Srijeda, 18. svibnja 2022.

„Veličina je bitna”? Demografska kriza u Istočnoj Europi6 min čitanja

Prije nekoliko dana mediji su izvijestili da stanovništvo Poljske, unatoč znatnim sredstvima koje je uložila njezina vlada, nastavlja opadati. Od 2020. godine broj stanovnika smanjio se za 115.000, a natalitet je slab kao i prije 17 godina. Dok su politički protivnici poljske konzervativne vlade brzo iskoristili te brojke kako bi kritizirali njezinu pro-natalitetnu politiku i borbu protiv pobačaja, nas zanima što sve to zapravo znači.

Uzroci demografskoga pada

Kao prvo, Poljska u tom pogledu nije ništa bolja od ostalih zemalja Europske unije u 2020. godini, poput Njemačke i Francuske, koje su također zabilježile pad nataliteta. Objašnjenje toga pada prilično je jednostavno: pandemija u kombinaciji s lockdownom, pretrpanim bolnicama, zatvaranjem škola i strahom od katastrofalnih posljedica koje će lockdown imati za gospodarstvo, sve su razlozi da vjerujemo da nije najbolji trenutak za imati djecu – bilo u Poljskoj, Francuskoj ili Njemačkoj. No, taj problem ima i dublje korijenje jer cijeli zapadni svijet već desetljećima pati od snažnoga demografskoga pada.

Više je razloga za taj pad: opadanje religioznosti, hedonistički stavovi, radikalna potreba za osobnim razvojem, trivijalizacija pobačaja, ekstremni feminizam, posljedice neprestane propagande oko klimatskih promjena, napad na muškost, nestanak braka kao ustanove, „nužnost” da oboje partnera rade, učinci kulta „vječne mladosti”, itd. Ali, svi ti razlozi samo su površinski simptomi jedne dublje ukorijenjene stvarnosti: sve civilizacije nakon što dođu do svoje krajnje točke ulaze u fazu progresivnoga demografskoga pada.

Možemo vidjeti mnoštvo takvih primjera u prošlosti: Egipat (početak doba XIX. dinastije do 13. st. pr. Kr.), Kina (kraj doba „Zaraćenih država” do 3. st. pr. Kr.), stari Rim (1. st. pr. Kr.), Sasanidsko Carstvo (6. stoljeće) ili islamski svijet (10. stoljeće). Ako uzmemo u obzir da su civilizacije, po analogiji, živa bića, tada će sve one prije ili poslije biti predodređene za propasti. Kako se životnost civilizacije smanjuje, njezina volja za prenošenjem tradicijâ predaka svojoj djeci nestaje. Doista, zašto bi netko tko ignorira, odbacuje ili čak mrzi vlastitu prošlost (a zahvaljujući školama, sveučilištima i politički korektnim medijima, takvih je pojedinaca sve više i više) želio prenijeti svoju kulturnu tradiciju svojim potomcima? Ili čak želio uopće imati djecu?

Kriza kulture

Tijekom jedne konferencije prije nekoliko godina, razgovarao sam s njemačkom gospođom koja mi je praktički zamjerila što sam otac. Budući da su „Europljani” počinili takva zlodjela u svojoj prošlosti, tvrdila je ona, bio bi oblik kolonijalizma i sebičnosti s njihove strane da se žele razmnožavati umjesto da usvajaju afričku ili azijsku djecu, ili, još bolje, da uopće nemaju djecu kako bi se „borili za klimatsku neutralnost“. Kada cijelo društvo počne razmišljati u tom smjeru – a imajmo na umu da to doista čini dobar broj ljudi, i to ne samo u Njemačkoj – civilizacija počinje propadati i jednoga dana prestaje postojati.

No, ishod takvoga razmišljanja nije samo nedostatak djece nego i gubitak ljubavi prema vlastitoj povijesti i tradiciji. Sve što preostaje anonimna je masa ljudi koji misle samo na svoje materijalne probitke i ne dijele nikakve kulturne veze.

Pa, zašto su Poljska i druge istočnoeuropske zemlje posebno pogođene tim demografskim i kulturnim padom? Znači li to da su istočni Europljani još manje skloni preživljavanju od zapadnih Europljana? Bilo bi pogrješno to reći jer, s jedne strane, treba imati na umu da demografski pad istočne Europe nije ishod samo njezina nataliteta nego i činjenice da mnogi istočni Europljani odlaze na drugu stranu kontinenta kako bi naporno i dugotrajno radili i vratili se doma nakon mnogo godina, ako se uopće vrate. S druge strane, zemlje istočne Europe odlikuju se velikom homogenošću stanovništva, dok su zemlje zapadne Europe sve više naseljavane ljudima iz subsaharske Afrike i islamskoga svijeta.

