Srijeda, 18. svibnja 2022.

Dreadnought – pobuna modernoga svijeta ili pobuna protiv modernoga svijeta?10 min čitanja

Jedan nerijetki predmet društvene kritike na desnici je feminizacija kulture. Nije jasno što sve to podrazumijeva, ali jedan od njezinih aspekata potiskivanje je muškosti u korist feminizma (tj. vrste feminizma koji je odvojen od ženstvenosti) i ostalih „progresivnih“ stavova koji se za njim povlače kao što je zalaganje za LGBT prava. Tako gledano, roman Dreadnought autora April Daniels možda je najprovokativniji roman prošloga desetljeća.

Naslovni lik romana, Dreadnought, superjunak je nalik Supermanu. Zapravo, nije u pitanju lik nego titula, a moći koje idu uz nju prenosive su. Postojalo je nekoliko Dreadnoughta, a svaki je stekao moći od prethodnoga prije njegove smrti. Uz moći dolazi i promjena izgleda, osoba poprima idealizirani izgled. Kod prethodnih inačica Dreadnoughta to je značilo visinu, široka ramena, izražene mišiće, jaku čeljust… općenito „supermanski“ izgled.

No, Dreadnought kojega prati ovaj roman drukčiji je. Na umirućega superjunaka naiđe Danny Tozer, koji je biološki petnaestogodišnji dječak ali osjeća se kao djevojka. Dobije moći, no budući da je transrodna osoba, izgled koji poprima je ženski. Nakon toga knjiga je mješavina power fantasyja i opisa trans-iskustva. Danny je prisiljena „izaći iz ormara“, nakon čega se suočava s reakcijama ljudi oko sebe.

Dreadnought kao transrodni superjunak

Nasuprot Dreadnoughta kao najnovijega izraza junaštva, kako se doživljava u 21. stoljeću, možemo postaviti junaka 20. stoljeća, DC-jevoga lika iz stripova Captain Marvel, odnosno Shazam (ime je promijenjeno zbog pravnoga spora s Marvelom). Zašto ne i Supermana kada je i sam Shazam kopija Supermana, „Superman s magijom“? Ako ni zbog čega drugoga, onda zato što oba lika dijele motiv tjelesne preobrazbe (iako je u slučaju Shazama reverzibilna). No, Shazam nije ni beznačajan koliko bi se na prvu moglo misliti: u svojim ranim danima, 1940-ih godina, njegovi su se stripovi prodavali bolje od Supermana, njegova duhovnoga oca.

Shazamov alter ego je Billy Batson, dječak na kojeg je čarobnjak Shazam prenio moći i titulu tako da se izgovaranjem čarobne riječi „Shazam“ pretvara u odrasloga superjunaka dobivajući sposobnosti mitskih ličnosti čija imena tvore njegovo vlastito, mudrost Solomona, snagu Herkula, izdržljivost Atlasa, moć Zeusa, hrabrost Ahileja i brzinu Merkura. Kao superjunak, on je supermanski ideal heteronormativne muškosti. Nije nimalo neobično da je lik stekao popularnost koju je stekao. Svaki dječak koji je tada čitao stripove maštao je o tome da je Superman. Billy Batson odražava upravo te želje, on je dječak poput čitatelja kojemu su se želje i ostvarile.

Demografija na koju Dreadnought cilja nisu mladi dječaci koji čitaju stripove – malo je starija i stripove su zamijenili filmovi – ali zanimljivo je gledati promjenu ideala od vremena Shazama. Nekada je ostvarenje dječačkih snova bilo pretvaranje u mišićavoga muškarca sa sposobnostima bogova, dok u 2017. godini dječak dobije priliku da se pretvori u svoj ideal i postane – lijepa djevojka. Čini se da smo postigli vrhunac feminizacije kulture.

Naravno, ne možemo ostati pri tomu iako bi mnogi vjerojatno htjeli. Sve bi bilo puno jednostavnije da neki strašni ljevičari iz sjene žele pretvoriti dječake u djevojke. Ali nije tako. Uostalom, nije ono što Daniels slavi u svojoj knjizi biti (trans)djevojkom nego slobodu i samoizražavanje. Danny ne želi biti djevojka jer smatra da je to najbolje što može biti nego zato što osjeća da to već jest, samo nije mogla to izraziti prije preobrazbe. To je s jedne strane obrana, ali s druge strane još veći razlog za zabrinutost čak i ako prihvatimo transrodnost kao nešto normalno, a ne tek jednu od psihičkih bolesti. Kada dječak lakira nokte to nije Bog-zna-koliki razlog za brigu, kultura se mijenja. Kada netko nameće svoje norme jer smatra da su superiorne, tada imamo sukob, ali još uvijek smo ograničeni na neku staru matricu. No, kada netko opsesivno lakira nokte na nogama u mračnoj uličici jer je to jedini način na koji se može izraziti, a ima toliku opsesivnu želju za izražavanjem da time riskira napad, onda možda imamo razloga za brigu, razloga potpuno odvojenoga od zabrinutosti koja je proizvod pojave novoga neprijatelja.

