Srijeda, 18. svibnja 2022.

Matrix: uskrsnuće ili potonuće?9 min čitanja

Po Rossu Douthatu, američkom konzervativnom i katoličkom kolumnistu New York Timesa, zapadno društvo nalazi se u fazi zrele dekadencije. Stanovništvo je staro, gospodarski su problemi učestali, a tehnika, u koju se mnogi uzdaju, nije u mogućnosti donijeti revolucionarna rješenja i većinom je samo flaster na dubokoj rani. U javnom mnijenju osjeti se malaksalost, društvo se fragmentira na sve manje dijelove, a ustanove, organizacije i stranke koje su nekada služile kao mjesta okupljanja danas su samo slabašna sjena prijašnjih vremena.

Čak i kultura stagnira. To vidimo i u jednom od najpopularnijih kulturnih medija današnjice – filmu. U posljednjih desetak godina, najpopularnijom i financijski najuspješnijom nišom pokazali su se filmovi o stripovskim superjunacima. Godinu za godinom, u kina dolaze filmovi u kojima novi-stari likovi sa supermoćima, odjeveni u nova šarena odjela, namlate nekoliko zlikovaca uz pokoju dovitljivu šalu i prekomjerno korištenje računalne animacije.

Spiderman je u manje od 20 godina doživio svoju već treću inačicu. Iste priče ponavljaju se i samo zapakiraju u novi omot, dok sadržaj ostaje jednak. Primjerice, nova trilogija Zvjezdanih ratova bila je gotovo potpuno ponavljanje izvorne trilogije, s glavnim likom čiji je život započeo na pustinjskom planetu, s gigantskim oružjem koje uništava planete i, na kraju, istim zlikovcem: carem Palpatinom. Toliko je teško izbjeći zeitgeist da bi i odličan film Joker iz 2019. teško pronašao uspjeh i nagrade da nije za glavnoga lika imao popularnoga stripovskoga zlikovca.

Matrix kao kritika modernoga društva

Matrix je svojedobno bio revolucionaran film. Bio je to film koji je pametno iskoristio teme o novoj tehnici poput interneta, popularnu filozofiju (glavni lik filma, Neo, kao da je ispao iz knjige Junak s tisuću lica Josepha Campbella) te, naravno, dobro stilizirane kung-fu akcijske scene. Matrix je moderna alegorija o Platonovoj pećini, pri čemu je pećina prikazana kao moderna tehnika. Kada je prvi Matrix izašao, naši moderni digitalni gospodari, poput Amazona i Googlea, bili su još mala derišta, a pojmovi poput virtualnoga svijeta i pametnih strojeva bili su još uvijek malo poznati široj javnosti.

Tvorci Matrixa, usto, vrlo su maštovito unutar filma utkali i kritiku modernoga društva. Izlazak iz Matrice poistovjećen je s bunom protiv uredskih poslova, visokih sivih nebodera i amorfne mase koja se ujutro budi kako bi osam sati života svaki dan predala Sustavu. Glavni zlikovci u filmu pametni su strojevi, no ustvari to je sâma stvarnost personificirana u urednim muškarcima s neupečatljivim imenima, odjevenima u tamna odjela: agentima. Agent je posvuda, sposoban u svakom trenutku materijalizirati se te osigurati konformizam i red. Agent je neuništiv jer je dio Sustava, a njegov je poraz samo privremen jer je on sposoban preuzeti svaku jedinku unutar Sustava i započeti sve ispočetka.

Onaj tko je svjestan prave naravi Matrice, mora provoditi vrijeme unutar Sustava na visokom oprezu jer je Sustav u svakom trenutku sposoban izvršiti fatalni protuudar. Pobuna protiv Matrice ne osigurava trajni boljitak. Oni koji su iz nje izašli možda su stekli slobodu, ali život moraju provesti na Zemlji poharanoj nuklearnim oružjem i vječno zatamnjenim nebom, u strahu, skrivajući se po zakutcima od pametnih strojeva.