Masovna imigracija nije rješenje

Poznato je kako pridošlice imaju puno više djece od „domorodačkoga” stanovništva i to ne vrijedi samo za prvi naraštaj jer i njihovi potomci održavaju taj veći natalitet. To je glavna razlika između istočne i zapadne Europe: što pojedina zemlja ima više homogenoga i „europskoga” stanovništva, to manje djece sada rađa, a što je zemlja više „multikulturna”, to će više djece proizvesti. Nije bez razloga da Francuska i Engleska imaju visoku stopu nataliteta, a da zemlje na istoku i jugoistoku Staroga kontinenta pate od niže demografije.

Naravno, sada se postavlja pitanje kakvi će biti učinci toga progresivnoga pada? Znači li automatski da će nad slabijim pučanstvom vladati ono koje je brojčano nadmoćnije? Ne nužno, ili barem – ne odmah, kao što što nam povijest pokazuje na primjerima španjolskoga osvajanja Amerike u 16. st. ili britanske i francuske kolonizacije velikih dijelova Afrike i Azije u 19. st. U oba su ta slučaja Europljani bili izrazito malobrojniji od domaćega stanovništva, ali imali su veliku prednost u tom što je ondašnja Europa, za razliku od današnje, imala golemu tehničku prednost. Druga društva u propadanju, poput japanskoga, pošla su sličnim putem, provodeći velika ulaganja u tehniku kako bi zadržali svoj životni standard i politički utjecaj umjesto da rabe masovnu imigraciju. No, moramo u obzir uzeti i druge razloge.

Europljani su prethodno bili uvjereni u svoj smisao postojanja u ovom svijetu i stoga su imali snažna i uvezana društva koja su podupirala širenje i razvoj. Danas se velik dio Europe, još uvijek traumatiziran strahotama Drugoga svjetskoga rata, odrekao ne samo svih oblika ekspanzionizma ili fizičkoga nasilja nego i obrane vlastitoga opstanka, radije kupujući kratkoročni mir i sigurnost s novcem umjesto poštovanja – a time i žrtvujući buduće naraštaje.

Homogena društva važnija od demografskoga rasta

Naravno, demografski pritisak pod kojim se Europa nalazi, izvan i unutar svojih granica, ishod je politike „kulture društva domaćina” koja je bila na snazi ​​tijekom brojnih desetljeća, a koju je vlada Angele Merkel drastično pojačala. Ta politika dovela je do dramatičnoga pada domorodačkoga stanovništva u Europi, dok je broj pridošlica nastavio rasti tako naglo da useljenici i njihovi potomci sada predstavljaju većinu stanovništva zapadne Europe, posebice među mladima. S obzirom na očitu nemogućnost njihove kulturne asimilacije u zapadnu kulturu, to znači da će dugoročno biti sve teže očekivati ​​bilo kakvu vrstu solidarnosti između stanovnika Staroga kontinenta, jer solidarnost se općenito temelji na određenom broju zajedničkih kulturnih elemenata kao što su povijest, jezik, vjera, domoljublje, folklor, regionalna i/ili nacionalna obilježja ili vrlo specifičan pogled na to što čini pojedinca ili obitelj.

Ti oblici zajedničkoga identiteta danas su više-manje nestali, i u više zemalja, kao što su Francuska, Belgija, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo, stvorila su se plemenska društva. No, i najviše fragmentirana društva nastavit će opstojati dokle god gospodarstvo ostaje stabilnim, a vanjski demografski pritisci obuzdavani. Međutim, kad počnu izbijati unutarnji sukobi kao posljedica opadanja bogatstva, a vanjske granice više ne budu branjene, to će društvo neizbježno voditi u katastrofu. I, to je upravo ono što se događa u ovom trenutku.

Zaključno, možda bi za europske narode bilo bolje da imaju pučanstvo koje se smanjuje, ali je homogeno i uvezano, nego rastuće pučanstvo koje je multikulturno i u razdoru.

Izvor: Visegrad Post
Prijevod s engleskoga: Adriano Kurtović

Autor

  • David Engels belgijski je povjesničar koji trenutno radi kao istraživač na Zapadnom institutu u Poznanju (Poljska). Bavi se antičkom poviješću, ali i pitanjima suvremenoga identiteta, o čemu je objavio više knjiga i članaka na francuskom i njemačkom jeziku. Na hrvatskom je objavljena njegova knjiga Zalazak: kriza Europske unije i pad rimske republike - nekoliko povijesnih analogija (Naklada Litteris, Zagreb, 2017.).

Podijelite objavu.