Rodna ideologija vs. feminizam

Što je tako strašno kod prethodnoga stanja stvari? Najosnovniji prigovor može biti liberalan, da ako ljudi već osjećaju potrebu za određenim izražavanjem, onda bi nametanje staroga načina funkcioniranja stvari bilo opresivno, to bi se radilo na štetu svetinje liberalizma – slobode.

No, naravno, nije nužno biti zagovornik ukidanja parlamentarne demokracije da bi bio protivnik trans-prava. Dovoljno je reći da rasprava nema veze sa slobodom i da se radi o tretiranju stvari onakvima kakve jesu. Dovoljno je samo nijekati razlikovanje spola i roda. Roditelji u romanu ne govore da se Danny mora identificirati kao muško, oni govore da Danny naprosto jest muško.

Moguće je biti i feminist i protivnik trans-prava, a primjer toga u romanu je Graywytch, članica superjunačkoga tima Legion Pacifica, koji je analogan DC-jevoj Ligi pravde. Graywytch je TERF (kratica za „trans-exclusionary radical feminist“, tj. „trans-isključivi radikalni feminist“) i kao takva doživljava Danny kao ruglo, nešto što omalovažava prave žene i njihovu borbu. Zanimljivo je da koristi magijske moći, moguće je da je parodija na J. K. Rowling, autoricu književnoga serijala o Harryju Potteru koja ima slične stavove.

Graywytch kaže Danny da unatoč osjećajima nema žensko iskustvo i da unatoč željama ne zna kako je to biti žena. Ta primjedba pokazala se apsolutno primjerenom kada se Danny ponovno srela sa svojim najboljim prijateljem, Davidom, i tek tada shvatila da je incelovski čudak, a to nije primijetila ranije jer prije „tranzicije“ nije obraćala pozornost na to kako se David odnosio prema ljepšem spolu. S obzirom na to da prigovori drže vodu, a Overtonov prozor pomaknut je toliko u korist transrodnosti da je lik koji joj se najviše opire radikalna feministkinja, kakvo opravdanje Danny može naći za to što je toliko uzrujana da očekuje da se Graywytch izbaci iz tima zbog izjava?

Biopolitika kapitalizma i rodni identiteti

Danny još uvijek ima nešto protiv čega se može buniti, a to je ono što Michel Foucault naziva biopolitikom, uz što se veže pojam biomoći kao onoga što se koristi u biopolitici. Biomoć je moć nad životom, biopolitika je regulacija života. Radi se o sustavu kontrole u kojem se određeni tipovi ljudi proglašavaju normalnima, a drugi nenormalnima. Oni koji se prilagođavaju normi integrirani su u društvo, a oni koje se ne prilagođavaju gurnuti su u stranu. Ono što određuje što je norma korisnost je za sustav. Ono što se vidi kao produktivno i zdravo podupire se, a ono što odskače od tipične slike produktivnoga i zdravoga odbacuje se.

To se sve čini zdravorazumski i univerzalno, ali zanimljivo je usporediti modernu biopolitiku s politikom prethodnog doba. U feudalizmu, na primjer, društvom nisu dominirali zatvori, bolnice i škole, ustanove koje Foucault vidi kao alate koji forsiraju disciplinu i tjeraju ljude u određene kalupe. Neke grupe, kao što su umobolni, ironično, imale su više slobode nego danas, čak su se smatrali nositeljima skrivene mudrosti, kako je vidljivo u Shakespeareovim predstavama. Biopolitika je bila tehnički ograničena u odnosu na današnje vrijeme i nadoknađivala se anatomo-politikom. Tradicionalna anatomo-politika funkcionira od gore prema dolje po načelu jasnoga autoriteta suverena. Ako pojedinac prekrši neko pravilo, nalazi se pod prijetnjom izravne tjelesne kazne. Biopolitika funkcionira od dolje prema gore: svi smo mi čuvari u zatvoru zvanom društvo.

