isto. Porušeni su i srušeni mitovi građeni posljednjih tridesetak godina. I, dok je sukob još daleko od svojega rješenja, a novi se sukobi na nekim novim bojištima približavaju, vrijeme je postaviti se na mjesto Berdjajeva od prije stotinu godina i zapitati se: Nije li vrijeme metafizičkoga „svjetskoga dana“ već pomalo zašto i ne čeka li nas još jedna tamna noć povijesti nekoga „novoga srednjovjekovlja“?

Autor

  • Mario Jurčec završio je diplomski studij filozofije i ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se kulturnim pesimizmom, u teoriji i praksi, kao i geopolitikom Istočne Europe. 

Podijelite objavu.