Religijski i filozofski utjecaji u Matrixu

Pobuna predstavlja samo još jedan stadij patnje i borbe, a njezinu cijenu najbolje predstavlja negativac iz prvoga filma: Cypher. Cypher je samo još jedan čovjek koji je pobjegao iz Matrice, no njemu cijena života izvan Sustava predstavlja veliko mučenje te stoga žarko želi nazad u, po njemu, puno ugodniji život. I u filmu je ta razlika vizualno očita: unutar Matrice, likovi su odjeveni u upečatljive otmjene kapute i posjeduju iznimnu fizičku snagu; izvan Matrice, odjeveni su u dronjke i izgledaju boležljivo.

U film su utkani i većini ljudi lako razumljivi motivi iz velikih svjetskih religija, posebno jedan heretični oblik kršćanstva blizak gnosticizmu te budistički utjecaji.1 Glavni lik, Neo, u civilnom se životu zove Thomas Anderson: Thomas, kao „nevjerni Toma“, apostol koji nije vjerovao u Kristovo uskrsnuće, i Anderson, kao sin Andreja, odnosno sin čovječji (grč. andros – čovjek), kako se nekad oslovljava i Isusa Krista. Aluzija na Krista tijekom filma postaje i očitija kad Neo stekne nadljudske sposobnosti, poput toga da može uskrsnuti mrtve.

S druge strane, utjecaji istočnjačkih religija također su veliki. U filmu saznajemo da se događaji u Matrici odvijaju kroz cikluse, Neove izvanredne sposobnosti i okruženje samo su ponavljanje iz prošlosti. Krajnji bijeg iz cikličnoga sustava ne predstavlja stjecanje nadnaravnih moći nego leži u slobodnom odabiru pojedinca, svjesnom odbacivanju i nadilaženju zakonitosti sustava.

Matrix je, dakle, bio fenomen. Film je spretno spojio tehniku, pop-filozofiju i kritiku modernoga načina života, dovoljno da u svakom štreberu probudi filozofa. Film je izazvao interes i profesionalnih filozofa, a ne samo širokih masa.2

Nastavci nedostojni originala

No, dok je prvi film trilogije bio vrhunska, zaokružena cjelina, druga dva filma nisu. U njima je prisutan osjetni pad kvalitete. Prekršili su zlatno pravilo „Ne reci, pokaži!“, a spektakularne akcijske scene postale su same sebi smisao umjesto pokazatelj s kakvim se izazovima suočava Neo.

Krajem 2021. Matrix je iz trilogije proširen u tetralogiju. U skoro osamnaest godina od (pret)posljednjega filma, puno toga se promijenilo. Tehnika koja je prikazana u prvom filmu bila je tada potpuna novína i nepoznanica širokim masama, a danas je nezaobilazan dio života. Ono što je za vrijeme prvoga filma bila terra incognita, danas je nešto poput oblačenja čarapa svako jutro.

I redatelji su se promijenili. Ono što su nekad bili braća Larry i Andy Wachowski, danas se predstavljaju kao sestre Lana i Lily Wachowski. Novi je filmski nastavak Matrixa režirao samo Lana (nekadašnji Larry) Wachowski. Retroaktivno, filmska je trilogija proglašena metaforom za transrodna iskustva, a izlazak iz Matrice poistovjećen je s promjenom spola.

Reciklirani Matrix u novom ruhu

Što novi film, Matrix: Uskrsnuća, donosi publici? Gotovo ništa. Film je klasičan primjer u uvodu spomenute Douthatove teze o zamorenosti modernoga svijeta, u kojem se stare ideje vade iz naftalina i pokušavaju s malo svježe boje prodati kao nove, svježe.

Film započinje zanimljivo, podsjećajući na staru slavu serijala. U kina je došao 22. prosinca, tri dana prije Božića, dok je prvi film trilogije u kina došao 31. travnja, četiri dana prije Uskrsa 1999. godine. Sudeći po simbolima u filmu, to nije slučajnost.

No, osim te simbolike, ništa u filmu nije svježe i novo. Stari se likovi vraćaju, neki doduše s novim licem (Laurencea Fishburnea kao Morpheusa i Huga Weavinga kao agenta Smitha zamijenili su mlađi glumci). I radnja je uvelike slična onoj stare trilogije, pa je novi film gotovo kondenzirana prethodna trilogija u jednom filmu.

I u sâmom filmu sadržano je priznanje da je u pitanju samo grabež novca. Naime, u jednoj sceni na početku početku filma, Neo kao dizajner videoigara razgovara s agentom Smitom, koji mu je sada šef, te mu Smith kaže da je jedini razlog zašto nastavljaju s razvojem stare franšize (računalnih igara) taj što Warner Bros. (producentska kuća iza Matrixa) zahtijeva.