S razvojem kapitalizma gubi se autoritet suverenoga vladara. S jedne strane, to znači manje kažnjavanja i više slobode. S druge strane, to znači gubljenje odgovornosti koju je društvo, koje je vladar predstavljao, imalo prema pojedincu. „Radi kako ti se kaže“ zamijenjeno je sa „Snađi se, druže“. Kapitalizam donosi liberalnu demokraciju i, iako se slave razno-razne slobode, uživanje u njima očito ovisi o ekonomskom stanju, a ako uopće želiš sudjelovati u društvu, moraš biti alat sustava proizvodnje, moraš se na neki način komodificirati. Ako se ne uklapaš u neki kalup, bilo da to znači ne raditi ili biti transrodna osoba, ne ćeš biti kažnjen, ali zato ćeš biti izoliran od društva. Bit će ti uskraćeni prihodi za život kao radniku koji se ne može zaposliti ili ćeš biti izbačen iz kuće kao Danny. S jedne strane, to stvarno jest povećanje slobode i uskraćivanje kazne, no s druge strane sustav je još opresivniji jer je lišen odgovornosti za pojedinca. Ako se ikome išta loše dogodi pretpostavka je da je pojedinac sâm kriv za svoje stanje.

Protiv postmodernoga terora

Što jest, a što nije normalno mijenja se kroz vrijeme. Nekad se čitao Shazam, a sada se čita Dreadnought. No, zašto dolazi do promjene? Do promjene dolazi jer grupa postaje korisna za sustav. Ženama je bila suđena uloga majke i kućanice, ali onda su od toga bile oslobođene. Zašto? Zato da bi se integrirale u kapitalizam: odvojene su od muža da bi se podvrgnule šefu. Društvo je odbacivalo transrodne osobe. Zašto? Nisu učinkoviti kao vojnici, radnici, roditelji… Onda se nešto promijenilo. Zašto smo postali liberalniji? Zato što transrodne osobe mogu raditi intelektualne poslove, mogu upravljati dronovima i mogu biti potrošači. Tako i Dreadnought može doći na mjesto Shazama. Danny je pozvana da se pridruži timu Legion Pacifica. Zašto?

„S imenom, bez imena, nije bitno. Treba nam taj skup moći na raspolaganju u slučaju da se susretnemo s još jednom prijetnjom na razini Mistress Malice. Da ne spominjem financiranje koje možemo izgubiti bez njega. Dreadnought bi nam mogao opravdati proračun do koji ne možemo doseći bez njega.“ O, dakle to želi. Hvala, gospon Queer Solidarnost.

Danny odbija mjesto u timu ne samo zato što ju je transfobija uvrijedila nego i zato što ne želi biti sredstvo, alat, komoditet… Uz svo veličanje tradicionalnih superjunaka, Shazam ostaje roba, u stvarnom svijetu kao strip koji treba prodati, a u svijetu stripova kao sila koja održava status quo. Danny želi biti nešto više od toga, želi biti osoba, ostvaren pojedinac sa slobodom da izrazi ono što smatra da jest.

Lako je ismijavati ljevičare koji se bore za rodne identitete samo kako bi se ti rodni identiteti komodificirali, ali postoje i oni koji u tome vide jasnu prijetnju i zbog toga ne smatraju da se Overtonov prozor pomiče u njihovom smjeru u bitnoj mjeri. Pitanje na koje je puno teže odgovoriti je: kako bi točno „queer oslobođenje“ trebalo izgledati? U konačnici, knjiga Dreadnought i dalje je roba, a Danny kao Dreadnought postaje superjunak, štiti status quo od postmodernoga terora zlikovkinje zvane Utopia (zapravo prethodno smatrana mrtvom Mistress Malice), koja kao oružje koristi protu-stvarnosnu zraku (eng. anti-reality beam) i pokušava prizvati tehnokapitalističku singularnost pretvarajući ljude u računalne programe.

Bilo da želimo povratak tradicionalnih vrijednosti ili bolji život za transrodne osobe, čini se da ne možemo ništa učiniti protiv biomoći liberalnoga kapitalizma. Napori će biti komodificirani kao tradicionalni Shazam i transrodni Dreadnought. Možemo samo tjerati naprijed i nadati se najboljemu kada pod teretom unutarnjih protuslovlja trenutni sustav neizbježno propadne kao i svi prije njega.

Podijelite objavu.

Leave A Reply