Ponovni bijeg iz Matrice

Film započinje s Neom, koji je sada nagrađivani dizajner videoigara.3 No, on osjeća da nije sve u redu. Zainteresiran je za tajnovitu udanu ženu, Trinity, a istodobno ga muče slabašna sjećanja na događaje iz prošloga života (odnosno prethodnih filmova), koji se možda jesu i možda nisu dogodili. Okolina ga uvjerava da je sve u redu, a tu je i Analitičar, psihijatar koji ga pomoću plavih tableta i malo razgovora uvjerava da to sve samo zamišlja.

No, stvari se brzo okrenu kada u Matricu upada nova skupina pobunjenika koja izvlači Nea iz simulacije i nagovara ga da povede pobunu. Neo se vraća u Matricu želeći izvući svoju neprežaljenu ljubav Trinity iz simulacije. U sukobu s Analitičarem (koji se pokazuje kao novi programski nadzornik Matrice), Neo pobjeđuje te zajedno s Trinity (koja također poprima nadljudske sposobnosti) odlučuje ponovno preurediti Matricu po svojoj želji.

Film je, kao što je već rečeno, uglavnom prepričavanje već ranije viđenih tema i ideja. Zanimljive ideje poput matrice unutar Matrice, ili građanskoga rata između pametnih strojeva, tek su usput spomenute i posve zaboravljene kasnije tijekom filma.

Još jedna feministička fantazija?

U film je utkano nekoliko suptilnih ljevičarskih komentara. Na samom početku pojavljuje se jedna meta-scena: Neo radi na razvoju nove računalne igre, koja bi trebala biti nastavak prošlih igara (čitaj: filmova), i tijekom toga razvija se žustra rasprava što zapravo predstavlja Matrix. Jedni kažu da predstavlja akcijske scene, drugi filozofiju, itd. No, u jednom trenutku pojavljuje se komentar da su zapravo neke ideje iz Matrixa „ukradene“, odnosno „neovlašteno prenesene“. Tu se misli na „crvene tabletice“ (red pills), sintagmu koja u novijem desničarskom mrežnom diskursu ima posebno značenje.

Jednako tako, u filmu se pojavljuje i nekoliko manje suptilnih komentara. Primjerice, jedan od načina kako Sustav drži Trinity zarobljenu u Matrici jest tako što joj je namijenio ulogu majke dvoje djece. Njezin se muž zove Chad, a prekidanje s Matricom simbolizira i njezin nasilni prekid s Chadom. Pažljivom promatraču ne može promaći ni činjenica da su svi zlikovci u filmu bijeli muškarci (na pozicijama moći, kako bi dodala jedna naša glumica), kao i da su većina „dobrih momaka“ ljudi tamnije boje kože. Travestija je filma u posljednjoj sceni, u kojoj Analitičar (bijeli muškarac, naravno) dobiva po njušci nakon što je izrekao nekoliko po modernom ukusu „seksističkih“ izjava.

I tako smo od Matrixa, svojedobno kultnoga klasika, dobili eksplicitnu feminističku fantaziju koja služi prizemnim interesima redatelja, bez trunka stvaralačkoga žara iz prvoga filma. Kako bi Ross Douthat rekao, filmovi su možda najbolji primjer dekadencije. Nekada uspješne i zanimljive ideje toliko su puta prepakirane da su postale bezlični industrijski proizvod kakav se može naći u svakoj većoj trgovini. Najnoviji Matrix čini se kao ostarjeli boksač koji je izašao na megdan nespreman i nesretan samo da bi pokupio nešto novca.

Literatura:

Flannery-Dailey, Frances, Wagner, Rachel L. (2001). „Wake up! Gnosticism and Buddhism in The Matrix“. Journal of Religion & Film, god. 5, br. 2, članak 4. Dostupno na: https://digitalcommons.unomaha.edu/jrf/vol5/iss2/4/ (pristupljeno 15. veljače 2022.)
Irving, William (ur.) (2003). The Matrix and Philosophy: Welcome to the Desert of the Real. Open Court Publishing: Chicago.

Podijelite objavu.